|
Prije nešto više od četiri godine naš list je donio informaciju o teškom socijalnom stanju porodice Asima Šahinovića iz Mrazovca kod Bužima. Tadašnja informacija je, otprilike, glasila kako su Asim i njegova supruga Sebiha roditelji devetero djece: Hasnije, Hasana, Huseina, Mirsada, Emina Dženana, Dženajda, Dženisa i Ibrahima; Asim je demobilisani borac bez zaposlenja; porodica stanuje u trošnoj kućici koja samo što se nije srušila; Asim, koliko može, nadničari; četvero djece ide u osnovnu školu. Ergo: cijela porodica je više gladna nego sita.
Nakon objavljivanja te informacije, zapravo traženja pomoći dobrih ljudi koji mogu i hoće pomoći, stiglo je nešto sredstava (uglavnom novčanih), ljudi su se odazvali, ponajviše oni što se zovu dijaspora, zapravo naši prognanici koji su morali napustiti svoje kuće pred agresijom i koji su se, u bijelom svijetu, kako-tako snašli a nisu zaboravili svoju zemlju i svoje ljude, komšije, poznanike, prijatelje. Ovo namjerno naglašavam: nisu zaboravili, čime hoću da podvučem da ih ima podosta koji su sasvim suprotnog mentalnog koda, te im je zaborav neka vrsta maske koju su navukli odmah po stupanju nogom na tlo Evrope, Amerike ili Australije, te čak ni svoje najrođenije (odjednom) ne poznaju!
I naravno, iako skromno, pristizanje pomoći razvedrilo je lica porodice Šahinović, toliko da je glava porodice, rečeni Asim Šahinović, počeo kovati planove kako bi se dio tih sredstava mogao izdvojiti i ostaviti za neka bolja vremena u kojima bi opravio kuću, zapravo bar malo učvrstio temeljne stubove, krov i neke zidove, kako bi njegova mnogobrojna porodica bila oslobođena straha kad zanoće da se na njih ne sruši ono što se, uvjetno rečeno, kućom zove.
Naravno, radost je bila kratka, jer se plima pomoći začas pretvorila u oseku. Nije ni čudo: na stranicama novima i drugih medija ime Šahinovića zamijenila su druga imena koja također očekuju pomoć a koja se nalaze u situaciji sličnoj i još goroj. Kažem, goroj, jer kod Šahinovića nije bilo teških bolesti, a u mnogim slučajevima neimaštinu i siromaštvu prati još i teška bolest.
Sudbina je, međutim, htjela da se sa ovom porodicom sretnemo ponovo nakon tri godine. U našem listu od 15. januara 2007. godine, u rubrici “Humani Preporod” objavljen je “Apel za pomoć porodici Šahinović” iz Bužima, u kojem, pored ostalog, ova porodica zahvaljuje svima onima koji su uputili pomoć (a bilo ih je, kažu, iz raznih krajeva) da ne budu gladni, ali da ništa značajnije nisu mogli uraditi u vezi sa opravkom njihove kuće, te moli pojedince ili neke organizacije da mu doniraju građevinski materijal ili na neki drugi način pomognu, te prekrate višegodišnje muke Asimu i njegovoj porodici.
Sudbina je također htjela da taj apel u našem listu pročitaju neki članovi humanitarne organizacije Islamske zajednice Bošnjaka Danske “Most-Bro”, uspostave kontakt sa porodicom Šahinović (kako bi stipendirali školovanje dvoje njihove djece). Nakon prve novčane pošiljke, porodica Šahinovića se zahvalila donatorima, šaljući im fotografiju svih članova porodice ispred njihove kuće, koja je, za divno čudo, još stajala uzgor!
Poslije kolektivne nevjerice članova ove humanitarne organizacije da takvo što uopće (po)stoji na ovom dunjaluku a da još i služi za stanovanje, na prvom sastanku odlučeno je da se ovoj porodici izgradi nova kuća. “Što nakanili, sa Allahovom pomoći, to i uradili. Na cijeloj teritoriji Danske počelo je prikupljanje novca i već nakon mjesec dana moglo se krenuti ka realizaciji ideje. Veliku pomoć pružila nam je NTV Hayat koja je medijski pokrivala ovu akciju. Mi im se i ovoga puta zahvaljujemo. Džemati naše Islamske zajednice Bošnjaka Danske su bili nosioci cijele akcije, mada ne smijemo zaboraviti ni ostala udruženja građana. Veliki broj Bošnjaka iz susjedne Švedske je također izdašno pomogao akciju”, kazao je za naš list gosp. Faruk Jakić, ispred ove humanitarne organizacije (opširnije u drugom tekstu o ovaj akciji) Bošnjaka.
