Protestantizira li nam se porodica u dijaspori?
O našoj omladini je riječRODITELJI, PAŽLJIVO ČITAJTE!piše: dr. Senad Agić
Biti mlad danas veliki je izazov, u Americi ili Zapadnoj Evropi posebno. Još ako si imigrant, pa još i musliman - računaj i na dodatne napore - želiš li imati djecu kada odrastu. Mnogi omladinci rođeni u islamu, koji žive u Americi, nalaze se ili su se našli u raskoraku između američke pop kulture i porodičnoga doma. Na jednoj je strani pritisak, koji dolazi od amerikaniziranih vršnjaka, a na drugoj roditeljska lista stvari koje su neprihvatljive ili “haram”. Ovakvi odnosi nerijetko stvaraju rascjep između dvije generacije. Da bi roditelji spasili svoju djecu od totalnoga propadanja, potrebna je roditeljska briga, požrtvovanje, ali ponajprije kvalitetno vrijeme provedeno sa njima i posjedovanje neophodnog znanja o pravilnom odgajanju. Islam stavlja težište na čuvanje porodice i porodičnih veza više nego ijedna druga religija. Za razliku od protestanstizma, koji u svome učenju stavlja naglasak na individualizam, katolicizam i islam se u tome fundamentalno razlikuju od većinske religije u Ameirci. Tako se većina katolika i muslimana našla pred nimalo jednostavnim zadatkom – kako se uhvatiti u koštac sa ovim problemom, koji se tiče roditelja, prije svih drugih. Od njih zavisi hoće li se djeca amerikanizirati, tj. asimilirati sa svojim vršnjacima i tako prihvatiti da je ‘najbolje biti svoj’ (Be yourself!) i prekinuti veze sa porodicom i njenim tradicionalnim vrijednostima, pa i roditeljima. Naime, emanet prenošenja islama ne može se ostvariti bez porodice i roditeljske brige. Tu u porodici se vrši prenos islama sa jedne na drugu generaciju. Ne bude li porodice, neće biti ni islama.
 Mladi između američke pop kulture i porodičnog odgoja Izazovi pred kojima se nalazi naša omladina ovdje u dijaspori zaista su veliki. Naučiti živjeti islamski u takvom jenom okruženju za njih je iznimno teško. Bez aktivne podrške roditelja ovaj zadatak je gotovo nemoguće ispuniti. Svjedoci smo, međutim, da mnogi roditelji imigranti nisu dovoljno svjesni svega onoga kroza što prolaze njihova djeca. Mnogi, zbog ambicija da se obogate preko noći, nisu čak ni fizički prisutni kod kuće, a i kada jesu, njihov boravak u kući je boravak formalnog roditeljskoga autoriteta od kojeg za djecu nema puno koristi. Da li roditelji čine dovoljno da od svoje djece naččine svoje najbolje prijatelje? Da li njihova djeca u njima mogu naći svog najprisnijeg prijatelja, vodiča i savjetnika, kojem mogu povjeriti svoje tajne, zapitanosti, dileme, probleme, saznanja, iskustva i sl.? Koliko smo ih puta saslušali i ozbiljno pokušali shvatiti? Ili smo ih ukorili za nešto što su nam povjerili, poslije čega se više nikada nisu usudila ponovo nas kontaktirati.
Kada komunikacija u kući zakaže Kada komunikacija u kući zakaže, omladina se okreće svojim nazovi prijateljima za savjet i razumijevanje ili se prepušta pop kulturi. Oni najslabašniji se odaju pušenje, piću, kocki i drogi, a s obzirom da svoje poteškoće i probleme ne mogu podijeliti sa svojim roditeljima i u vlastitoj kući se počinju osjećati kao stranci.
Potrebno je shvatiti da roditelji ne smiju na pitanja i dileme svoje djece gledati kao na propitivanje ispravnosti islama ili njegovo nepoštivanje. Omladina vidi da njihovi vršnjaci redovno čine određene stvari u školi tako da počinju osjećati prirodan nagon i potrebu da liče na njih kako bi bili “cool”. Zato, kada dođu kući, žele provjeriti i saznati od svojih roditelja, što je sasvim normalno, da li je to za njih prihvatljivo. Roditelji bi trebalo da se osjećaju zadovoljno što ih djeca pitaju o takvim pojavama, tražeći savjet.
Potrebno je uspostaviti komunikaciju s djecom od najranijeg doba. Ako te kominikacije ne bude do vremena kada djeca uđu u pubertet, onda će se za savjet obraćati nekom od svojih vršnjaka, zaobolazeći roditelje.
Jedna od divnih stvari koje nalazimo u islamu – vjeri koja ni jedno pitanje ne ostavlja nerješenim – jeste to što nam omogućuje da možemo na svako pitanje svoga djeteta odgovoriti na najbolji i najprihvatljiviji način. Roditelji moraju biti samokritični i spoznati da je gubljenje ljubavi prema islamu kod njihove djece ponajviše njihova greška. Ogroman broj naše omladine o islamu ne zna skoro ništa. To nije ni neočekivano kada se zna da jedva tri procenta naše djece u dijaspori stiče formalno znanje o islamu - u islamskoj školi ili u mektebu pred imamom. A što je najgore, djeca koja ne uče o islamu u školi ili mektebu, misle da je kultura njihovih roditelja - islam.
Ko su “kulturni idioti”? Omladina je frustrirana i zbunjena, jer se svakodnevno susreće sa praktičnim problemima izvan kuće za koje u kući ne može dobiti adekvatno objašnjenje. Zatočenici svojih problema, ljuti zbog nemogućnosti da dobiju praktične savjete u kući, neki od ovih i ovakvih omladinaca, nažalost, svoje roditelje nazivaju “kulturnim idiotima”. Do ovog se došlo u istraživanju jedne američke muslimanske zajednice, koja je željela da sazna zašto njihova djeca i omladina napušta islam i tradicionalne porodične vrijednosti.
Međutim, ne samo da je ustanovljeno loše i neprihvatljivo ponašanje djece; uporedo s tim, kao glavni uzročnik, ustanovljen je vrlo nizak ili nikakav nivo znanja o islamskom načinu odgajanja djece kod roditelja ove djece. Umjesto da su svoju djecu odgajali u skladu sa islamskom tradicijom, oni su im nametali svoju imigrantsku kulturu, za koju je ustanovljeno da ne samo da je ireleventna za ovo društvo nego da je i neislamska.
Značajan je broj djela objavljen iz područja islamskoga načina odgajanja djece, posebno na engleskom jeziku. Neka od tih djela su i prevedena. Zahtjev je da se roditelji pobrinu da na vrijeme nauče kako pravilno podizati djecu prije nego je nepovratno izgube.
|