Preporod.com

Uz pojam Bosne u Sudanu se kao istoznačnica doživljava ime rahmetli Alije Izetbegovića, a njegova knjiga "Islam između istoka i Zapada", osobito u intelektualnim krugovima Sudana, je postala neka vrsta kultne knjige koja se, kako nam je rekao Mirgani Muhammed Osman, generalni sekretar Ureda za oplemenjivanje društva, "čita grupno".

Dok je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić na prijemu kod hafiza Eshara Tidžanija, ministra Ministarstva vakufa i vjeroupute Sudana govorio o Bosni i Hercegovini i agresiji na nju, te zahvaljivao na pomoći koju je Sudan pružio u toku te agresije, salom se prolomio snažan napad plača i jecaja. Zapisničar koji je sjedio do ministarske fotelje i zapisivao ono što su govorili gosti i domaćini, pod navalom snažnih emocija, nije mogao izdržati - iz njega je provalilo ono što je gotovo nezamislivo u ovakvim protokalrnim (da ne kažem diplomatskim) susretima - i ti jecaji, koji su, očito, bili iznenađenje za sve prisutne, trajali su dobrih nekoliko minuta, dok se nisu smirili i dok zapisničar nije ponovo nastavio drhtavom rukom unositi tok razgovora ili nešto od toga u svoju bilježnicu, jer se vidjelo da mu je trebalo dosta snage da se vrati tamo odakle ga je erupcija nekontrolisanih emocija jednostavno izbacila.

I mada je tugaljivo vidjeti muškarca da plače (suze su ipak "ostavljene" ženama), posebno u ovakvim situacijama, kada se osjećanja baš i ne pokazuju, ovaj primjer navodim da bih bar malo ilustrirao kako vezanost Sudana (zapravo Sudanaca) za Bosnu izlazi izvan okvira onoga što se krutim političkim jezikom naziva saradnja ili dobri međunacionalni odnosi, i što je preraslo u ono što se jedino može nazvati bratskim odnosom, odnosom braće u vjeri. To se, uostalom, moglo vidjeti tokom petodnevnog boravka delegacije Rijaseta Islamske zajednice u BiH, koja je na poziv gore navedenog ministarstva boravila u ovoj lijepoj zemlji, našoj "drugoj domovini" (kako su to ne samo zvaničnici nego i obični Sudanci gotovo na svakom mjestu isticali), potpisujući, pored ostalog, ugovor o saradnji Islamske zajednice u BiH i Ministarstva vakufa i vjeroupute Republike Sudan. U delegaciji je, kao što pretpostavljate, bio i autor ove kolumne i on se, u brojnim situacijama (lično i personalno), osvjedočio kako su Sudanci (mada su generalizacije uvijek nezahvalne) na poseban način vezani za Bosnu, koja je, kako su neki, možda patetično, ali domaćinski svakako indikativno, kazali "jedina sjajna zvijezda na mračnom nebu Zapada", čija je sudbina, na svoj način, njima bliska i razumljiva, jer se, po njihovim uvjeravanjima i na Sudan, kao i na Bosnu vrši agresija prvenstveno stoga što se radi o jednoj muslimanskoj zemlji, zemlji koja je prošla teško doba socijalizma i komunizma (da se i ne govori o imperijalnim osvajačima koji su ne samo Sudan nego cijelu Afriku držali svojim kolonijom i barbarski je eksploatirali desetinama i stotinama godina), ali i zemlji koja je svojom površinom veća nego cijela zapadna Evropa, a u kojoj su, osobito u posljednje vrijeme otkrivene ogromne zalihe onoga što je za cijeli svijet najizazovnije: nafte i zemnog plina, uranija, cinka, pa čak i zlata, i što bi gospodari (nametnute) globalizacije rado stavili pod svoju šapu ili (za)držali u svojim razjapljenim čeljustima. "Onaj ko drži Sudan, drži cijelu Afriku", kaže nam lapidarno profesor povijesti dr. Hasan Mekki, koji se posebno zanima pitanjima muslimana Balkana, a koji nas je ugostio u svojoj kući, izuzetno počašćen što je bar na taj način imao priliku odati priznanje muslimanima Bosne, "čije žrtve ma kolike bile nisu bile uzaludne", jer je, po njegovim riječima, dotle nepoznata Bosna u cijelom islamskom svijetu postala sinonim borbe i otpora onima koji žele uništiti islam i muslimane.

