Preporod.com

Karen Armstrong

7.

Pohod na Jerusalem i oslobođenje grada*

Salahuddin je nastavio s pažljivim planom. Nije imao namjeru da mudru politiku zamjeni svetim entuzijazmom, te dok su njegovi ljudi pjevali himne i uzvikivali zahvale, on je trupe razvio okolo kršćanskog logora sve dok ga u potpunosti nije opkolio. Kao što hroničar kaže, ni mačka nije mogla da umakne kroz tu mrežu. Nakon što je zora okončala mir noći Kadr, muslimanski napad je otpočeo. Kršćanskoj pješadiji je samo voda bila na umu te su pohrlili niz brežuljke prema Galilejskom moru koje je privlačno svjetlucalo. Vraćani su na brežuljak i tamo ginuli ili padali u zarobljeništvo. Stotine ljudi je ležalo na kosama brežuljka, izranjavani i oteknuti, pocrnjelih usta. Konjica se, međutim, hrabro borila. Raymund od Tripolija je sa skupinom povukao potez koji je uspio da probije muslimansku liniju, ali su muslimani jednostavno zatvorili liniju nakon njihovog prolaska i oni se nisu mogli pridružiti svojim suborcima. Raymund je pobjegao iz bitke ali je kratko nakon toga umro od bjesa i tuge. Balian od Ibelina se također probio na ovaj način i bio je jedan od posljednjih kršćana koji je pobjegao. Konjica je nastavila da se bori protiv neprijatelja a Salahuddin i njegov sin El-Efdal su gledali kako se kraljevski šator obara na Rogovima Hittina gdje se kralj bio povukao. Tog trenutka Salahuddin je znao da se njegov san obistinio. „Moj otac je sjahao i učinio sedždu na tlu,“ priča El-Efdal, „zahvaljujući Bogu sa suzama u radosti.“¹ Kršćanska armija je bila žestoko poražena a Jerusalemsko kraljevstvo izgubljeno.

Scena koja prikazuje početak napada na grad

Nakon bitke Salahuddin je imao dvojicu važnih ratnih zarobljenika koji su dovedeni u njegov šator: kralj Guy i Reynauld od Chatillona. Obojica su bili polumrtvi i iscrpljeni te izgledali očajno žedni. Salahuddin je dao pehar sa vodom, rashlađenom snjegom sa planine Hermon, Guyu koji se napio i pehar proslijedio Raynauldu. Običaj je u arapskom svijetu da domaćin ne može ubiti čovjeka kojem je ponudio hranu ili piće, a kada je Salahuddin vidio Reynaulda kako pije naglasio je kako nije njemu dao dozvolu da pije. „Otuda nisam dužan da mu ukažem milost,“ kazao je sa grozotnim smjehom.² Onda je uzeo svoju sablju i odsjekao Reynauldu glavu, a leš je privukao na noge prestrašenom Guyu. Ipak Guyu je prokomentarisao da kralj ne ubija kralja i objasnio mu da je Reynauld ubijen zbog njegovih velikih zločina i izdaje. Guy je odveden na izvjesno vrijeme u Damask a onda mu je dopušteno da slobodno ide gdje želi. (...) Pošto je cijela kršćanska armija bila uništena na Hittinu, nije moglo biti značajnog otpora Salahuddinovom zauzimanju ostatka Jerusalemskog kraljevstva. Vitezovi koji su utekli iz bitke i civili koji su bježali od muslimanske armije počeli su da se skupljaju u Tyri, gdje su se organizovali pod zapovjedništvom Conrada od Montferrata, koji se u Svetoj Zemlji zadesio samo pukim slučajem. Bio je iz Konstantinopolja i bio je umješan u neko ubistvo tamo te je žurno pobjegao kao „hodočasnik“ u Jerusalem. Kada se njegova brodica približila Akri primjetio je da grad izgleda kao da je napušten i smatrao je ovo čudnim. Kada je čuo za kršćanski poraz, odmah se uputio za Tyru da tamo organizuje kršćanski otpor i zahvaljujući njegovoj brzoj akciji Franci su uspjeli da zadrže ovo posljednje uporište u Svetoj Zemlji. Ostali predani vitezovi su otišli direktno za Jerusalem da pokušaju spasiti Sveti Grad od „nevjernika“.

