Preporod.com

Nakon sedam godina napušta redovništvo u katoličkom samostanu i odlazi studirati na Oxfordu. Danas je ona jedna od najprovokativnijih i najizvornijih mislilaca o ulozi religije u modernom svijetu. Karen Armstrong je autorica, po mnogima, jednog od najobjektivnijih “životopisa” Poslanika Muhammeda, napisanog na engleskom jeziku perom nemuslimanke. Njena knjiga Muhammed:  Poslanik za naše vrijeme uskoro izlazi u izdanju sarajevskog Buybooka, a sa ovom veoma interesantnom ženom razgovarala je njemačka novinarka Andrea Bistrich i ustupila Preporodu pravo objavljivanja ovog intervjua.

razgovarala:  ANDREA BISTRICH

Armstrong: Muslimani su postali razočarani Zapadom, a rezultat toga je Zapadna vanjska politika!

ANDREA BISTRICH: 9/11 je postao simbol glavnih, nepremostivih neprijateljstava između islama i Zapada. Nakon napada mnogi Amerikanci su upitali: “Zašto nas oni mrze?”, a eksperti na brojnim okruglim stolovima raspavljali da li je islamu nasilje prirođeno. Da li je to tako?
KAREN ARMSTRONG: Zasigurno ne. Daleko više nasilja ima u Bibliji nego u Kur’anu. Ideja da se islam nametnuo sabljom je jedna Zapadna fikcija, izmišljena tokom vremena Križarskih ratova kada su, ustvari, Zapadni kršćani bili ti koji su vodili brutalne svete ratove protiv islama. Kur’an zabranjuje vođenje rata u smislu agresije, a rat jedino dozvoljava u samoodbrani. U momentu u kojem neprijatelj zatraži mir, Kur’an insistira, muslimani moraju položiti svoje oružje i prihvatiti mir, ma pod kakvim uslovima ponuđen, čak ako prilike nisu u njihovu korist. Kasnije, muslimanski zakon je zabranjivao muslimanima da napadnu zemlju gdje im je dozvoljeno da slobodno praktikuju svoju vjeru. Ubijanje civila bilo je zabranjeno, kao i uništavanje imovine i upotreba vatre u ratovanju.

Militantna pobožnost je revolt protiv sekularizma

- Osjećaj polarizacije se u posljednje vrijeme još više izoštrio: danske karikature Poslanika Muhammeda, potom Papine izjave o islamu, zatim, da li pokrivanje lica otežava integraciju – sve ove stvari su odnose između islama i Zapada doveli na ivicu provalije. Harvardski profesor Samuel Huntington uveo je teoriju o “sukobu civilizacija,” kojeg danas svjedočimo. Da li takva suštinska nekompatibilnost između “kršćanskog Zapada” i “Muslimanskog svijeta” zaista postoji?
-Podjele u našem svijetu nisu rezultat religije ili kulture, već su politički zasnovane. Ne postoji balans moći u svijetu, i nemoćni počinju izazivati hegemoniju velikih sila, proglašavajući svoju nezavisnost od njih – često koristeći religijski jezik kada to čine. Mnogo toga što mi zovemo “fundamentalizam” može često biti shvaćeno kao religijska forma nacionalizma, potvrda identiteta. Stari evropski nacionalistički ideal iz 19. stoljeća ostao je bez sjaja i uvijek je bio stran Bliskom Istoku. U muslimanskom svijetu ljudi sebe ponovno određuju prema svojoj religiji u pokušaju da se vrate svojim korijenima nakon velikog kolonijalističkog prekida.
-Šta je danas načinilo fundamentalizam, naizgled, tako preovladavajućim?
-Militantna pobožnost koju mi nazivamo “fundamentalizam” doživjela je erupciju u svakoj glavnoj svjetskoj vjeri tokom perioda 20. stoljeća. Postoji fundamentalizam u budizmu, kršćanstvu, judaizmu, sikizmu, hinduizmu i konfučizmu, kao i u islamu. Od tri monoteističke religije – judaizm, kršćanstvo i islam – islam je zadnji razvio fundamentalističku deformaciju tokom 1960-tih. Fundamentalizam predstavlja jedan revolt protiv sekularnog modernog društva, koje odvaja religiju i politiku. Gdjegod se uspostavi uređenje tipa zapadne sekularne vlasti, jedna vrsta kontra-kulturalnog pokreta prostesta se uz nju uzdiže kao svjesno odbacivanje. Fundamentalisti žele da Boga/religiju vrate sa margina, na koje su otpremljeni u modernoj kulturi, natrag na centralni podijum.  Cjelokupan fundamentalizam je ukorijenjen u jednom izrazitom strahu od nestanka. Bili to židovski, kršćanski ili muslimanski, fundamentalisti su ubijeđeni da ih sekularno ili liberalno društvo želi zbrisati sa lica zemlje. Ovo nije paranoja! Židovski fundamentalizam je načinio dva glavna iskoraka, jedan nakon nacističkog Holokausta, a drugi nakon Jom Kipurskog rata 1973. godine. U nekim dijelovima Bliskog Istoka, sekularizam se uspostavio tako brzo i agresivno da je doživljen kao smrtonosni napad.

