Karen Armstrong 4. Provokacije i kršenje primirja* Tokom prvih godina vladavine kralja Lepera, Raymund od Tripolija, vođa zagovornika mira, je bio njegov regent i marljivo je radio na održavanju mira. Raymund je više ličio na čovjeka orijentalnog nego zapadnjačkog porijekla, bio je mrke crne puti i kukastog nosa. Tečno je govorio arapski, čitao je arapske i islamske tekstove i prirodno je doživljavao muslimane kao normalna ljudska bića, a ne kao čudovišta i Božije neprijatelje. Želio je da kraljevstvo preživi i nije bio voljan da riskira nacionalnu sigurnost isturajući Jerusalemsko kraljevstvo kao agresivnu avangardu Doma Kršćanskog. Salahuddin još uvijek nije bio dovoljno jak da povede opći napad na Kraljevstvo ali, opreznim okom gledajući u budućnost, Raymund je potencirao politiku popuštanja i smirivanja. Međutim, 1177. godine, kralj Leper Baldwin je preuzeo svoje kraljevsko prijestolje, a Salahuddin je iskoristio prednost ovog prelaza vlasti i načinio iznenadni napad na Kraljevstvo. Bila je to neobično nagla odluka. Salahuddin je bio dobrano poražen ali muslimanski entuzijazam je nastavio da prodire u kršćanske države pustošeći teritorije. Napad je bio zastrašujući prikaz nove ranjivosti kojoj su kršćanske državice bile sada podložne na Bliskom Istoku: svaki momenat unutrašnje nestabilnosti bi mogao biti poziv muslimanima da izvrše napad. Kralj Baldwin je od Salahuddina zatražio da sklope mir, a Salahuddinu je bilo drago prijedlog prihvatiti: ljetina te godine je bila loša a još uvijek nije bio spreman potpuni napad.  Križarske državice sa Kraljevstvom jerusalimskim Međutim, i da nije bila u pitanju zgodna prilika, Salahuddin bi morao pristupiti miru, i mi ovdje vidimo esencijalnu razliku između kršćanskih ekstremista u Križarskom pohodu i ekstremista u islamskom džihadu. Kur'an kaže da je rat toliko odvratna stvar da, pod uslovom da uvjeti nisu štetni po islam, muslimani moraju surađivati ako neprijatelj predloži primirje ili zatraži pregovore, s tim da primirje ne potraje duže od deset godina (8:62-63). Ma koliko Salahuddin željan bio da istjera Franke iz Palestine, nije se mogao predstavljati pred svojim vlastitim narodom kao pobožan musliman te u isto vrijeme odbiti da potpiše prihvatljivo primirje a da pri tome ne našteti svoj muslimanski ugled. Salahuddin je uvijek bio veoma skrupulozan oko ovoga i nikada u svom životu nije prekršio primirje. Kršćanski jastreb poput Reynaulda od Katilona, međutim, je osjećao je primirje poprilično neodgovarajuće njegovom vjerskom ubjeđenju. Iz svojih tvrđava na istočnoj obali Jordana, Reynauld je mogao posmatrati bogate muslimanske karavane koje su marširale trgovačkim putevima prema „nevjerničkom“ gradu Meki i taj pogled je bio nepodnošljivo iskušenje. U ljeto 1181. godine, on je napao jedan ovakav karavan, uz koji je išla grupa hodočasnika koji su obavljali hadž. Ovo flagrantno i namjerno kršenje primirja je oslobodilo Salahuddina njegovih obaveza prema istom, ali čak šokantnije, Reynauld je ovaj napad popratio pripremama da napadne Medinu. Salahuddinov nećak, Faruk Shah je brzo reagovao prepriječivši put Reynauldu i vrativši ga nazad u Moab, ali cijeli incident je bio promišljeno provokativan. Prijeteći Medini, mjestu gdje se nalazi Poslanikov mezar i narušavajući svetost hadža Reynauld je načinio nedvosmislen udar na sami integritet islama. On će ovakav svetogrdan napad ponoviti u još dvije prilike. Kroz primjer Reynaulda, možemo sagledavati opasnost vjerskih ekstremista u državi Izrael danas, koji također drže da je mirovni sporazum sa Arapima grijeh i koji vode sveti rat protiv islama. Reynauld je odbio da prizna grešku i da se izvine: čak ni kralj Leper ga nije mogao natjerati da vrati plijen koji je opljačkao. Kada je Salahuddin uzvratio mjeru, zarobivši kršćanski brod sa hodočasnicima i uzimajući 150 hodočasnika kao