„Premda je po posljednjem popisu u Livanjskom kantonu bilo tek 49,9% Hrvata, 37,5% Srba a ostatak Bošnjaka sa procentom jedan-dva ostalih, i premda je po svim mjerilima ovaj kanton trebao biti mješoviti, u njemu je školstvo postavljeno u znaku apsolutne dominacije Hrvata. U devet osnovnih škola u kojima je još desetine područnih, potom osam srednjih i dvije muzičke, direktori su sve sami Hrvati, kao što su i sekretari u svim školama Hrvati. A kad se radi o nazivima škola, svi su, sem jednog, u osnovnim školama hrvatski, dok je u srednjim školama tri hrvatska i pet neutralnih, a nijedna škola ne nosi ime po nekom Bošnjaku ili Srbinu. U nazivima škola sa hrvatskim imenom dominiraju fratri: čak šest škola nose imena po katoličkim svećenicima: OŠ fra. Franjo Glavinić – Kupres, OŠ don Jure Gospodnetić – Bos. Grahovo, OŠ fra. Mirislav Džaja – Kupres, GOŠ F. Vilhar – Livno... Ostale škole nose imena hrvatskih književnika ili umjetnika i političara a svi potječu uglavnom izvan BiH.“
Ovo je odlomak iz teksta našeg dopisnika iz Livna koji objavljujemo u ovom broju. Slična, ili još gora, situacija je i u drugim kantonima odnosno gradovima sa hrvatskom većinom (kako su to postali, ne treba posebno govoriti, o tome se dosta govori u Haškom tribunalu na suđenju „čuvenoj“ šestorki HB) – nastavak je to, sasvim je očigledno, politike koja je pokušana biti nametnuta Herceg Bosnom a to znači nožem i puškom, logorima i stratištima, ubijanjima i rušenjima svega što je imalo muslimanski predznak i u kojoj je, kako stoji u mnogim izvještajima, glavni cilj bio „čišćenje“ rvacke zemlje od balija. Danas tome najbolji pokazatalj nije Livno, pa čak ni Stolac (jer je tamo sve više nego jasno), nego, paradoksalno, Mostar, nesuđeni „stolni grad Hrvata“, koji usprkos svim nastojanjima, suđenjima, intervencijama i obećanjima međunarodne zajednice, kao egzemplar podijeljenosti ostaje da traje, a u njemu, kao i u drugim gradovima sa sadašnjom „hrvatskom većinom“– na djelu je opća podijeljenost, separiranost, izolacija – od morbidnih ideja „dvije škole pod jednim krovom“, do podijeljenosti učionica, zbornica, domova zdravlja, vatrogasnih društava, univerziteta...čega sve ne, do privrednih objekata kakav je, recimo, „Aluminij“, gdje Bošnjacima još uvijek nema pristupa.
I onda kardinal Puljić ode u Ameriku i nastavi (kao i svaki put kada je boravio u inozemstvu, bilo u Zagrebu, bilo Rimu i dr. o čemu je naš list pisao) govoriti o problemima katolika u BiH, protiv kojih su bukvalno svi : Katolici u Bosni i Hercegovini osjećaju pritisak, opasnost i diskriminaciju od nepravednog političkog sistema i od muslimana financijski potpomognutih od islamskih zemalja...Bosanski muslimani imaju pristup fondovima i dozvole da podižu džamije, ali katolici nemaju pristupa ni jednoj od tih stvari... Katolici u zemlji nisu zaštićeni od države, niti od policije i nemaju glasa u medijima...Većina katoličkih izbjeglica koji su protjerani tijekom rata nisu se mogli vratiti...Međunarodni fondovi namijenjeni za pomoć izbjeglicama ne daju se katolicima – Hrvatima...