Mi na Zapadu smo podržavali diktatore

- Činjenica da je fundamentalizam također fenomen u politici skoro je naglašen od strane bivšeg američkog predsjednika Jimmy Carter-a kada je glasno izrazio svoju zabrinutost zbog sve većeg ujedinjavanja religije i države u Bushovoj administraciji, i zbog  elemenata fundamentalizma u Bijeloj kući. Carter smatra da su značajke religijskog fundamentalizma također primjenjive i na neo-konzervativce. Izgleda da postoji velika kontroverza između, s jedne strane, čvrstolinijaša ili konzervativaca i, s druge, progresivaca. Da li je ovo jedan tipičan fenomen današnjeg svijeta?
- Sjedinjene Države nisu same u ovome. Da, postoji također jedna vrsta nove netolerancije i nasilja u Evropi kao i u muslimanskim zemljama i na Bliskom Istoku. Kultura je uvijek i oduvijek bila sporan koncept. Uvijek postoje ljudi koji imaju jedan drugačiji pogled na svoju zemlju i spremni su se za nju boriti. Američki kršćanski fundamentalisti nisu za demokratiju, a istina je i da mnogi neo-konzervativci, od kojih mnogi naginju ka ovoj vrsti fundamentalizma, imaju iznimno tvrdolinijaške, ograničene poglede. Ovo su opasna i teška vremena i ljudi su preplašeni, te su skloni da se povlače u ideološka geta i izgrađuju nove barijere prema “drugom.” Demokratija je zaista ono što religiozni ljudi nazivaju “državom blagostanja.” To je jedan ideal koji se rijetko postiže, kojeg konstantno treba reafirmisati, da se ne bi izgubio. A veoma ga je teško ispuniti! Svi mi – i Amerikanci i Evropljani – propuštamo dosegnuti taj demokratski ideal tokom tzv. “rata protiv terorizma.”
- Možete li navesti političke razloge koje zapažate kao glavne uzroke narastajuće podjele između muslimanskih i zapadnih društava?
- Na Bliskom Istoku, modernizacija je spriječena arapsko-izraelskim sukobom, koji je postao simboličan kršćanskim, židovskim i muslimanskim fundamentalistima, i krvareće je srce problema. Dok se ne nađe jedno pravedno političko rješenje koje će biti zadovoljavajuće za svakog, nema nade za mir. Tu je također i problem nafte, koja je načinila neke od ovih zemalja metom Zapadne pohlepe. Mi na Zapadu smo, s ciljem da sačuvamo našu stratešku poziciju i jeftino snadbijevanje naftom, često podržavali vladare – kao što su šahovi Irana, Saudijci, te i Saddama Husseina u početku– koji su uspostavili diktatorske režime i gušili svaku normalnu opoziciju. Jedino mjesto gdje su se ljudi osjetili slobodnima da izraze svoju bol je džamija. Moderni svijet je veoma nasilan. Između 1914. i 1945., u Evropi je umrlo 70 miliona ljudi kao rezultat rata. Ne treba nas iznenaditi da je i moderna religija postala također nasilna. Ona često oponaša nasilje koje propovijedaju sekularni političari. Većina nasilja i terora koja nas zabrinjava u muslimanskom svijetu izbila je u regionima gdje su vođenje rata, raseljenost i sukob traumatični i gdje su čak postali kronična stvar: Palestina, Afganistan, Pakistan Kašmir…

Čini se da Zapad stalno govori: “Mi vjerujemo u slobodu i demokratiju,  ali vama trebaju vladati diktatori poput šahova ili Saddama Husseina!

Gotovo sve svjetske religije su razvile jedan oblik Zlatnog pravila: “Ne učini drugima ono što sebi ne bi učinio!”