taoce, Reynauld je i dalje odbio da vrati opljačkani plijen. Niko ne zna šta se desilo sa taocima, vjerovatno su postali robovi. Reynauldovo agresivno razmetanje hrabrošću je naštetilo cijeloj zemlji jer, oslobođeni od obaveza poštovanja primirja, muslimani su otpočeli da vrše upade u kršćanske teritorije. Sela i usjevi su bili uništavani u Galileji, Bejrut je bio pod opsadom a muslimani su osvojili kršćansku tvrđavu Habis Jaldak u Transjordaniji. Mnogo važnije, Salahuddinov ugled se povećavao u muslimanskom svijetu, jer je Reynauld pokazao muslimanima da su kršćani uistinu opasni neprijatelji i muslimanima i islamu. Sve više je bilo onih koji su prilazili idealu džihada. Kako su muslimani postajali više ujedinjeni, kršćani u Jerusalemskom kraljevstvu su se doveli na ivicu građanskog rata. Kralj Baldwin je bio ubijeđen od strane svojih ratnohuškačkih savjetnika da Raymund kuje zavjeru protiv vlasti. Kada je Raymund, koji je nedavno oženio nasljednicu prijestolja Tiberije u Galileji, htio da preuzme svoje nove posjede, Baldwin mu nije dozvolio da uđe u kraljevstvo i tek nakon burnog protestvovanja barona kralj je bio uvjeren u Raymundovu nevinost. Incident pokazuje kako je bolesni mladi kralj bio guran u rat od strane svojih savjetnika. Isti savjetnici su ga tjerali da porži Reynaulda prethodne godine. Kanse 1181. godine, kralj je postao toliko bolestan da je postalo jasno da više nije u stanju vladati, a ovaj put kralj je postavio slabog i neukog Guya od Lusignana kao svog regenta. Guy, koji se ponašao kao da nema ni jedne nezavisne ideje u svojoj glavi, nije posjedovao nijednu kvalitetu odlučnosti koja je bila neophodna u ovako opasnoj situaciji. Salahuddin Ejjubi je česti motiv zapadnim umjetnicima Ove unutrašnje svađe su bile veoma opasne, dešavajući se, kao što jesu, u vrijeme kada je Salahuddin kompletirao izgradnju svoje ujedinjene carevine. Smotrenost bi nalagala ne samo da se ova građanska previranja što je prije moguće izglade, već također da Franci treba da se drže oprezno u regionu dok svoju kuću ne dovedu u red. Ovakvo rezonovanje je, naravno, bilo anatema huškačima, koji su vjerovali da kršćani treba da gledaju na situaciju s vjerom u Boga, a bila je to ova katastrofalna godina 1181. u kojoj je Reynauld načinio svoj najprovokativniji napad na islam - napad koji je bio drugačiji od svega onoga što je pokušano od strane Križara ranije. Posljedice po kraljevstvo su bile katastrofalne. Reynauldov plan nije bio samo da organizuje napad na sveti grad Medinu, već da napadne i Meku, najsvetiji grad u muslimanskom svijetu. Poslanika, „prokletog vodića deva“ će iskopati iz njegovog mezara a onda pritisnuti Meku i sravniti Kabu sa zemljom. U ovom planu je bilo izvanrednog talenta i jednostavnosti: Reynauld je izgradio flotu sklopivih brodova, isprobao ih u Mrtvom moru, razmontirao ih i prenio 130 milja kroz Negev do luke Eilat u zaljevu Akaba. Onda su Reynauldovi kršćanski gusari zaplovili Crvenim morem pljačkajući i harajući luke Arabije sve dok nisu došli do luke Ribik, blizu Meke. Strah je zavladao svetim gradom: prošla su stoljeća odkako je iko zaprijetio da naruši njenu svetost a Reynauld je postao neprijatelj cijelog muslimanskog svijeta baš kako je i želio. Na svu sreću, Salahuddinov brat Sejfuddin Adil je požurio iz Egipta u pomoć, porazio je kršćansku mornaricu i zarobljenike zavezane za deve odveo u Medinu. Gusari su bili pogubljeni ali Reynauld, koji se već vratio u Moab, je izbjegao ovu sudbinu i živjeće da načini čak i više štete miru na Bliskom Istoku. Kada je Salahuddin čuo za napad zavjetovao se da će ubiti Reynaulda svojim vlastitim rukama.
Preveo i priredio: M. Kovač
USKORO: Susret Križara i Saladina 5. dio: Poziv na sveopći džihad
*Karen Armstrong, Holy War, the Crusades and Their Impact on Today's World, Anchor Books, New York, 2001. str. 244-246.
|