Preporod.com

Neko je već dobro primjetio da je u Evropi najrasprostranjenija religija ravnodušnost. I jamačno je to tačno rečeno. I ako je čovjek u mogućnosti da bira između ravnodušnosti i tuge, ili, pak, između ravnodušnosti i ljutnje, ili ravnodušnosti i ogorčenja, pomalo i mržnje, neka uvijek, da bi bio više čovjek, ne izabere ravnodušnost. Mada je ravnodušan život bezmalo lakši, štaviše i “zdraviji”, bez sikirancije, bez brige, samo glavu okrenuti i spavati, mirno i bezbrižno. Nema veze što je takav život hladan, hladniji od kosmičke hladnoće, on je ipak “zdraviji”, i ova se hladna Evropa odlučila tako živjeti, iz godine u godinu ona i postaje sve hladnija, ravnodušnija i, naravno, “zdravija”. No ni na drugim stranama nije mnogo drugačije.
Ovih dana u Pakistanu je ubijena Benazir Buto, bivša pakistanska premijerka. Okrutno i mučki pogođena je sa dva hica, u vrat i u grudni koš. Zatim se ubica “preinačio” (tako nekako), u momentu, u samoubicu i raznio još dvadeset dva čovjeka oko sebe.
Nekoliko dana na svim televizijskim i radio stanicama ubistvo Benazir Buto bila je top vijest. Kako je ubijena, kada tačno, gdje, zašto, ko je to uradio, ko stoji iza toga. Danima se raspredalo, sad ovako, sad onako, ali u šumi tih “nevažnih” pitanja, meni je jedno pitanje bilo izuzetno važno: Šta je sa onih dvadest dvoje ljudi koji su isto tako ubijeni?! To ne mogu izbaciti iz glave. Benazir Buto je jedan ljudski život, nema veze što je ona politički (bila) aktivna, ali, ljudski gledano i promišljano: ni jedan se ljudski život ne može zamijeniti niti nadoknaditi, političar može, funkcija itekako. Puna su nam groblja nezamjenjivih, kaže engleska mudrost. A meni je čitavo vrijeme na umu tih dvadeset dvoje, plus bivša premijerka, ne računajući (samo)ubicu!
Nisam ravnodušan ni kada u novinama, u crnoj hronici, pročitam da su vukovi razderali dvadeset dvije ovce na Vlašiću. Vjerujem da ima još takvih koji nisu ravnodušni, ali ih nažalost ima malo.
Ali, čovjek može biti i u krajnosti, može postati suprotna krajnja granica – postati ekstrem. “A ekstremi su granice iza kojih život prestaje”, veli Kundera. Zvao me prvi dan Bajrama vrli prijatelj da se vidimo, kahvu bajramsku da popijemo. Odazvao sam se, kao što je i red da se u tim danima radosti čovjek odazove na poziv. I došao sam na dogovoreno mjesto, kad tamo, prijatelj je već bio u društvu dva čovjeka, profesionalca političara. I sjeo sam tako sa njima, Bajram mubarekleisao, i uključio se (samo) slušanjem u njihovu priču, svojevrsnu vatrenu diskusiju. Puni sat vremena trajala je neka raspava o političkim stvarima, (možda) i nevažnim, političkim tračevima. Šutio sam i gledao u sat. Ali, na koncu, prekinuo sam tu (pra)sliku naše političke, bošnjačke (ne)svijeti riječima: Pa, ljudi, Bajram je, sjedim ovdje sa vama puni sat i šta sam čuo – ništa! Takvi ste i u parlamentu, na vladi, u međustranačkom dogovaranju, ali nema veze što ste takvi tamo, hoću sada ovdje, prvi dan Bajrama, da ne pričam i ne slušam vaše naglabanje, političko sitničarenje (“Kada jedan svijet izgubi sposobnost velike politike, počinje političko sitničarenje” – A.I.), stranačko potkusurivanje, hoću da pričamo vedro o lijepim stvarima, jer je Bajram. I to se traži od vjernika, radost i veselje. Hoću da pričamo da će ova napaćena država ugledati puno svjetlo dana, da ćete prevazići razmirice, da će biti bolje, dajte da se radujemo, pa i da zapjevamo.
Gledaju u mene, začuđeno i nijemo, crvenih lica. Egipatski muftija podsjeća ljude u ovim danima, ako će ih to pretjerano rastužiti, da ne obilaze mezarja, jer su ovo dani u kojima se ne preporučuje biti tužnim, već radosnim i tu radost dijeliti sa drugima.
Moj vrli prijatelj me sasječe nepristojnim komentarom da mu neće fetva život uređivati! E pa hoće, da znaš, kada ga ti sam ne znaš urediti, i to nije samo fetva, to je rezon, ja znam da sloboda stvara čovjeka, ne pretjerana pravila, ali muftija podsjeća, i ja podsjećam da su upravo nastupili dani kada ću bolnoj i tužnoj svakodnevnici u danima Bajrama reći stani sada, ja se hoću radovati, i dijeliti radost (kao kurban), jer to se u ovim danima traži od mene. A ti, vrli moj prijatelju, nisi trebao ni izlaziti iz kuće svoje jutros kad si već takav, pun nekog naboja, lošeg raspoloženja i negativne vibre. Ostani svaki put u kući kad si takav, biće bolje i za tebe, ali i za druge.
Znam, nije lahko to postići, svijet i dešavanja u njemu su bolna i stravična, ali nije bilo lahko ni Karliniju, vrhunskom komičaru, koji je svojevremeno oduševljavao široke mase svojim komičnim prestavama. Pa, podsjetimo se: jednog dana se doktoru požalio neki čovjek na izrazitu melanholiju koja je pritiskala njegovu dušu i podrivala mu zdravlje, a doktor mu kao terapiju propisa obavezno posjećivanje Karlinijevih predstava. A dotični mu se još više otvori i samim time više požali: Ja sam Karlini.
Eto tako, nekada radost na licu i ulici moraš shvatiti kao posao, mada ti u duši zemljotres ruši.

P.S. U ponedeljak, trideset i prvog decembra, kada je grad ludovao u najluđoj noći, i kada je na novogodišnjem dočeku pored Vječne vatre nekoliko hiljada polusmrznute sarajevske omladine jutro dočekalo, kada su kafane i restorani bili do zore prepuni pijanih slavljenika, nas nekoliko stotina “probranih”, tu noć, bili smo na drugom kraju grada, na izvanrednom dočeku, prepunom stvarne radosti, bez namještene praznične atmosfere; s osmjesima i radosnim licima i srcima – dočekali smo naše hadžije koje su hajirli i sretno doputovale u svoj grad. Ovaj doček bio je više nego stvaran i više nego radostan!

Muhamed Velić 

Komentari (0)

RSS feed Comments