Preporod.com

Ljudi koji gledaju utakmice Reprezentacije BiH uglavnom ne govore da navijaju za Reprezentaciju BiH nego - za BiH. «Za koga navijaš?» «Navijam za BiH.» A navijati za BiH u nekim krajevima naše domovine nije posao koji se sa najviših političkih mjesta preporučuje. Da je stvar više nego ozbiljna, pokazuje i primjer nekih čelnika Nogometnog saveza BiH koji, kada Reprezentacija BiH igra protiv reprezentacije neke od susjednih država, i nogama i rukama navijaju za protivničku ekipu. Jer, kada bi neko od tih nesretnika javno pokazao da navija za Reprezentaciju BiH, to bi na visokim forumima bilo protumačeno kao da navija za BiH, i takvi bi vrlo brzo svojim odgovornim funkcijama u Nogometnom savezu BiH mogli zauvijek kazati alahimanet. A zna se da je nekim od odgovornih ljudi u našoj domovini hiljadu puta lakše reći alahimanet državi nego funkciji. Jer, čovjek bez države se, ako me sjećanje ne vara, zove apatrid, dok se, u ogromnom broju slučajeva, po mišljenju nekih svjetski relevantnih ortopeda, bivši funkcioner bez funkcije zove - invalid.
Uvjet koji neki bh. domoljubi i patriote moraju ispuniti za obavljanje mnogih odgovornih funkcija, ne samo u Nogometnom savezu nego i u Skupštini, Vijeću ministara, Ustavnom sudu itd. jeste da ne navijaju za državu koja ih luksuzno oblači, obuva, hrani i svašta nešta još, nego da uvijek navijaju za ekipu iz komšiluka, koja igra protiv nje. U nekim dijelovima svijeta, na takvo ponašanje bi munjevito reagirali organi pravosuđa, uključujući, ako nema druge, i ustavni sud, no pljuvanje preko entitetske granice se kod nas još uvijek ne naziva kriminal, nego se naziva suživot, multikultura. toletancija... U Bosni i Hercegovini, biti visoki državni dužnosnik i javno govoriti da ne voliš svoju državu, još uvijek se ne tretira kao čin izdaje nego kao pravo pojedinca da iznosi vlastite političke stavove i mišljenja. Čovjek ponekad, kad čuje šta su neki ljudi kadri izvaliti u mikrofon, pomisli da je ono Titovo uvođenje verbalnog delikta u krivično zakonodavstvo SFRJ bilo jedna od najsvjetlijih civilizacijskih tekovina. Kada se insan uvjeri kakve razorne posljedice na organizmu države mogu biti načinjene dobro osmišljenom upotrebom verbalne artiljerije, krhanje haubica kalibra 155 mm po naseljenim i raseljenim mjestima učini mu se kao vrlo diskretno svatovsko šenlučenje.
No, neki od balkanskih lidera su od Tita preuzeli uglavnom ono zbog čega su tekovine socijalističke revolucije zauvijek najurene sa historijske pozornice, poput čuvene izjave tokom bombaškog procesa, kada je drug Joško jasno i glasno očitovao svoje razumijevanje prava, poručivši da ne priznaje nikakav državni sud i da «kompetentnim smatra samo sud svoje partije». Pošto smo se prisjetili tog davno prohujaloga vremena između dva svjetska rata, napomenut ćemo da se čitava novija historija Balkana doima kao «bombaški proces» čiji kraj se ni izdaleka ne nazire, a koji ime nije dobio samo po donedavnom bacanju bombi već i po - bombanju. Rezultati bombanja će se ponovo najbolje osjetiti nakon općinskih izbora planiranih za listopad ove godine. Tada će nekadašnji režiser Danis Tanović i njegovi politički istomišljenici moći zadovoljno trljati ruke, budući da će većina birača i ovaj put, kao i za vrijeme svih prethodnih izbora, glasati – za koga drugog nego za našu stranku. Jer, sve dok se ljudi u ovoj državi tako drastično dijele na naše i njihove, ni jedna naša stranka ne treba da se boji za svoju svijetlu budućnost.

U institucijama Bosne i Hercegovine golim okom je vidljiva borba suprotnosti, koja bi bila podudarna sa jednim od osnovnih načela dijalektike samo kada se u BiH ne bi radilo isključivo o borbi suprotnosti nego o njihovoj borbi i prirodnom jedinstvu. Bosanske suprotnosti sve su dalje od toga da postignu bilo kakvo jedinstvo, ako se ne računaju naročite državotvorne situacije poput onih kada se treba dizanjem ruku (a ako ozbiljnost trenutka nalaže, i nogu!) izjasniti o povećanju krvavo zarađenih plaća i penzija narodskih opunomoćenika u institucijama vlasti. Kada se na dnevnom redu nađe drastično povećanje njihovog životnoga standarda, tada se među ovim rogovima u poderanoj vreći pojavi toliki stupanj međuljudskog, međustranačkog i međuentitetskog jedinstva, spram koga se nekadašnje bratstvo-jedinstvo naših naroda i narodnosti počinje doimati neuvjerljivije čak i od dobrih namjera aktuelnog Visokog predstavnika za BiH. Dakle, ne samo nogomet nego i država može pođahkad, kada to viši lični i porodični interesi nalažu, biti najvažnija sporedna stvar.

Nedžib Smalović

Komentari (0)

RSS feed Comments