Helem, da ne duljimo, tim prije što akcija koju su poduzela naša braća iz Danske nije bila ni malo kratka: trebalo je sve priloge sakupiti, kupiti prvu količinu građevinskog materijala, jer su sredstva pristizala sukcesivno, naći majstore koji će to raditi, zatim nabaviti ostali potrebni materijal, a sve paziti (i to strogo!) da se svaka kruna, odnosno naša konvertibilna marka, maksimalno iskoristi. U tome su, treba i to kazati, znatnu pomoć pružili Asimove komšije, mještani sela Mrazovca kod Bužima. Bilo im je drago da njihov komšija, demobilisani borac, konačno riješi stambeno pitanje i da devetero malih Šahinovića više ne drhti od zime i straha u toj razvalini od kuće, koja je više šuplja nego što je ćerpičom i malterom popunjena. Da su, kao što nisu, ona “mrska” titovska vremena, naš junak bi za devetero djece dobio orden i sam bi mu Maršal bio “kum”, ali kome je od sadašnjih vlasti stalo do toga da im birači imaju što veći broj djece, kad djeca, kao što je poznato, ne mogu glasati!
I tako, u rekordnih osam mjeseci od ideje do realizacije projekta, svi radovi na novoj kući bili su dovršeni. Prije samog useljenja iz Danske je ovoj porodici poslan i namještaj, jer je red da se u novu kuću unese i nov namještaj, pogotovo što Šahinovići u staroj kući nekog namještaja i nisu imali.
U mjesecu decembru minule godine Asim Šahinović, njegova supruga Sebiha i njihovo devetero djece (devet tića golubića!) uselili su, hvala Allahu, dž.š., u novu novcijatu kuću.
U klasičnim bajkama tako bi se okončala priča: i tako su, do kraja života, živjeli sretno i berićetno!
Ali, da to nije bajka, već, ipak, poprilično surova priča o našem mentalitetu i našim odnosima, pobrinuli su se “seoski moćnici”, koji su Asimu, zapravo njegovoj novoizgrađenoj kući, zabranili priključenje na vodovod! Jerbo, kad se vodila linija, Asim nije imao sredstava za učešće, kao što ni kuću nije imao!
Ispred i iza Asimove nove kuće prolaze dva vodovoda. Međutim, neki seoski “uglednici” zabranili su priključenje i ostavili devetero djece da ne mogu odvrnuti slavine u kuhinji ili kupatilu, da se ne mogu umiti, zube oprati ili se okupati! I osjetiti svu blagodarnost nove kuće i novih uređaja!
Tako, eto, umjesto da pomognu svome komšiji, da mu čestitaju i kao svoj prilog puste vodu u Asimovu novu kuću, jer je to, kao prvo, sevap i najmanje što su mogli učiniti(a zna se kakve su i kolike obaveze muslimana prema svome komšiji, da ne kažemo bratu), tim prije što su Asimu pomogli ljudi iz bijelog svijeta, koje je pogodila njegova situacija, a da uopće ne znaju čovjeka, ovi seoski “moćnici” pokazuju ono, nažalost bošnjačko, surovo i sirovo, primitivno i bahato lice koje nas, sve skupa, može odvesti u propast.
Ako već i nije!
Pomoći gladnom i napojiti žedog, to su valjda one (prve i) posljednje moralne zasade koje odvajaju ljudsko od neljudskog, moralno od nemoralnog, vjersko od nevjerskog. Ako to iskušavamo, ako se time poigravamo, ako nam to nije sveto, ako smo, jednom riječi, dotle došli - bojati se da li nam ima povratka.
I dok Asimova djeca obnoć sanjaju kako u cijevima čuju šum vode, te, u bunilu ili magnovenju, odvrću slavine iz kojih šišti samo prazan zrak, u nama/njima ipak tinja nada. Nada da će voda ipak poteći.
I oprati tu sramotu.
Aziz Kadribegović
 |
Kolumne 
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
