Sarajevo je grad, šeher. Grad je to jedan po jedan! Kud god pogledaš,
imaš šta vidjeti, imaš se čemu diviti. Baščaršiju samo da ima, Vratnik,
Mejtaš i Bistrik, bilo bi dovoljno da mu se diviš, da ga voliš, da
poželiš u njega doći. I ostati.
Grad gradom čine njegovi ljudi, građani. I oni koji se u gradu rode i oni koji u njega dosele. Svako pojedinačno, da bi Sarajlijom bio, mora duh njegov upoznati, žilu kucavicu njegovu osjetiti i zavoljeti da bi Sarajevo šeher-gradom ostalo.
Osluškujem, gledam i prepoznajem one koji Sarajevo svojim osjećaju, vole i čuvaju, i one koji ga ne osjećaju, ne vole, mrze čak, a u njemu žive. I među jednima i među drugima ima onih koji su se u Sarajevu rodili, onih koji su u sarajevskim mahalama odrasli i onih koji su se u Sarajevo doselili.
Ne biramo gdje ćemo se niti kada ćemo se roditi. Ne biramo ni ko će nas roditi. Određenje je to Božije. Ali, i do nas je, uveliko, kako ćemo se s mjestom rođenja ili življenja složiti i kako ćemo naslijeđe predaka svojih nositi. Imamo izbor. Birati može svako mjesto svoga življenja. I način. Ne mora se insan u Sarajevu roditi da bi Sarajlijom bio! Ima onih, poimenično bih mogla nabrojati pojedine, usred sarajevske mahale rođene, koji grad svoj i grad predaka svojih ne osjećaju, ne poznaju, ne vole. Ima među njima i onih koji brukaju i grad svoj i pretke svoje. I nije, nažalost, malo takvih. Ipak, više ima onih koji su u Šeher doselili, ali ga ne vole ili ga nisu kadri osjetiti, pa hoće, svjesno ili nesvjesno, ugušiti dušu njegovu, čari njegove, adete stanovnika njegovih stoljećima njegovane i brižno čuvane. I oskrnaviti hoće Sarajevo te došle svojim navikama i adetima neuklopivim u navike i adete starosjedilaca i onih rijetkih koji su u Sarajevo došli pa njegovu dušu upoznali i adete zatečenih stanovnika njegovih prihvatili.
Oženi Sarajlija, dovede sebi, ali i familiji i gradu svome, izabranicu srca svoga. Izabere je i(li) mu bude suđena. Musliman ima pravo birati sebi družicu svoju srcem svojim ili razumom. Po hadisu Poslanikovom - može se musliman oženiti krasoticom voljenom, može i bogatašicom, a može i siroticom muminkom. I inovjerku, čak, može musliman oženiti, ali je obavezan s njom evlade u dini-islamu odgojiti. Poslanik preporučuje muslimanu da se oženi vjernicom, makar i sirotica bila, jer je to najbolji izbor.
Ona, muslimanka, može se udati samo za muslimana. Može slušati svoje srce, ali mora slušati i svoj razum. Više, zapravo, mora slušati razum nego srce jer ne smije pogriješiti, ne smije udajom za nemuslimana iz vjere svoje izaći. Istina, ima tevba, ali za tevbu treba snage, ustrajnosti i znanja kad se zalutali hoće u vjeru svoju vratiti.
Pa, oženi se Sarajlija i uda se Sarajka. Dovedu oni svoje suđenike ili ih nađu u svome gradu. Brak donosi lijepe i složene obaveze i kušnje. Naravi ljudske se suoče, mentaliteti, navike. I adeti. I naslijeđe. Donesu u brak muškarac i žena naslijeđe svojih predaka - materijalno i duhovno. Oči u oči se sretnu svjetovi, galaksije se sretnu, slične ili različite onih kojima valja u ljubavi i slozi živjeti, dijeliti postelju, djecu rađati i odgajati, imetak stjecati i stečeno čuvati. I s familijom u koju su došli valja im se družiti i složiti. Posebice kad se živi u blizini s familijom i kada se evladi imaju.
Desetine priča znam o dolasku tuđina ili tuđinke u familiju, u mahalu, u čaršiju. Ima u tim pričama rijetkih dovedenih koji se s familijom, s mahalom i s čaršijom srode - prihvate zakone i adete familije, mahale, čaršije, grada. Većina pridošlica to, nažalost, ne umije. Ili neće! Svoje adete, svoj tabijat ili ugursuzluk doprte sa sobom i čuvaju ga, ne daju ga, nameću ga onima oko sebe. Polagahno, ustrajno ili stihijski okreću svoje suđenike i svoju djecu na svoje, a protiv njegovih ili njenih. Žene su u tome bolji maheri od muževa. One imaju više umijeća za to okretanje. Pomiješaju se ljubav i interes. Udrobe se ili razdvoje. Interes počesto nadjača ljubav i razumijevanje. Pridošlica se razuzda. Ne bi se vratio odakle je došao, ali neće, ne da ni da mu Sarajlije kroje po svome. Ako ima para, sazida kućurinu usred mahale. I limuzinu kupi i voza je kao da kola zaprežna vozi. Niz Vratnik i niz Bistrik silazi kako njemu paše - pa nek crknu oni koji ne mogu ili neće limuzine kupiti i tako vozati jer to nije adet, nije red ni mahalski ni čaršijski. Ni kućurine graditi uz kuće bosanske ili one bosanskim slične - po bosanskom i po sarajevskom urneku i ukusu građene - nije adet, nije lijepo.
I u radosti, i bolesti nameću došle svoja mjerila. Koverte se nosaju i guraju u džepove onih koji im trebaju. Para vrti gdje burgija neće - princip je njihov kojeg nemilosrdno nameću.
Istina, ima i Sarajlija svakakvih. I nikakvih. Tamašćera, tabijasuza, izroda. Nije njima ni do njih, ni do njihove familije, ni do mahale, ni do čaršije. Zaborave se ti izrodi. Zakarabasaju u svakakve belaje. Obrukaju rod svoj, mahalu svoju i šeher svoj. Ali njih ima, uglavnom, ko nadgledati i zaružiti.
Sarajevo nam valja čuvati, i sačuvati! Od svakoga ko hoće, namjerno ili iz nemara, duh mu ugušiti, adete njegove skršiti ili ih svojim adetima, Sarajevu neprimjerenim, zamijeniti. Braniti treba mahale sarajevske od onih koji ih hoće nagrditi. Čaršiju valja sačuvati od onih koji je hoće u vašerište pretvoriti. Zaustaviti treba one koji nastoje - već su, nažalost, podobro u tome uspjeli - u tramvaje zakone kolskih kola i tora uvesti!
Sarajevo moramo čuvati. I sačuvati! - jer Sarajevo je rijedak grad, nabas, baška grad! Pola milenija je to grad, šeher u srcima onih koji se u njemu rode, poznaju ga i vole. I onih koji u njega dohode i prolaze kao musafiri brižni. I onih koji u njemu ostaju spremni da ga osjete, zavole i njegovim se adetima priklone. Samo takvi bi trebali biti i dobrodošli.
Aida Krzić
|