Preporod.com

Pod pritiskom svjetske javnosti 5. maja u nigerijskom glavnom gradu Abudži sudanska Vlada i jedna strana pobunjeničkih pokreta potpisali su mirovni sporazum za Darfur. Međutim, ovako krvavi sukobi zasigurno imaju daleko ozbiljniju pozadinu. Zato je još uvijek rano za slavlje.
Bez obzira da li se radi o građanskom ratu, etničkom čišćenju ili genocidu, stvarnost je ista- prema zvaničnim izvještajima oko 180 hiljada ljudi je izgubilo živote, prema nekima do 300 hiljada, većina njih od gladi i bolesti, više od dva miliona ljudi je protjerano, na stotine žena silovano, preko 3000 sela i gradova je spaljeno...   
Jedno je sigurno, međunarodna zajednica ni ovaj put nije učinila dovoljno da se trogodišnji sukob muslimanskih plemena u Darfuru zaustavi na vrijeme. Katastrofa 21. stoljeća, kako je mnogi nazivaju, za mnoge u svijetu još uvijek je nepoznanica.

Počeci sukoba u Darfuru

Sudanska pokrajina Darfur sa površinom od oko 510 hiljada km2 (desetak BiH), čini oko 20% ukupne površine Sudana (2,505,810 km2). Broj stanovnika iznosi oko 6,6 miliona od ukupno 40 miliona sudanske populacije. U prošlosti je bila neovisna islamska kraljevina sa sopstvenom valutom i zastavom na čelu sa sultanom. Posljednji se zvao Ali Dinar. Njom su oko 10 godina vladali Turci, a Sudanu je pripojena 1916. godine. Pokrajina je dobila ime Darfur po afričkom plemenu Fur, što u prijevodu znači „postojbina (zemlja) Fura“. Oblast nastanjuje preko 100 afričko-arapskih plemena, 98% muslimanskih, međusobno povezanih sa plemenima susjednih zemalja- Čad, Libija i Centralno Afrička Republika.    
Prema zapadnim izvještajima posljednji sukob između afričkih ratarskih plemena (Fur, Zagave, Fulata, Mesalit...) na jednoj i arapskih nomadskih (Ruzejkat, Benu Helbe, Hebane, Teajuš..) na drugoj strani otpočeo je zbog resursa - pašnjaci, voda i obradivo zemljište, da bi vremenom poprimio političke konotacije.  
Međutim, studije o problemu Darfura koje su za „El-Džeziru“ uradili poznavaoci ovog regiona nedvojbeno ukazuju da je ovo samo nastavak sukoba započetog prije dvije decenije (1986.) iz vremena Vlade Sadika Mehdija, kada je život izgubilo oko 15 hiljada ljudi. Tada su udružena arapska plemena ratovala protiv afričkih plemena Fur i Zagave optužujući ih za pokušaj seperacije pokrajine i protjerivanje arapskih plemena. Sukob je okončan odmah nakon puča u sudanskoj Vladi kada je vlast 1989. godine preuzeo general, sadašnji predsjednik Sudana Omer el-Bešir. Zaraćena plemena su posredstvom Vlade posljednje dvije decenije nekoliko puta potpisivala primirje, ali su privredno i političko zapostavljanje pokrajine od strane Hartuma, potom građanski rat u Čadu, te rat između Libije i Čada tokom osamdesetih uveliko doprinijeli da etnička netrpeljivost među plemenima Darfura preraste u politički konflikt katastrofalnih razmjera.   