Uz pojam Bosne u Sudanu se kao istoznačnica doživljava ime rahmetli Alije Izetbegovića, a njegova knjiga "Islam između istoka i Zapada", osobito u intelektualnim krugovima Sudana, je postala neka vrsta kultne knjige koja se, kako nam je rekao Mirgani Muhammed Osman, generalni sekretar Ureda za oplemenjivanje društva, "čita grupno". Kada je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, predstavljajući predsjednika Sabora Islamske zajednice u BiH Edhema Bičakčića, kazao kako je on "Alijin saborac i čovjek koji je zbog istih ideja robijao kao i Alija", dvojica funkcionera Ministarstva vakufa i vjeroupute, u različitim kontekstima, su "našli" kako Edhem i fizički liči na Aliju, što je, naravno, za one koji su znali ili viđali ovu dvojicu ljudi, bez ikakve stvarne osnove, ali oni, očito (bar kako sam ja to shvatio), hoće da im sva Bosna liči na Aliju, a posebno njegovi prvi saradnici, što se na neki način poklapa sa onim Alijinim govorom kako političari koji prestavljaju jedan narod treba da "(s)liče na njega".

Puno je stvari koje su nas frapirale u Sudanu, a jedna od njih je svakako prisustvo žene u cjelokupnom životu društva, praktično u svim njegovim segmentima. Supruga dr. Hasana Mekkija je također profesorica na Fakultetu političkih nauka, a na svim sastancima ili dočecima delegacije prisustvo žena u njihovim tradicionalnim sarijima je bilo ne samo ljepši dio bogatog sudanskog kolorita, već i pokazatelj prisustva žene kao značajnog faktora u svim sferama društva. Žene su im uglavnom pokrivene, ali to nije rezultat određenih zakonskih odluka ili propisa, već tradicionalni izraz morala, uljuđenosti i čednosti, pa su kod nekih velovi ili mahrame samo ovlašno prebačene preko glave, dok je kod drugih riječ o hidžabu kao vjerskoj obavezi.

Druga stvar koja je za nas bila neka vrsta otkrića jeste činjenica da, kako su nam prezicno rekli u Ministarstvu, devedeset procenata muslimana Sudana pripada tarikatu, određenim derviškim redovima, među kojima su svakako najprisutnije i najmnogoljudnije kaderije, u kojima participiraju i najviši politički dužnosnici, članovi parlamenta, ministri i sl. iz čega proizilazi da šejhovi u ovoj državi imaju ne samo ogroman vjerski utjecaj već i stvarnu političku snagu. Jedan od njih, Šejh Sadik Halid Abbas Saim, koji nema više od tridesetak godina a koji posti svaki dan izuzev Bajrama - otuda mu je i jedan dio imena saim - našoj delegaciji priredio je tako srdačan i svečan doček da smo svi, bez obzira na već poznatu ljubaznost, toplinu i bratski prihvat Sudanaca, bili maksimalno iznenađeni, jer takvi se prijemi valjda priređuju samo šefovima država ili najvišim vjerskim ličnostima, o čemu ćete saznati na drugom mjestu, u okviru posebne reportaže iz Sudana. Treba li reći - zbog te činjenice, činjenice, dakle, tarikata, prisustvo vehabija, bez obzira na to što se Sudan graniči sa Kraljevinom Saudijskom Arabijom, je svedeno na najmanju mjeru (mada je i tu bilo, kako nam je rečeno, nekih "zategnutosti", ali je to sanirano), što naravno ne znači da je to recept koji treba prepisivati. Zanimljivo, u tim tekijama-džamijama, koji su pravi mali dvori, sa kojima se neke vladine ustanove mogu porediti samo kao poređenje bogatog i siromašnog, konstantno rade škole Kur‘ana, u kojima djeca borave kao u internatima od po nekoliko mjeseci do nekoliko godina, zavisno od afiniteta, savladavajući učenje Kur‘ana (odatle izlazi i veliki broj hafiza) i druge islamske propise, što im je ujedno i kvalifikacija za imame u seoskim džamijama, ali i regrutiranje murida koji će na taj način širiti taj nauk.

Nažalost, svaki govor o Sudanu se završava ili počinje sa trenutno najbolnijom tačkom: sukobima u Darfuru. Ime ove pokrajine postalo je svjetski poznato kada je 2004. godine (iz raznoraznih razloga, a ponajprije iz globalističkih interesa svjetskih moćnika) lokalni sukob stočara i zemljoradnika oko vode, zemlje i pašnjaka internacionaliziran, kada su mu, na međunardnom planu, date one dimenzije koje niti ima niti je mogao imati - a to je strašna riječ genocid odnosno ubistvo dvjesta hiljada ljudi i dva miliona izbjeglica!

