Preporod.com

Razne pojave na dunjaluku imaju svoj dan. Mi u Bosni i Hercegovini navikli smo obilježavati Dan nezavisnosti, Dan državnosti, Dan Armije, Dan šehida, Dan civilnih žrtava rata, Dan žena, Dan zaljubljenih... Ranije smo obilježavali Dan mladosti, Dan Republike, Dan ustanka, Dan oslobođenja od fašizma... Nerijetko smo, nakon velikih rudarskih, prirodnih i drugih katastrofa obilježavali takozvane dane žalosti, a bilo je i takvih historijskih razdoblja kada su nam dani žalosti osvitali 365 puta godišnje.
Planeta Zemlja je samo jedna na beskrajnom spisku stvari koje imaju svoj dan, a koji se obilježava 22. aprila svake godine. Toga dana razna ekološka udruženja drže press-konferencije, okrugle stolove i seminare... Novine, radio i televizija toga dana vrve od izvještaja o ekološkom kolapsu naše planete, koja će se uskoro, ako čovječanstvo zaluđeno profitom ne dođe do pameti, od udobnog mjesta za stanovanje pretvoriti u čovječansku masovnu grobnicu. Toga dana ekolozi i ljubitelji prirode očajnički upozoravaju na sve jadnije stanje Zemljinog ozonskog omotača, na kome rupe postaju sve veće i koje više nikada neće biti moguće zakrpiti, na šta se vlasnici velikih industrijskih postrojenja, koja u atmosferu emitiraju najveće količine otrovnih gasova i prašine, uglavnom ne obaziru. Ljudi vjerovatno smatraju da je ozonska rupa nekakva rupa koja ima svojstva takozvane rupe u zakonu, a poznato je da vlasnici velikih kompanija, ne samo kod nas nego u cijelom svijetu, znaju da od rupa u zakonu sposoban čovjek može imati mnogo više koristi nego štete.
Nisu nepoznati ni primjeri velikih biznismena koji bi, tamo gdje vide kakav-takav pravni sistem, najradije vidjeli rupu bezdanu, a ima i takvih koji između rupe u ozonskom omotaču i rupe na njihovoj poderanoj čarapi ne uviđaju nikakve bitne razlike. Ustvari, rupu na svojoj poderanoj čarapi mnogi industrijalci doživljavaju tragičnije nego rupu u ozonskom omotaču, budući da im, kada poderu čarape, valja trčati u samoposlugu i kupiti novi par, dok je cijepanje atmosfere u tiftike zadovoljstvo koje svakoga dana sebi mogu priuštiti haman besplatno. Neke države su se donekle davranisale pa su od najvećih zagađivača okoliša počele naplaćivati odštetu, ali one od toga neće imati mnogo koristi, budući da mogu sankcionirati domaće zagađivače, ali ne mogu one iz bližeg ili daljeg geografskog okruženja. Kakve je koristi za države koje graniče naprimjer sa Bosnom i Hercegovinom što će svoju tešku industriju obavezati da, ukoliko se ne želi ugasiti, plaća globe i okolinske dozvole, kad ne mogu obavezati vjetar da otrovne oblake na njihovo nebo donosi iz BiH?! Vizni režim, koji se odnosi na ljude iz BiH, ne odnosi se na otrovna isparenja.
Uskoro bi u Zeničkom «Arcelor Mittalu» trebala početi integralna  proizvodnja čelika, koja nikako neće proći bez krupnih ekoloških posljedica. Zeničanima opet prijeti opasnost da će, kada im nestane «čistoga zraka», to jest gasova na koje su njihova kukavna pluća navikla, vještačko disanje jedni drugima davati tako što će u usta jedni drugima gurati automobilske auspuhe. To se u žargonu poslovnih ljudi i političara naziva oživljavanje bh. ekonomije, koje ima veliki broj iskrenih zagovornika. Vrijeme koje predstoji treba da pokaže hoće li biti toliko iskrenih zagovornika oživljavanja kada na «dnevni red» dođe oživljavanje ljudi. Ako se država ne pobrine da na vrijeme djeluje preventivno i proizvođače smrdljivog profita ne prisili da na svoja čađava postrojenja ugrade odgovarajuće filtere, medicina bi se u našoj zemlji uskoro mogla pokazati kao najprofitabilnija privredna grana. Jer sve je dobro dok insana truju puštajući mu pod nos ideološke i slične vjetrove. Problem nastaje kada vjetrovi, umjesto ideološkog zadaha, u naše nosnice donesu zadah industrijske prašine, amonijaka i visoko koncentriranog sumpor-dioksida.
Dan planete Zemlje je dobra prilika da se ljudi podsjete na ambijent u kome im valja živjeti, zaboravljajući kako izgledaju biljne i životinjske vrste koje su nekada rasle u njihovom okruženju i kupujući cisterne sirupa svojoj djeci oboljeloj od hroničnoga bronhitisa. Prilika je to da se podsjete na gomile smeća kojima su sve zatrpanije njihove avlije i njihove sudbine, i da, usput, razmisle o tome šta im valja dalje činiti. Jer ovaj svijet je već dovoljno zatrpan raznim vrstama otpada koji vapi da bude uklonjen, a u toj hrpi otpada koga se, zarad budućnosti svoje djece i njihove djece, moramo osloboditi najopakiji je i najsmrdljiviji onaj otpad - dvonogi. Otpad koji prijeti da će, ako vaktile ne skonča na deponiji kakvu zaslužuje, cijelu historiju Ademovih potomaka pretvoriti u bunjište.

Nedžib Smajlović 

Komentari (0)

RSS feed Comments