Mir ili nastavak sukoba

Sukob u Darfuru nije vjerskog karaktera kao što je bio na jugu zemlje. Pobunjenički pokreti Sudanski oslobodilački pokret (SLM/A) kojeg predvodi advokat Abdulvahid Muhammed Nur iz plemena Fur, potom Pokret za jednakost i pravdu (JEM) na čelu sa bivšim ministrom sigurnosti u Beširovoj Vladi dr. Halilom Ibrahimom iz plemena Zagave koji upravlja pokretom iz Londona, optuživali su Vladu za privredno i političko zapostavljanje i pružanje pomoći paravojnoj formaciji Džandžavid osnovanoj 1987. godine koja čini zločine nad muslimanskim nearapskim stanovništvom. Mada veliku odgovornost za sukobe u Darfuru snosi sudanska Vlada ipak su posljednji pregovori u Abudži pokazali da se političko vođstvo pobunjenih plemena ustvari i ne osvrće na katastrofu stanovništva kojeg predstavljaju. Jedna strana pokreta SML/A pod vođstvom Mini Minavija je potpisala sporazum,  dok je druga pod vođstvom Abdulvahida Nura zajedno sa Pokretom za jednakost i pravdu, uprkos garancijama SAD i međunarodne zajednice, odbila staviti potpis. Prema pisanju sudanske štampe od 6. maja nigerijski predsjednik Olusegun Obasandžo je otkazao gostoprimstvo vođi pokreta Abdulvahidu Nuru zbog odbijanja mirovnog sporazuma.    
Izvještaji iz Darfura ukazuju da je većina civilnog nearapskog stanovništva izbjegla u susjedne zemlje. U Čadu se nalazi preko milion darfurskih izbjeglica, u Egiptu ih je prema zvaničnim podacima oko 30 hiljada, mada su brojke prema mnogima daleko veće. Trenutno se sukobi među zaraćenim stranama vode upadom iz Čada u Darfur i obratno. Čad je optuživši Sudan za raspirivanje nemira prekinuo sve diplomatske odnose sa Vladom u Hartumu.   
Potpisani mirovni plan predviđa privremenu regionalnu vladu za Darfur, u kojoj će pobunjenici dobiti položaje na svim nivoima, pobunjeničke snage će biti uključene u zvanične snage sigurnosti,  pravedna podjela naftnih prihoda, razoružavanje Džandžavid milicije...
Sasvim sigurno je da će trebati vremena da mirovni sporazum zaživi na terenu. Počinjeni su zločini, razdor i nepovjerenje među plemenima je veliko, osim toga sporazum nije kompletan, jer ga nisu potpisali svi.
Sudanska Vlada je do sada odbijala svaki pokušaj da mirovne snage Afričke unije (blizu 7000 vojnika) budu zamijenjene snagama UN. Prije nego je mirovni sporazum potpisan SAD su ponudile svoje snage da dođu na teren. Međutim, Vlada u Hartumu se oštro protivi dolasku zapadnih sila, posebno američkih. TV„El-Džezira“ je 7.maja izvijestila da bi sudanska Vlada mogla dati saglasnost da se snage UN rasporede u Darfuru.

Borba za prirodne resurse- SAD ili Kina

Sudan je već nekoliko puta optuživao strane sile za zavjeru tvrdeći da pokušavaju uništiti, odnosno podijeliti Sudan. Vlada je optuživala Eritreju i Izrael da se miješaju u unutrašnje stvari zemlje, tvrdeći da Izrael preko Eritreje, financira i naoružava pobunjenike u Darfuru. Watan prenosi 30. aprila vijest koju je objavila jedna izraelska organizacija za ljudska prava da oko stotinu Sudanaca iz pokrajine Darfur traži politički azil u Izraelu što svakako izraelskim vlastima odgovara da poprave ugled svojoj moralno posrnuloj zemlji.    
Časopis „El-Mudžteme‘a“ (od marta 2006.) pod naslovom „Darfur: Plan uništenja Sudana“ navodi da Vlada u Hartumu tvrdi da problem Darfura ima daleko ozbiljniju pozadinu. Prema tim navodima američki plan podjele Sudana se počeo ostvarivati nakon što je jug zemlje uz veliko američko angažiranje dobio autonomiju. Sličan plan će se primijeniti i u Darfuru, a prema tvrdnjama Vlade za očekivati je da će se isti problem pojaviti i na istoku Sudana. Zato se sudanska Vlada oštro protivi ulasku zapadnih trupa u Darfur bez dozvole Hartuma. Sudanske novine „Er-Rej elam“ govore o američko-izraelskom strateškom planu osvajanja afričkog kontinenta. Amerikanci se već dvije decenije bezuspješno pokušavaju stacionirati na istoku Afrike. Nakon što su doživjeli fijasko u Somaliji prvi put im se ukazala prilika da se preko Darfura uvuku u taj region.

