Preporod.com

Poljuljani su temeljni principi Bliskog Istoka

Nesvakidašnja se stvar desila na Bliskom Istoku ovog mjeseca. Izraelska vojska se sukobila sa arapskom vojskom i nije je uspjela onesposobiti za nastavak otpora, tj. nije je uspjela pobijediti. Pobjeda se desila 1948., 1956., 1967., 1973. i 1982. godine. Ali se nije ponovila 2006. Ukoliko ovo ostane konačni ishod ovog rata, bit’ će to geopolitički zemljotres u regionu - zemljotres koji će u temelju izmijeniti očekivanja i ponašanja svih strana.Ne radi se o tome da je Hezbollah pobijedio Izraelske odbrambene snage (Israel Defense Forces - IDF). Hezbollah to nije učinio. Prema svim standardima, Hezbollah je u ovom ratu puno više pretrpio od svojih protivnika. Međutim, Hezbollah je kraj bitke dočekao uzdignute glave. Njihove snage u dolini Beka i u području Bejruta su pretrpile velike štete, iako još nije jasno u kojoj mjeri. Njihove jedinice južno od rijeke Litani su u izraelskim napadima također pretrpjele velike gubitke. Ali odnos snaga je bio takav da je IDF, barem u južnom Libanu, trebao totalno razoriti Hezbollah i u potpunosti slomiti njihov otpor. Međutim, IDF to nisu postigle jer je u vrijeme stupanja na snagu prekida vatre Hezbollah i dalje pružao otpor, i dalje odnosio živote izraelskim vojnicima, te i dalje granatirao Izrael. Dakle, Hezbollahu nije osporena mogućnost nastavka otpora i to je ono što se nikada do sada nije desilo.

Libanonci se vracaju uvjereni u svoju pobjedu

U sadašnjem konfliktu, ono što je Hezbollah postigao se ne ogleda u poražavanju Izraela, nego u dokazivanju da potpuno uništenje nije jedini mogući rezultat sa kojim se moraju pomiriti svi oni koji se odluče suprotstaviti Izraelu. Hezbollah je pokazao da je moguće boriti se protiv Izraela tako da Izrael radije prihvati primirje i političko riješenje umjesto da cilja na vojnu pobjedu i naknadne političke dogovore. Izrael možda nije izgubio niti jednu pojedinačnu bitku, i možda bi detaljnija analiza trenutnog riješenja pokazala da je Izrael izabrao razuman put. Međutim, gubitak osjećaja – i historijske realnosti – da je izraelska vojna pobjeda neminovna je daleko ozbiljniji poraz za Izrael jer će ovo ostale regionalne sile ponukati da na odnos snaga u regionu počnu gledati u novom svjetlu.   

Pripreme Hezbollaha

Hebollah se do u detalje pripremio za ovaj rat analizirajući izraelske jake i slabe tačke. Izrael je zbog svoje demografije jako osjetljiv na ljudske žrtve pa se zato koristi tehničkom nadmoći – kao što su vazduhoplovstvo i oklopne trupe – koji djeluju u kooperaciji sa odličnim izviđačkim jedinicama i grupama za prikupljanje taktičkih informacija u neprijatelju. Izrael koristi svoju veliku pokretljivost u svrhu prekidanja linija snabdijevanja, a svoju avijaciju u svrhu uništavanja centraliziranih komandnih štabova. Na ovaj način među njihovim neprijateljima nastaje rasulo, te se gubi mogućnost balansiranja dejstava i snabdijavanja jedinica na terenu.    

Hezbollah je za cilj imao onemogućiti Izraelu iskorištavanje svojih glavnih prednosti. Zato su stvorili mrežu utvrđenja u južnom Libanu u kojoj Hezbollahovi vojnici nisu bili primorani da manevrišu i da se na taj način izlože izraelskim vazdušnim napadima. Hezbollah je također u ta utvrđenja smjestio velike zalihe kako bi se otpor mogao pružati dugo vremena bez potrebe za novim snabdijevanjem. Pored ovoga, komandovanje trupama na terenu je povjereno lokalnim komandirima čime je onemogućeno Izraelu da uništenjem centralnog štaba poljuja situaciju na cijelom ratištu. Hezbollahova odbrana je funkcionisala na takav način da izraelska vojna obavještajna služba, i pored opštih informacija o sutrukturi Hezbollahove odbrane, ovog puta nije raspolagala sa detaljnim informacijama – poput onih koje je, na primjer, Izrael imao 1967. godine.  Hezbollah je također nabavio protiv-teknovsko naoružanje iz Sirije i Irana čime je izraelskim oklopnim jedinicama onemogućeno manevrisanje osim uz predhodno raščišćavanje protiv-tenkovskih minskih polja. Ovim potezom Hezbollah je primorao Izrael na visoke ljudske žrtve, tj. u tolikoj mjeri da je to za Izrael, kako se čini, bile isuviše velika cijena da bi je tolerisali. Ukratko, Hezbollah je Izrael primorao na rat kakav je Hezbollah željelo, a ne kakav bi Izraelu odgovarao.

Mnogi su razočarani ponašanjem velikih sila

Šta ovo znači za region

Hezbollah je dokazao da totalni poraz arapske vojne sile nije jedini mogući ishod sukoba sa izraelskom vojskom. Ovim je Izrael izgubio ogromnu psihološku prednost koju je do sada imao. Jer ako operativna i taktička defanziva nije osuđena na poraz, onda nema razloga smatrati da, u određenom momentu, ni arapska ofanziva neće biti osuđena na poraz. I ako je moguće da ishod rata bude “remi” onda nema razloga smatrati da je nemoguće da ishod bude i pobjeda. Stoga, ako su sve mogćcnosti otvorene, onda rizikovati u borbi pritiv Izraela postaje racionalan izbor.     