Mi smo bili u Darfuru, njegovom sjevernom dijelu i uvjerili se da je tamo sada mir, ali da su posljedice više nego teške. Jedno od svjedočanstava je izbjeglički logor u kome se nalazi 50.000 paćenika, među kojima je veliki broj djece. Kada smo stupili na tlo ovog logora, koji je toliki da se ni pogledom ne može obuhvatiti, prvo što nas je dočekalo, a što nas je tako drastično podsjetilo na Sarajevo, jeste slika hiljada kanistera poredanih oko jedne pumpe, pomoću koje se iz pustinje nastoji iscrpsti što više vode. A onda slijede slike djece, žena, muškaraca u nečemu što se ne da opisati: to su hrpe trske, drveća, zemlje, gline, poderanih vreća i najlona uobličene u nešto što može biti eventualno zaštita od sunca i ni od čega više. Prve kiše koje uskoro dolaze sve će ovo pretvoriti u običnu kaljužu...

Vlasti Darfura tvrde: nema govora o genocidu (svi su muslimani), broj žrtava je ispod devet hiljada, kriminal je iz godine u godinu u stalnom opadanju, samo još neke frakcije nisu potpisale mirovni ugovor u Abadži, međunarodni moćnici (posebno SAD) koriste sukobe i pomažu one koji nisu pristali na sporazum. Ulog je veliki: Darfur je ogromni depo nafte i zemnog gasa, kao i drugih ruda, prisustvo Kine je intenzivno, SAD-u to ne odgovara, Sudan ima preko 45o plemena, sve to treba držati na okupu...

A, kako reče profesor Hasan Mekki, ko drži Sudan, drži cijelu Afriku... A Sudanci su (70%) muslimani!

Aziz Kadribegović

Komentari (5)

RSS feed Comments

nedzad-swedska said:

	sve je to lijep0 , ali ja ne poznajem ni jednu hriscansku zemlju tako siromasnu kao sto je sudan..etiopija.,avganistan..bosna..kosovo..itd itd.. u kojima je vecinsko stanovnistvo muslimansko..sto li?znaci da je to od boga dato ili sto je po srijedi..samo se zavaravamo nekakvim teorijama..
	prijavi zloupotrebu glas za glas protiv

June 20, 2007
Glasovi: +0

Za Nedzada said:

	Moze biti i to,Allah nas iskusava u svakodnevnom zivotu-medjutim nisi u pravu da ne postoje hriscanske,siromasnije zemlje.Pogledaj na Kongo(95% hriscani),East Timor(95% hriscani),pa sve one Africke zemlje itd itd
	prijavi zloupotrebu glas za glas protiv

June 20, 2007
Glasovi: +0

Miralem Hodžic said:

Selamun Alejkum. Izvrstan članak sa zaista lijepim porukama. Hvala Allhu dž.š. doživjesmo jednu napaćenu i razorenu zemlju koja nikako da se miri kao svoju drugu domovinu. Nesumnjivo da ovakve posjete mnogo znače za ljude te divne zemlje, ali imamo mi i drugih obaveza. U Iraku bjesni bratoubilački rat, reis Ceric bi u svakom slucaju morao ici hitno u Bagdad sa kompletnom delegacijom. Da se ne kaže lako je druge gurati u ratna žarišta spreman sam da mu se pridružim. Niko na ovoj planeti ne bi mogao više doprinjeti pomirenju u Iraku nego on. Ima iskustva veliki je diplomata i već uspješno se ukljućuje u vođenje globalne svejetske politike. Nije bitno koliko bi ostao u Iraku bitno je da tamo doprinese da prestane svakodnevno prolijevanje krvi, među muslimanim. Selam svima Miralem Hodžic.

prijavi zloupotrebu glas za glas protiv

June 21, 2007
Glasovi: +0

Miralem Hodžic said:

	Hvala na objavljenom komentaru, vi ste zaista korektni , neka vas Allah dž.š. sačuva od svakog zla i za dobra dijela ngradi.
	prijavi zloupotrebu glas za glas protiv

June 21, 2007
Glasovi: +0

abid said:

	da vrlo korektan clanak vrlo je bitno istaknuti da u sudanu nema vehabija eto za aziza nove domovine da ne kazem raja na zemlji jer mu je ocito velika boljka prisustvo vehabija
	prijavi zloupotrebu glas za glas protiv

June 25, 2007
Glasovi: +0