Demantirati ovakve konstatacije (kardinal je, nakon reagiranja u Sarajevu, sve to svalio na medije, makar se radilo i o Katoličkoj novinskoj agenciji, koja je donijela ovakve i slične kardinalove izjave) bilo bi besmisleno, jer svi koji imaju oči vide koliko je to što je kardinal rekao daleko od istine. Zato je najbolje poslužiti se samim kardinalom Puljićem, koji je, boraveći u posjeti Hrvatskoj katoličkoj misiji St Galen prije samo godinu dana kazao :
Zato mi radimo dodatnom snagom. Svećenici se vraćaju i zadržavaju narod. Na Kristovom putu obnavljamo ono što nam je najvrjednije, a to su škole i sjemeništa. Škole vode svećenici, a za njih je zadužen pomoćni biskup dr. Pero Sudar. Za sada smo otvorili šest školskih centara. Prvi je otvoren 1994. u Sarajevu i sadrži osnovnu i medicinsu školu te gimnaziju. Danas imamo preko 1200 đaka na tim školama. Bitno je reći, da su te škole otvorene svima. Mi tamo odgajamo ljude neovisno kojoj naciji pripadaju. Oni, koji završe ove škole sigurno nam neće biti neprijatelji.
Druga škola je otvorena u Zenici. Tu imamo osnovnu školu i gimnaziju sa 800 đaka. U Tuzli smo osnovali treću školu. Predviđene su osnovna i gimnazija. Tu imamo nekih poteškoća, jer su nam u upravi grada dozvolu za rad dali, pa onda uzeli. U Travniku je vraćena jedna trećina čuvene travničke gimnazije. U potkrovlju smo, dakle na tavanu, organizirali sjemenište za svećenike. Uredili smo četrdesetak soba za one učenike kojima je daleko od kuće. Tu borave i rade preko tjedna, a vikendom odu doma. Ukupan broj polaznika je oko 900. U Žepču je uz pomoć Selezijanaca otvoren zanatski centar na kome se uči 5 zanata, a u Konjicu područna škola. Na žalost u Konjicu više nema naroda, pa nam je škola gotovo prazna.
Što zbog velikih potreba, što zbog objektivne situacije, mi nemamo dovoljno novaca da bismo svugdje započeli graditi ili obnavljati crkve. Ono malo što se prikupi na lokalnoj razini često nije dovoljno niti za podmirenje temeljnih potreba. Zato smo upućeni na pomoć drugih. Do sada je naš opstanak najviše pomagala austrijska Katolička crkva, a poslije rata na ovamo nam najviše pomaže talijanska Katolička crkva. Mi tu pomoć sa dužnom zahvalnošću prihvaćamo... U tom kontekstu pokrenuli smo, tako reći iz ničega, „Katolički tjednik“, sa ciljem da povežemo hrvatski narod, sačuvamo naš jezik, vjeru i kulturu. Tjednik nastavlja tradiciju „Propovjednika u kući“, kasnijeg „Križa“, novina koje su sa kraćim prekidima izlazile između dva rata.
Tako je u Švicarskoj govorio kardinal Puljić prije nešto više od godine dana. Zar je, u Americi, imao napade migrene i rapidnog zaboravljanja? Zar je moguće da se u zemlji sa nepravednim političkim sistemom, sa nemanjem zaštite od države niti od policije, sa nemanjem pristupa u medijima i sa osjećajem konstantne opasnosti od muslimana otvore i djeluju tolike katoličke škole koje pohađa nekoliko hiljada učenika. Daleko više od svih muslimanskih medresa!
A to što katolici nemaju „dovoljno novca“ da bi „svugdje započeli graditi ili obnavljati crkve“, je li kriva država i jesu li krivi muslimani.
Ili, misli li kardinal Puljć da bi mu Saudijska Arabija trebala podizati crkve?
E tu mu ni Amerika ne može pomoći.
P.S. U recenziji za prvi roman mladog književnika i novinara Emira Imamovića „Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince“, Denis Kuljić je, između ostalog, napisao: „Multikulturalni krimić iz Dejtonije, jedine europske zemlje koja se još nije pretvorila u dosadnu, civiliziranu državu: gangsteri, mudžahedini, ratni zločinci, korumpirani policajci – i nekoliko čestitih ljudi koji nemaju šanse...“, da bi u „Globusu“ dopisao ono što je kazao na promociji:
„U najužem krugu svojih čitatelja mogu priznati – one mudžahedine sam izmislio, ali previše je dobro zvučalo da bih to izostavio.“
Kardinal Puljić se, izgleda, rukovodio istom metodom: biti u Americi a ne učestvovati u svjetskom globalnom trendu – napadati islam i muslimane – to bi bilo kao i ne biti u Americi.
Nema veze što nije istina – to danas tako DOBRO zvuči!
Piše: Aziz Kadribegović
 |
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