Novine „Er-Rej elam“ od 29. aprila pod naslovom „Uranijum u Darfuru: nuklearni program na sudanski način“ navode studiju koju je 1996. godine izradio Centar za strateška pitanja SAD u kojoj se tvrdi da afrički kontinent obiluje ogromnim zalihama najbitnijih svjetskih resursa; boksita, zlata, platine, uranijuma, kobalta, kroma, bakra... SAD i ostale zapadne sile imaju vrlo pouzdane i precizne podatke o tome. Iste novine navode da je Darfur vrlo bogat resursima. U njemu su najveća nalazišta boksita i uranijuma u svijetu, potom se u oblasti nalazi 13 naftnih izvorišta, a tromeđa između Čada, Darfura i Libije obiluje rezervama nafte koje bi decenijama mogle zadovoljavati svjetske potrebe. Pored ovog bogatstva  neprocjenjive vrijednosti SAD bi imale u blizini Čad u kojem su stacionirane francuske snage, Libiju, Egipat, Centralno Afričku Republiku, Etiopiju... Dakle, podjelom Sudana i stacioniranjem SAD u Darfuru američko strateško zaposjedanje afričkog istoka bogatog prirodnim resursima bilo bi uveliko olakšano.
Na osnovu novinskih izvještaja i urađenih studija o problemima Darfura i njegovim resursima zaključuje se da bi američko angažiranje u Darfuru bilo slično onom u Iraku. Dakle, razlozi nisu etičke prirode, odnosno širenje demokratije i borba za ljudska prava, već je to borba „velikih“ za resurse.  
Časopis „El-Mudžteme‘a“ pod naslovom „Kina prije svih pokušava prigrabiti afričku naftu“ iznosi pouzdane informacije koje ukazuju da Kina igra značajnu ulogu na afričkom kontinentu. Kina politikom nemiješanja u unutrašnje stvari drugih zemalja ima taktiku sasvim suprotnu američkoj što često izaziva respekt. Trgovinska razmjena između Kine i Afrike u 2002-03 je iznosila 18,5 milijardi dolara, da bi u samo prvih deset mjeseci 2005. godine porasla za 39% ili 32,17 milijardi dolara. Najzapaženiju ulogu Kina ima sa zemljama bogatim naftom, Sudan, Nigerija, Angola, Ekvatorijalna Gvineja, Gabon. Časopis tvrdi da ekonomski eksperti smatraju da je afrički kontinent zahvaljujući Kini u 2005. godini ostvario ekonomski razvoj od 5,2% što je najveći napredak ikada ostvaren u Africi.  
Sudan 50% svoje nafte izvozi za Kinu. Proizvodnja nafte u ovoj zemlji iznosi oko 500 hiljada barela dnevno, dok se rezerve nafte procjenjuju na oko 600 miliona barela, što na prvi pogled i nisu velike količine. Međutim, imajući u vidu prirodno bogatstvo Sudana do kojeg je zbog građanskih sukoba nemoguće doprijeti veza između Sudana i Kine mogla bi postati neraskidiva i predstavljati SAD noćnu moru. Kina je najveći potrošač aluminija, bakra i cimenta na svijetu i drugi po veličini uvoznik nafte, nakon SAD. Posljednja posjeta kineskog predsjednika afričkim zemljama pokazala je da Kina nema namjeru prepustiti afrički kontinet zapadnim silama, prije svega SAD. Predsjednik Kine Hu Đintao je u Nigeriji, ukazujući na prirodno bogatstvo Afrike, pozvao na uspostavljanje strateškog partnerstva između Kine i Afrike. Kina će ponuditi investicije i tehnologiju od čega će obje strane imati koristi.
Dakle, bitka velikih sila za resurse „siromašnih“ uveliko je započela. Ovaj put na redu je Afrika, a kako se čini glavni akteri su Kina i SAD, dok nedužan narod, zbog nemara svojih vlada i interesa svojih vođa plaća najveću cijenu.  
Da bi nam hladni rat velikih sila za prirodne resurse malih zemalja bio zanimljiviji pobrinula se i „El-Kaida“. Sudanska štampa tvrdi da bi stacioniranje snaga SAD u Darfuru pretvorilo područje u drugi Irak, a dolazak „El-Kaide“ bio bi neminovan. Usame ibn Ladin je boravio u Sudanu od 1989-1996. godine i u svom posljednjem obraćanju je pozvao na pripremu za rat u Darfuru.
Dok su trajali pregovori u Abudži „El-Džezira“ je javila da se istok Sudana također pobunio zahtijevajući od Vlade veće učešće u vlasti, optužujući je za privredno i političko zapostavljanje. Dakle, Sudan „neuspjela država“ kako ga je nazvao američki časopis Forin Polisi, definitivno se cijepa.

NERMIN OMERBAŠIĆ 

Komentari (0)

RSS feed Comments