- U pogledu arapsko-izraelskog sukoba kazali ste da je on za muslimane postao “jednim simbolom njihove nemoći u modernom svijetu.” Šta to uistinu znači?
- Arapsko-izraelski konflikt je otpočeo, na obje strane, kao čisto sekularni sukob oko zemlje. Cionizam je otpočeo kao jedna vrsta pobune protiv religijskog judaizma i u početku je većina ortodoksnih rabina osudila cionizam kao blasfemičnu sekularizaciju “Zemlje Izraela,” jednog od najsvetijih simbola judaizma. Isto tako je i ideologija PLO-a bila sekularna, jer su, naravno, mnogi Palestinci kršćani. Ali nažalost, dozvoljeno je da se konflikt “zagnoji”. Na obje strane konflikt je postao sakraliziran i stoga daleko teži za riješiti. U većini fundamentalističkih pokreta, određena pitanja steknu simboličku vrijednost i počnu predstavljati sve ono loše u smislu modernosti. U judaizmu, sekularna država Izrael inspirisala je svaki pojedinačni fundamentalistički pokret. Ona tako grafički predstavlja prodor sekularnog etosa u židovski religijski život. Neki židovski fundamentalisti su toliko strasno za državu Izrael da je smatraju svetom. Tako je učešće u izraelskoj politici sveti čin tikkuna, obnove svijeta. (tikkun olam– koncept u judaizmu koji znači popravljanje i usavršavanje svijeta) Naseljavanje okupiranih teritorija je također čin tikkuna, a neki vjeruju da će to ubrzati dolazak Mesije. Međutim, ultra-ortodoksni židovi često su protiv države Izrael: neki je smatraju kao zlu odvratnost (Židovi bi, po njima, trebali išćekivati Mesiju da obnovi vjersku državu u Svetoj Zemlji), a drugi se prema tome odnose potpuno neutralno i drže se po strani koliko mogu. Također, mnogi židovi na Izrael gledaju kao na feniks koji se izdiže iz pepela Auschwitza, te smatraju to načinom izlaska na kraj sa Šoahom, (drugi termin za Holokaust, katastrofu).

Palestina je simbol nemoći muslimana

- Dakako, za mnoge muslimane patnja Palestinaca predstavlja sve loše strane modernog svijeta. Činjenica da je 1948. godine 750 hiljada Palestinaca moglo izgubiti svoje domove uz očigledno odobravanje svijeta simbolizira nemoć islama u modernom svijetu vis-à-vis Zapada. Kur’an uči da ako muslimani budu živjeli pravedno i pošteno, njihova će društva napredovati jer će biti u skladu sa fundamentalnim principima univerzuma. Islam je uvijek bio religija uspjeha, idući od jednog uspjeha do drugog, ali muslimani nisu uspjeli načiniti značajan napredak u odnosu na sekularni Zapad, te patnja Palestinaca predstavlja savršen primjer ove nemoći. Jerusalem je također treće najsvetije mjesto u islamskom svijetu, a kada muslimani vide svoja svetišta na Harem-i-šerifu [Časno svetište, također poznato i kao Brdo Hrama] okružena nadvisujućim izraelskim naseljima i osjete da se njihov grad svakog dana otima njihovom pogledu, to simbolizira njihov opkoljeni identitet. Međutim, važno je napomenuti da su Palestinci relativno kasno prihvatili religijski artikuliranu ideologiju  nakon što je islamski fundamentalizam već postao sila u zemljama kao što su Egipat ili Pakistan. Njihov je pokret otpora ostao sekularan u duhu sve do Prve Intifade 1987. godine. Također, važno je napomenuti da je Hamas, naprimjer, veoma različit od pokreta kao što je el-Kaida, koja ima globalne ambicije. Hamas je pokret otpora, on ne napada Amerikance ili Britance, već se usredsređuje na napadanje okupacione sile. Ipak je to još jedan primjer “fundamentalizma” kao jedne religijske forme nacionalizma. Arapsko-izraelski konflikt je postao od ključne važnosti kršćanskim fundamentalistima u Sjedinjenim Državama. Kršćanska desnica vjeruje da sve dok židovi ne budu u njihovoj zemlji, ostvarivši tako drevna proročanstva, Krist se ne može vratiti u slavi Drugog Povratka. Stoga su oni strastveni cionisti. Ali, ova ideologija je također anti-semitska, jer na Posljednjem danu, oni vjeruju, Antihrist će izmasakrirati židove u Svetoj zemlji ako ne prihvate krštenje (baptizam).