Ibn Esir nam govori da su se mnogi preživjeli sa Hittina koncentrisali tamo, zajedno sa civilima. Tu je bila gomila ljudi, od kojih bi svako izabrao radije smrt nego da vidi muslimane na vlasti u tom gradu.“  Jerusalem je bio ključan za kršćanski sveti rat i mora biti branjen do kraja.³ On je također postao važan muslimanima i ovdje je ponovno Salahuddin upregnuo džihad u novi pravac. U židovskim i kršćanskim svetim ratovima ideja svete zemlje je ključna međutim sa džihadom to nije slučaj. Uistinu mnogi muslimani do današnjeg dana bi smatrali poštovanje „svete zemlje“ idolatrijom, jer to podiže puku fizičku realnost na neprihvatljivo visok status. Dakako, muslimani poštuju Mekku kao sveti grad ali njihovo je hodočašće tom gradu potvrda vjere, a ne kontakt sa zemljom koja je suštinski ili fizički sveta. Meka je sveta zbog svoje povezanosti sa korjenima vjere, a kada je halifa Omer osvojio Jerusalem 637., Jerusalem je postao treći najsvetiji grad u islamu i mjesto hodočašća za muslimane zbog povezanosti sa Muhammedom i nekim ranijim poslanicima. Salahuddin je u osnovi bio inspirisan da se bori protiv Franaka zbog toga što su oni bili neprijatelji i ugnjetitelji muslimanskog naroda, a ne zbog strastvene odanosti Jerusalemu.

Kupola na stijeni, jedan od simbola Jerusalema

Dakako, Jerusalem je važan muslimanima. Kada su Salahuddin i njegova vojska stigli pred zidine grada i ulogorili se na Brdu maslina nasuprod grada, sultan je najednom zatražio da ga odvedu na mjesto odakle može vidjeti Kupolu na stjeni i Al-Aqsu, stara muslimanska svetišta koja dominiraju gradom. Bilo mu je jasno da se osvojenje ovog grada prilično razlikuje od osvojenja ostalih gradova Palestine te je održao dirljivi govor pred svojom vojskom, podsjećajući ih na važnost Jerusalema u islamu. Prvi muslimani su klanjali okrenuti Jerusalemu, kazao im je, poslanik Muhammed je svoje Noćno putovanje obavio s ovog mjesta u godinama prije hidžre u Medinu. Sjahao je na drevnu Stjenu te otuda je uzdignut na nebo gdje je govorio sa Mojsijom i Isusom, povezujući islam sa dvije druge religije. Jerusalem je također povezan sa drevnim Božijim poslanicima spomenutim u jevrejskoj tradiciji, Davidom, Solomonom, sa Marijom, majkom Isusovom. Na kraju svog govora, kazuje nam Imaduddin, Salahuddin se zavjetovao da će vratiti Jerusalem islamu i „dao riječ da neće odstupiti dok ne ispoštuje svoju riječ i dosegne najviši cilj, te svojim stopalom zakorači na mjesto gdje je Poslanik zakoračio.“⁴ Nakon što je Salahuddin završio govor, njegovi vojnici su gledali na sveti grad Kuds novim očima i sa novim motivom za borbu protiv Franaka koji su obesvetili Kupolu na Stjeni sa križom.Kršćani su se očajno bojali s valjanim razlogom. Ma koliko mnogo ljudi se skupilo u Jerusalemu, nisu se mogli efikasno suprostaviti Salahuddinovoj moćnoj armiji, jer nisu imali viteza koji je bio dovoljno iskusan da vodi bitku a većina su bili civili. Da li će Salahuddin sa njima postupiti kao što su oni postupili sa muslimanima 1099. godine? Onda, kao odgovor na njihove molitve, istaknuti baron Balian od Ibelina je stigao. On nije imao namjeru da učestvuje u borbi za Jerusalem. Nakon Hittina bilo mu je dosta rata i jednostavno je došao da pokupi svoju suprugu koja je bila u Jerusalemu za vrijeme Bitke na Hittinu i odvede je u Tyru.(...)

