Preporod.com

Sporo i tegobno stiže ovogodišnje, prijestupno, proljeće. Zima se rasprostrla, raskomotila, ne da se. I jesen je prošlogodišnju progutala. Istina, pupoljci su okitili grane, i behar se uzmirisao s ranih voćki, ali jutra su još studena. I mrazna budu. I snijega bi još moglo biti - najavljuju meteorolozi - a i bez njihovih prognoza naslutiti to može insan po sijevanju u kostima i po promjenama raspoloženja.
Teška, bremenita svakovrsnim događanjima - i u nas i u svijetu - započela je i odmotava se ova godina. Virusi se razuzdali pred kraj zime. Malo koga su poštedjeli. Uvlačili se u insana pa ga danima bihuzurili i mučili, popuštali pa ponovo napadali.
Kaharli vijesti jedna drugu sustižu. Ljutnju je teško obuzdati pred najavom novih poskupljenja i novih zakona moćnih vlastodržaca. Namjerili parlamentarci, po kratkome postupku, izglasati sebi zakon po kojem sebi hoće osiguravati bezobrazno lagodan život - i dok vladaju i poslije, kad odu u mirovinu ili penziju. Jedna njihova mirovina iznositi bi trebala pet-šest prosječnih plaća?! Smislili su ti lezihljebovići da sa samo 50 godina života, s dvije godine poslaničkoga staža i sa samo pola radnoga vijeka običnih smrtnika osiguraju plaće i mirovine od kojih boli glava. I duša zaboli svakoga ko od svoga rada i od svoje pameti živi. I želudac se skvrči. I žuč uvrne. I pamet staje. I vrisnuti bi imalo smisla da se ima kome, da se ima gdje.
Vruću i tešku temu dotakoh. Nametnu mi se sama. I ne kazah ništa novo onima koji vjere, pameti i morala imaju. Ipak, rasteretih se, nakratko barem. I Svepravednog zamolih da On presudi silnicima i da ih zaustavi u njihovom pljačkaškim pohodima. I sabura zamolih od Svemilosnoga. I kuveta da izduram i dočekam, inšallah, bolji vakat.
Peticije se potpisuju po čaršiji. Za smjene čelnika. Za nove zakone o zaštiti prava hendikepiranih. Protestira se, i dalje mirno, na ulicama glavnoga grada. Traži se smjena premijera Kantonalne vlade, Taje, i gradonačelnice, Mame. Ali, Tajo ni habera. Kaže ima hiljadu razloga da ne podnese ostavku. Preračunao se! Ima, zapravo, samo jedan jedini razlog što mu ne pada na pamet da podnese ostavku - grčevito i bezobrazno čuvanje fotelje. Ostale tobožnje razloge, čak 999, protiv svoje ostavke premijer - sa svojim šturim rječnikom i preskromnom inteligencijom i obrazovanjem - ne bi umio ni nabrojati, a kamoli ih obrazložiti!
I o krstu na Trebeviću se govori. Hoće Srbi svoj krst ne Zlatištu kao spomen-obilježje svoga stradanja?! Kad sam prvi put čula za tu gnusobu, poželjela sam pokrenuti cijeli grad, i cijelu planetu Zemlju, da se suprotstave tim nasilničkim i ponižavajućim namjerama krvnika koji hoće podignuti krst na mjestu odakle su ubijali, izgladnjivali, ponižavali građane Sarajeva. I dok sam, kaskateći se, slušala vijest o srpskome krstu, pogledala sam prema nebu. I ugledala mjesec i zvijezdu. Mlad Mjesec i zvijezdu Danicu. Ukazali su se u svoj svojoj raskoši i jasnoći. Umirila sam se. Podigla sam ruke i dovu uputila Svemoćnom, Onome Koji nad svim bdije, da zaustavi nasilnike i pokvari njihov zločinački plan.
Na početku prvog, varljivog mjeseca aprila ili travnja, dani sjećanja na Dan oslobođenja Sarajeva od fašističke okupacije - ulaskom partizanskih četa - te na dan početka opsade i ubijanja Sarajeva - koji su mu priredili nasljednici partizanskih oslobodilaca. Udan su se desila ta dva važna historijska događaja. Osjećanja se miješaju. Zdrav razum sviđa i razviđa sjećanja na šesti aprila 1992. i šesti april 1945. godine.
Onaj 1992. doživjela sam, o onome 1942. slušala sam bajkolike priče i svjedočanstva. Pred datumima aprilskih prekretnica podijeljenost i nepovjerenje se produbljuju - svake godine sve uočljivije - među jugonostalgičarima i onim koji su preživjeli agresiju, genocid, progone, opsade gradova. Još uvijek nije jasno - daj Bože da ikada bude - podrumašima, dezerterima, komunjarama, poslušnicima i aktivistima vladinih i nevladinih organizacija da se fašizam devedesetih ne smije amnestirati niti podrediti onome fašizmu četrdesetih! Nikako ne umanjujem važnost heroja narodnooslobodilačke borbe, ali sam ojađena pred nespremnošću tih koji veličaju Titove heroje da spomenu s poštovanjem, posebice u svojim šestoaprilskim sjećanjima, i heroje koji su se suprotstavili hrabrošću, čašću ili životom Miloševićevim, Karadžićevim, Arkanovim, Šešeljevim i Mladićevim četnicima.

Odvažna, ustrajna i bolna oglašavanja Majki Srebrenice odavno su samo njihova. Nadglasaju ih ili zataškaju, nažalost, i oni koji bi se trebali s njima saosjećati i pomoći im da stignu do istine i pravde. Pitam se, po Bog zna koji put, zašto traganje Majki Srebrenice nije obaveza svake Bošnjakinje i svakoga Bošnjaka, ali i svakog čovjeka koji je čuo za stradanje Srebrenice?! Ne smije Bošnjacima za samozaborav i nemar biti opravdanje da im valja gledati u budućnost, da im valja živjeti skupa, da im valja vjerovati u suživot. Spremni su oni - pokazali su to nebrojeno puta - i na gledanje u budućnost, i na suživot, i na europske perspektive, ali ne smiju tu svoju spremnost iskazivati snishodljivošću ili zaklanjanjem za merhamet i sabur - licemjerno, iz koristoljublja ili gluposti.

Aida Krzić 

Komentari (0)

RSS feed Comments