Ista pitanja i odgovori o Bogu

- Mislite li da Zapad ima određenu odgovornost za ono što se dešava u Palestini?
- Zapadni narod ima odgovornost za svakog ko pati na ovom svijetu. Mi spadamo među najbogatije i najmoćnije zemlje i ne možemo moralno ili religijski stajati u kraju i promatrati siromaštvo, otimanje ili nepravdu, bilo da se to dešava u Palestini, Kašmiru, Čečeniji ili Africi. Međutim, Zapadni narod ima jednu posebnu odgovornost za arapsko-izraelsku situaciju. U Balfourskoj deklaraciji (1917), Britanija je odobrila židovsku domovinu u Palestini i zanemarila težnje i stanje starosjedilaca Palestinaca. Danas, pak, Sjedinjene Države podržavaju Izrael ekonomski i politički i sklone su zanemarivati stanje Paletinaca. Ovo je opasno, jer Palestinci ne namjeravaju otići, i dok se ne nađe neko rješenje koje obećava sigurnost Izraelcima i daje političku nezavisnost i sigurnost Palestincima istjeranim sa svojih posjeda, nema nade za svjetski mir.

Ne možete biti musliman ako ne poštujete Abrahama, Davida, Noa, Mojsija i Isusa – koje muslimani smatraju poslanicima – kao što to ustvari čine i mnogi pisci Novog Zavjeta. Evanđelje po Luki naziva Isusa poslanikom od početka do kraja. Ideja da je Isus božanske prirode bila je kasniji razvoj…

Sve tradicije insistiraju da nije dovoljno jednostavno pokazati samilost samo prema svojoj grupi. Morate posjedovati ono što Kinezi zovu “jian ai” brigu za sve…

- Također ste naglasili važnost “trostrane vizije” sposobnost da se konflikt promatra iz perspektive muslimanskih, židovskih i kršćanskih zajednca. Možete li objasniti ovo stajalište?
- Tri vjere Abrahamove – judaizam, kršćanstvo i islam – mogu i trebaju biti promatrane kao jedna religijska tradicija koja se razlila u tri različita smjera. Uvijek sam pokušavala gledati ih na ovaj način, nijedna nije superiorna nad bilo kojom drugom. Svaka ima svoj posebni genij, i svaka svoje vlastite napukline. Židovi, kršćani i muslimani obožavaju istog Boga i dijele iste moralne vrijednosti. U knjizi Historija Boga, pokušala sam pokazati da su diljem svoje historije, židovi, kršćani i muslimani postavljali ista pitanja o Bogu i dolazili su do neobično sličnih rješenja – tako da postoje židovske i muslimanske verzije proživljenja, naprimjer, i veoma slična poimanja poslanstva. U knjizi Bitka za Boga pokušala sam pokazati kako su slični fundamentalistički pokreti u svim triju vjerama.  Židovima je, dakako, uvijek teško padalo prihvatanje kasnijih vjera kršćanstva i islama. Kršćanstvo je uvijek imalo nelagodne odnose sa judaizmom, roditeljskom vjerom, i gledalo je na islam kao na blasfemičnu imitaciju objave. Kur’an, dočim, ima jedno pozitivno stajalište i o judaizmu i o kršćanstvu i stalno tvrdi i ističe da Muhammed nije došao da poništi vjere “Naroda Knjige”: ne možete biti musliman ako ne poštujete Abrahama, Davida, Noa, Mojsija i Isusa – koje muslimani smatraju poslanicima – kao što to ustvari čine i mnogi pisci Novog Zavjeta. Evanđelje po Luki naziva Isusa poslanikom od početka do kraja. Ideja da je Isus božanske prirode bila je kasniji razvoj, često pogrešno shvaćen od strane kršćana. Nažalost, religiozni ljudi vole sebi pripisivati monopol nad istinom. Smatraju da su samo oni posjednici jedine istinske vjere. Međutim ovo je samoljublje, i nema ništa sa istinskom vjerom, koja je u osnovi odricanje od ega.

