Preporod.com

-Damir Kaletović: Vjerujete li možda u tom trenutku da ste već imali dovoljno oponenata, dovoljno ljudi koji su smatrali da vam tu možda nije mjesto kao reisu-l-ulemi. Da li je možda ta raketa, po vama, mogla biti upućena sa položaja Armije Republike BiH? (podvukao A.K.)

- Jakub ef. Selimoski: Neuzubillah, estagfirullah, ne bih htio da vjerujem u takvu mogućnost, jer u tom slučaju sve ono što smo mi radili, što je Armija BiH radila, što su patrioti Bosne i Hercegovine muslimani radili na očuvanju Bosne i Hercegovine značilo bi uzalud. Ne mogu i ne smijem vjerovati tako, iz razloga što su tada poginuli uistinu pet nevinih života, članova Rijaseta ili porodica Rijaseta IZ, ili porodica bivšeg reisu-l-uleme, između ostalog poginuo je i jedan poslanik Skupštine BiH, Nijaz Šukrić.
 
Gornji navodi su insert iz intervjua Jakuba Selimoskog, bivšeg reisu-l-uleme Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji koji je za emisiju “60 minuta” vodio novinar Damir Kaletović, čiji je prvi dio emitiran 5. 11. 2007. godine. Za one čitaoce koji nisu imali prilike da vide dotičnu emisiju, treba kazati da je, u tom dijelu intervjua, razgovarano o navođenoj raketi koja je  29. avgusta 1992. godine sa poznatog četničkog uporišta na Borijama ispaljena na tadašnju zgradu Rijaseta u Sarajevu (Ulica reisa Čauševića 2) u trenutku kada je delegacija Rijaseta, zajedno sa članovima Merhameta trebala da vozilima UNPROFOR-a bude prebačena do sarajevskog aerodroma (takva je tada bila procedura izlaska iz Sarajeva), kako bi obišli neke od islamskih zemalja i upoznali ih sa situacijom u Bosni i Hercegovini. Umjesto vozila UNPROFOR-a, koja su iz ko zna kojih razloga zakasnila, stigla je navođena raketa i na licu mjesta (u dvorištu iza zgrade) usmrtila mr Nijaza Šukrića i njegovog jedanaestogodišnjeg sina Muhameda, Tenzilu Hadžiabdić, službenicu Mešihata i kćerku bivšeg reisa Naim ef. Hadžiabdića, te unuka Edina i pastorku Nerminu Karović. Tom prilikom teško su  ranjeni Hadžiabdićev sin Mehmed, žena mu Aida i njihova devetogodišnja kćerka Amina, kao i Remzija Pitić, tadašnji student Fakulteta islamskih nauka. Reisu-l-ulema Jakub Selimoski i Muharem Omerdić su prošli sa lakšim ozljedama. Navođena raketa je pogodila spavaću sobu Reisu-l-uleme u kojoj u to vrijeme nije bilo nikoga. Da je “pogodak” bio niži za kojih desetak santimetara, samo Bog zna, bio bi to masakr neviđenih razmjera u kome bi nestalo rukovodstvo tadašnje Islamske zajednice  u eks Jugoslaviji, kao i rukovodstvo Muslimanskog dobrotvornog društva Merhamet, jer je u prostoriji ispod u tom trenutku na okupu bilo više od petnaest osoba. Moja malenkost nije bila predviđena da putuje u delegaciji Rijaseta, ali sam, kao tadašnji sekretar, trebao doći da ih ispratim. Zašto nisam došao - to je već  pitanje kojim se zadire u onostranost ili, što narod kaže - sudbinu! Bilo mi tako suđeno i, eto, neki razlog me spriječio da ostanem u kući i, kao što se vidi - životu. Kada sam sutradan došao u zgradu Rijaseta i kada sam u ogromnoj krvavoj mrlji na vanjskom zidu vidio i komadiće ljudskog mozga koje je naprosto presovala silina eksplozije (a moguće da je tu bilo još nekih dijelova tijela ubijenih i raskomadanih osoba), sve mi se kazalo - srpski agresor je odlučio da nas potpuno istrijebi - na početku su to bile džamije i drugi vjerski objekti ali i (najviše) vjersko vodstvo muslimana.
Prije nešto više od dva mjeseca navršilo se petnaest godina od tog događaja, o kome, nažalost, niko i ne govori, a kamo li da se procesuiraju njegovi naredbodavci i izvođači. Pa iako osjećam pietet prema svim žrtvama srpske agresije, naročito prema onima koje sam poznavao i koji su mi bili na ovaj ili onaj način bliski i dragi, u svemu tome posebno se izdvaja lik moga prijatelja Nijaza Šukrića, koji je takoreći tek bio izašao iz srpskog zatvora u Kuli, i koji je dane prije svoje pogibije tako intenzivno provodio sa svojim sinom Muhamedom: kad god ste ih vidjeli bili su zajedno, držeći se za ruke, čvrsto stegnute nekim grčem (ne znam da li sam tada bio svjestan te činjenice, ali sada to tako dobro vidim!), kao da se boje da će ih neko (ponovo) razdvojiti. I eto, takvi su i u smrt otišli - tešku, nasilničku, mučeničku smrt, pridružujući se, ako Bog da, hiljadama naših šehida koji su pali u odbrani svoje vjere i svoje domovine.
Petnaest godina nakon toga, kada u brojnim sudskim procesima, kako u Hagu tako i u nekim drugim sudovima, ali i mimo njih, na svjetlo dana izlaze brojni dokumenti (kako sa hrvatske tako i sa srpske strane) u kojima se jasno (i napismeno!) vidi kakva je sudbina bila namijenjena Bosni i Hercegovini i Bošnjacima (a u čemu je mučenička smrt rahmetli Nijaza i ostalih samo paradigma cjelokupnog našeg stradanja!), bosanskohercegovački televizijski “čimbenik” odlazi u Makedoniju, u Skoplje, kako bi bivšem reisu-l-ulemi mogao postaviti pitanje od koga se naprosto diže kosa na glavi:

...novinar Televizije FBiH pita ono što nikada niko nije mogao ni (na)slutiti a kamoli izustiti: Da Armija RBiH pokuša ubiti vjerskog poglavara muslimana! I sa njim još petnaestak visokih funkcionera Islamske zajednice! Kakva li je to monstruoznost mozga koji može takvo što smisliti pa zatim javno izreći i dovesti čovjeka da se brani kao da ga je iznenada napao sam Đavo, Šejtan, Nečastivi.  

- Da li je možda ta raketa, po vama, mogla biti upućena sa položaja Armije Republike BiH?
U situaciji dok se u Hagu bivši komandant Armije BiH general Rasim Delić brani od optužbi za komandnu odgovornost za ono što su neki mudžahedini uradili i nastoji dokazati njihovu separatnost i samostalno djelovanje, novinar Televizije FBiH pita ono što nikada niko nije mogao ni (na)slutiti a kamoli izustiti: Da Armija RBiH pokuša ubiti vjerskog poglavara muslimana! I sa njim još petnaestak visokih funkcionera Islamske zajednice! Kakva li je to monstruoznost mozga koji može takvo što smisliti pa zatim javno izreći i dovesti čovjeka da se brani kao da ga je iznenada napao sam Đavo, Šejtan, Nečastivi. Neuzubillah i estagfirullah su jedino moguća reakcija, jedino moguće riječi čovjeka, vjernika,  koji je u tom trenutku pogođen pitanjem baš kao (nekada) navođenom raketom, pitanjem kojim se nastoji sve obesmisliti a bosanskohercegovačka Armija još jednom dovesti u poziciju u koju je ni najveći neprijatelji tokom agresije nisu mogli dovesti.
Ili - jesu!
Naravno, mislim tu na Markale, na tu strašnu krvavu epizodu sarajevskih ulica, pa zatim pokušaj da se to zlodjelo “ublaži” navodima da je granata došla sa armijske strane, da mi sami sebe ubijamo, kako bismo obezbijedili intervenciju međunarodne zajednice! Eto, to isto, ili još gore (jer onda je bio rat!) čujemo danas sa malih ekrana, odakle se i nakon petnaest godina nastoje ispaliti navođene rakete ne samo na tadašnju Armiju RBiH, već i na brojne druge vrijednosti kao što su moral, vjera, patriotizam, na sve ono vrijedno i čestito što nas je uzdizalo i (pro)nosilo da i u najtežim okolnostima ostanemo dosljedni sebi i svojim časnim uvjerenjima.

Aziz Kadribegović 

Komentari (0)

RSS feed Comments