Ishod ovog rata stvara dvije političke krize.

U Izraelu, Olmertove ratne odluke bit’ će izložene ozbiljnim napadima. Koliko god je njegova analiza stanja bila ispravna (po pitanju ljudske/materijalne štete i koristi), on će biti napadnut radi političkog i psihološkog ishoda. Sve ono što je Ariel Sharon iza sebe ostavio – doktrinu izbjegavanja sukoba – će također biti izloženo kritikama. I ako Izrael bude suočen sa političkim nemirima i neodlučnošću, ono što se desilo na bojnom polju će politički postati još značajnije.           

Druga kriza se dešava u Libanu i uopšteno u muslimanskom svijetu. U Libanu, Hezbollah je isplivao kao značajna politička sila. Čak i u tamošnjem multi-religijskom društvu Hezbollah će sada biti odlučujući faktor. Sirija, koja je u regionu bila marginalizirana već duže vrijeme, se u igru ponovo vraća kao ozbiljan igrač zbog svojih veza sa Hezbollahom. U međuvremenu, države kao što su Jordan i Egipat morat će preispitati svoja stajališta po pitanju Izraela. A u širem muslimanskom svijetu, pobjeda Hezbollaha predstavlja pobjedu Irana i šija. Hezbollah, koji je šiitska organizacija, je postigao ono što nikome drugom nije pošlo za rukom. Ovo će imati izuzetno velikog značaja za šije u Iraku koje su, posvjedočivši iz prve ruke ograničenu moć Amerike, sada vidjele proširenje moći Irana.

Za očekivati je da će Hezbollah, Siria i Iran vrlo brzo povući nove poteze kako bi iskoristili prednost koju su ovim ratom zadobili prije nego što ta prednost ne izgubi značaj. Ovo će povećati pritisak ne samo na Izrael, nego i na SAD koje su u uključene u ratna dejstva u Iraku i Afganistanu, te koje su u ne u potpunosti jasnom sukobu sa Iranom. Stoga će za Izrael i za Ameriku ponovno stabiliziranje njihovih interesa biti težak zadatak.

Izraelska vojska se vraća neobavljenog posla

Možda će neki tvrditi da će Izraelovo posjedovanje naoružanja za masovno uništenje neutralisati posljedice percepcije njihove slabosti u regionu. Ovo je moguće, ali je činjenica da posjedovanje ovakvog naoružanja nije spriječilo napad na Izrael 1973. godine, niti je to naoružanje u tom slučaju bilo upotrebljivo. Izrael se borio na samo 10 milja od granice, i da je Damask pogođen u momentu u kojem je vjetar puhao u pogrešnog pravcu, sjeverni Izrael bi također bio spržen. Izrael bi mogao krenuti u nuklearni napad na Iran, ali je prijetnja koju Iran predstavlja indirektna zbog prevelike udaljenosti. Stoga ovakav napad ne bi bio odlučujući u bilo kojem sukobu u Izraelu ili njegovoj okolici. Posjedovanje nuklearnog naoružanja zasigurno Izraelu pruža bitan argument za prijetnju neprijateljima, ali onda kada nuklearno oružije postane neophodno, situacija bi već uveliko bila okrenuta protiv Izraela. Nuklearne bobme nisu upotrijebljene još od Drugog svjetskog rata – iako je za to bilo dosta prilika – iz razloga što je njihova korist, kao oružja, više prividna nego stvarna. Dakle, posjedovanje nuklearnog arsenala režimu može garantovati opstanak, ali on sam po sebi ne garantuje vojni uspjeh.

Kako sada stvari stoje, logično je da zbog labave prirode primirja koje je stupilo na snagu, Izrael lahko može naći izgovor za ponovno iniciranje ratnih dejstava. Uzimajući u obzir raspoloženje koje vlada u Izraelu, logično je za očekivati da je ovo kraj Olmertove vlade čije bi mjesto zauzela ratna koalicija koja bi pokušala izmijeniti trenutni ishod. Ali ništa što je Izrael poduzeo tokom ovog rata nije bilo logično. Izraelske odluke, jedna za drugom, su sve bile iznenađujuće, te nije jasno da li se radi samo o Olmertovom problemu ili o problemu koji je zahvatio cijeli Izrael.  

Jedino se ovo sa sigurnošću može reći: prema trenutnom ishodu, na Bliskom Istoku se desio nevjerovatan zemljotres. I iako ozbiljan analitičar neće sa lahkoćom tvrditi da je nešto historijski događaj, ovo što se desilo zbilja predstavlja historijski momenat jer je u paramparčad raspršena realnost koja je dominirala ovaj region posljednjih 58 godina. Moguće je da će ovo predstavljati uvertiru za nove ratove. Moguće je da će Olmertova suzdržanost otvoriti vrata nekoj vrsti stabilnog mira. Međutim, sve ukazuje na to da je Olmert bio dovoljno agresivan da poveća neprijateljstvo prema Izraelu bez da je bio dovoljno odlučan da postigne željeni vojni ishod.

Hezbollah i Iran su se nadali ovakvom kraju rata, iako ga nisu doista očekivali. Ali dobili su ga. Pitanje ostaje šta će učiniti sa njim.   

Napomena:

Komentari (0)

RSS feed Comments