Samilost nije popularna vrlina

- Isuviše često se čini da religiozni ljudi nisu nužno samilosniji, tolerantniji, miroljubiviji, ili duhovniji od drugih. Amerika je, naprimjer, veoma  religiozna zemlja, a u isto vrijeme je najnesrazmjernija, društveno i ekonomski. Šta ovo govori o svrhi religije?
- Sve svjetske religije insistiraju na jednom jedinstvenom testu bilo kojeg tipa religioznosti – a taj je da religioznost mora rezultirati u praktičnom milosrđu. Gotovo sve su razvile jedan oblik Zlatnog pravila: “Ne učini drugima ono što sebi ne bi učinio.” Ovo zahtjeva da pogledamo u svoja vlastita srca, otkrijemo šta je to što nam nanosi bol, te potom odbijemo, pod bilo kojim okolnostima, da nanesemo bol nekome drugom. Samilost zahtjeva da se mi “su – osjetimo” sa drugim, da sebe sklonimo iz centra našeg svijeta i stavimo drugoga tu. Ovo je fundamentalna poruka Kur’ana, Novog Testamenta (“Mogu imati vjeru koja pokreće planine,” kaže Sv. Pavle, “ali, ako mi nedostaje milosrđa ništa mi ona ne vrijedi.”) Rabbin Hillel, stariji suvremenik Isusa, definirao je Zlatno pravilo kao suštinu judaizma: sve drugo, kazao je, predstavlja “komentar.” Upravo isto učenje imamo u konfučijanizmu, taoizmu,  hinduizmu i budizmu. Pokušala sam da ovo pokažem u jednoj od mojih skorašnjih knjiga koja nosi naslov Velika transformacija.
Sve tradicije insistiraju da nije dovoljno jednostavno pokazati samilost samo prema svojoj grupi. Morate posjedovati ono što Kinezi zovu “jian ai” brigu za sve. Ili kako to židovski zakonik postavlja: “Poštuj stranca.” “Volite svoje neprijatelje,” kazao je Isus. Ako volite samo svoju vrstu, to je čisti lični interes i jedna vrsta grupnog samoljublja. Tradicije također insistiraju da će dnevno, satno praktikovanje samilosti – a ne prihvat ispravnih “vjerovanja” ili ispravne seksualnosti – dovesti do prisustva onog što se naziva Bog, Nirvana, Brahman ili Dao. Religija je tako neodvojiva od altruizma. Stoga, zašto religiozni ljudi nisu samilosni? Šta to govori o njima -  Samilost nije popularna vrlina! Mnogi religiozni ljudi više vole biti ispravni nego li samilosni. Oni neće da se odreknu svojih ega.  Od religije oni očekivaju jedno maleno, blago, sedmično oduševljenje, kako bi se mogli vratiti svojim svakodnevnim sebičnim životima, neoštećenim zahtjevima njihove tradicije. Religija je težak posao, i mnogi ljudi ga ne rade dobro. Ali, da li su sekularisti išta bolji? Mnogi sekularisti će potpisati ideal samilosti, ali su isto tako sebični kao i religiozni ljudi. Propust religioznih ljudi da budu religiozni nam ne govori ništa o religiji, već o ljudskoj prirodi. Religija je metod: morate je primjeniti u praksi da bi otkrili njenu istinu. Ali, nažalost, to mnogi ljudi ne čine.

Nama demokratija, vama diktatori!