Salahuddin je kršćanima dao ponudu. Ako mu bezuvjetno predaju grad neće biti prolijevanja krvi. Kršćani su, kao što se očekivalo, odbili ovu ponudu i borba je otpočela.⁵ Uskoro im je bilo jasno da nemaju nikakve šanse i da će morati moliti za mir, ali sada je Salahuddin zauzeo čvrst stav. Oni su odbili njegovu ponudu za mirno rješenje te sada, on se zakleo, „S vama ćemo postupiti isto onako kao što ste vi postupili sa stanovništvom kada se ga uzeli ... ubistvima, porobljavanjem i drugim sličnim divljaštvima.⁶ Kršćani su stajali i čekali smrt, međutim Balian je došao sa rješenjem. Otišao je Salahuddinu i očajnički mu zaprjetio. Veoma veliki broj ljudi je u gradu, kazao mu je, ali sada se samo neodlučno bore jer se nadaju da će ih Salahuddin poštediti svojom uobičajenom proslavljenom bagošću. Ali ako vide da im je smrt sigurna posegnuće za zaista očajnim mjerama:

Ako vidimo da je smrt neizbježna, onda, tako nam Boga, poubijaćemo svoju djecu i žene, spaliti svoju imovinu, tako da ti nećemo ostaviti ni dinara ili drahme, niti jednog čovjeka ili ženu da porobiš. Kada ovo uradimo, srušićemo svetište na Stjeni i džamiju Al-Aqsa i ostala sveta mjesta, poubijaćemo muslimanske zatvorenike koje držimo, njih 5 hiljada, poubijaćemo sve konje i životinje koje posjedujemo. Onda ćemo izaći da se borimo protiv tebe kao što se ljudi bore za svoje živote, kada svaki čovjek, prije nego padne mrtav, ubije sebi ravna.⁷

Salahuddin se posavjetovao sa imamima i pravnicima u svojoj vojsci. Da li je valjano da prekrši zavjet, pri kojem se zakleo da će uzeti grad krvoprolićem, ako će time poštediti svete džamije? Oni su odgovorili pozitivno i Salahuddin je bio spreman da zauzme grad mirnim putem, ali su njegovi finansijski savjetnici insistirali da uzme kršćanske zarobljenike i zahtjeva adekvatnu otkupninu. Na dan 2. oktobra, 1187. godine, Salahuddin i njegova vojska su ušli u Jerusalem kao pobjednici i narednih osam stotina godina Jerusalem će ostati muslimanski grad. Salahuddinova pobjeda se desila na dan kada muslimani obilježavaju Muhammedovo Noćno putovanje (Miradž). Salahuddin je održao svoju riječ i grad je osvojio sukladno najvišim kur'anskim idealima. Nije čino osvetu za masakr koji se desio 1099. godine, a sada kada su neprijateljstva prestala on je zaustavio ubijanja. (Kur'an, 2:193, 194) Nijedan kršćanin nije ubijen, nije se desila pljačka. Otkupnine su bile obazrivo veoma niske, a ipak bilo je jako mnogo siromašnih ljudi koji čak nisu mogli priuštiti otkup i koji su odvedeni kao zarobljenici od strane muslimana. Bilo je toliko zarobljenika da je rečeno da se franački rob mogao kupiti za par sandala u Damasku. Međutim ogroman broj ljudi je izbjegao ovu sudbinu jer Salahuddin bio dirnut do suza molbama porodica i mnoge je besplatno oslobodio. Njegov brat El-Adil je toliko bio potresen neprilikama zatvorenika da je zamolio Salahuddina da mu dadne hiljadu zatvorenika za njegovu vlastitu upotrebu koje je potom na istom mjestu otpustio.

Komentari (0)

RSS feed Comments