Raspravljajući o Zapadnim idejama pravde i demokratije na Bliskom Istoku, vanjski dopisnik britanskog Independenta, Robert Fisk, kaže: “ Mi stalno govorimo kako bi Arapi… željeli djelić naše sjajne, lomljive demokratije, da bi željeli slobodu od tajne policije i diktatora – koje smo uglavnom mi tamo postavili. Ali, oni bi također željeli slobodu od nas. I žele pravdu koja je nekad važnija od ‘demokratije.’” Da li Zapad treba shvatiti da muslimani mogu voditi modernu državu, ali ona možda nije ona vrsta demokratije koju bismo mi željeli vidjeti?
- Kao što muslimanski intelektualci jasno kažu, islam je potpuno kompatibilan sa demokratijom, ali nažalost demokratija je stekla loše ime u mnogim muslimanskim zemljama. Čini se da Zapad stalno govori: “Mi vjerujemo u slobodu i demokratiju,  ali vama trebaju vladati diktatori poput šahova ili Saddama Husseina. Izgleda da postoji jedan dvostruki standard u tome. Robert Fisk je upravu. Kada sam skoro bila u Pakistanu i citirala riječi gosp. Busha “Oni mrze našu slobodu!” cijela publika se gromoglasno nasmijala. Demokratija ne može biti nametnuta armijama, tenkovima i prisilom. Moderni duh ima dvije suštinske sastavine, ako one nisu prisutne, bez obzira koliko borbenih aviona, kompijutera ili nebodera imali, vaša zemlja nije uistinu “moderna.”
Prva od njih je nezavisnost. Modernizacija Evrope od 16. do 20. stoljeća bila označena je deklaracijama nezavisnosti na svim stranama: religioznim, intelektualnim, političkim, ekonomskim. Ljudi su tražili da slobodno misle, otkrivaju i stvaraju šta hoće. Druga kvaliteta je inovacija. Modernizirajući se na Zapadu: uvijek smo stvarali nešto novo. Postojao je dinamizam i ushićenje u tom procesu, premda je često bio traumatičan. Međutim, modernost u muslimanskom svijetu nije došla zajedno sa nezavisnošću, već sa kolonijalnom jarmom. I još uvijek muslimani nisu slobodni, jer su Zapadne sile često te koje kontroliraju njihovu politiku iza scene da bi osigurale snadbijevanje naftom, itd. Umjesto nezavisnosti desila se nezdrava ovisnost i gubitak slobode. Dok se ljudi ne osjete slobodnim, bilo koja “demokratija” će biti površna i falična. I modernost muslimanima nije došla sa inovacijom: zbog činjenice da smo toliko otišli naprijed, oni bi nas mogli samo kopirati. Tako, umjesto inovacije imate imitaciju. Također, znamo iz vlastitih života da je teško, čak nemoguće, biti kreativan kada se osjećamo napadnutim. Muslimani se često osjećaju defanzivno i to im otežava da se moderniziraju i demokratiziraju na kreativan način, posebice kada na ulicama imaju vojnike, tenkove i okupacione sile.

Pravedno rješenje užasa u Iraku

- Vidite li ikakvo zajedničko tlo između Zapadnog svijeta i islama?
- Ovo će jedino biti moguće ako se riješe politička pitanja. Veliko je zajedničko polje između ideala islama i modernog Zapadnog ideala, a mnogi su muslimani ovo davno shvatili. Na početku dvadesetog stoljeća, gotovo svaki muslimanski intelektualac bio je zaljubljen u Zapad i željeli su da njihove zemlje izgledaju poput Britanije i Francuske. Neki su čak kazali da je Zapad “islamskiji” od nemoderniziranih muslimanskih zemalja, jer su u njihovim modernim ekonomijama bili u stanju doći bliže esencijalnom učenju Kur’ana, koji propovijeda važnost društvene pravde i jednakosti. U ovo vrijeme, muslimani su prepoznali moderni, demokratski Zapad kao duboko blizak. Godine 1906. muslimanski klerici su vodili kampanju uz sekularne intelektualce u Iranu za reprezentativnu vlast i ustavni poredak. Kad su postigli svoj cilj, glavni ajatollah je kazao da je novi ustav slijedeća najbolja stvar, odmah iza dolaska ši’ijskog Mesije, jer će ograničiti tiraniju šaha, te da je to projekat koji vrijedi za svakog muslimana. Nažalost Britanci su onda otkrili naftu u Iranu i nikada nisu dali novom parlamentu da slobodno funkcionira. Muslimani su postali razočarani Zapadom, a rezultat toga je Zapadna vanjska politika: Suec, Izrael/Palestina, Zapadna podrška korumpiranim režimima, itd.
- Šta je potrebno, gledano sa jednog veoma praktičnog stajališta, da se premosti ta pukotina? Šta biste vi savjetovali našim liderima, političarima i vladama?
- Mijenjanje i revidiranje vanjske politike: Rješenje u Izraelu/Palestini koje daje sigurnost Izraelcima i pravdu i autonomiju Palestincima. Bez daljnje podrške korumpiranim, diktatorskim režimima. Pravedno rješenje užasa u Iraku, koji je jedna “izvanredna” pomoć grupama poput el-Kaide, igrajući upravo na njihovu ruku. Bez situacija kao što su Ebu Gurejb ili Guantanamo Bay.  Da se novac slije u Afganistan i Palestinu. Rješenje za Kašmir. Bez kratkoročnih rješenja za jeftinu naftu. U Iraku i Libanu, prošlog ljeta, vidjeli smo kako naše velike armije više nisu održive protiv gerilskih i terorističkih napada. Diplomacija je suštinska. Ali sumnja prema Zapadu je sada toliko utvrđena da je možda i suviše kasno.

prijevod: Mirnes Kovač

*Andrea Bistrich  je novinarka iz Minhena, Njemačka

Komentari (0)

RSS feed Comments