Preporod.com

Karen Armstrong

5. 

Poziv na sveopći džihad

Nimalo iznenađujuće, ova promišljena provokacija je uveliko stabilizovala Salahuddinovu poziciju. Džihad na koji je on pozivao se sada doživljavao kao ključna stvar, jer su se kršćani pokazali svoje pravo lice. Nijedan musliman nije mogao zanemariti projicirani napad na Mekku; oni sami možda ne bi bili voljni da se bore, međutim svi su morali dati barem načelnu podršku svetom samoodbrambenom ratu protiv Franaka. Godine 1183., kao što smo vidjeli, Salahuddin je postao gospodar Haleba i najmoćniji vladar Bliskog Istoka: sada je mogao otpočeti oslobađanje Palestine. U septembru, 1183. godine, njegova armija je prešla Jordan i izvršila invaziju na Galileju. Guy je odmah mobilizirao Kraljevstvo i njegova armija se ušatorila nasuprot Salahuddinove kod Golijatovih bazena. Zagovornici rata poput Reynaulda su tražili od Guya da napadne ali Baldwin od Ibelina i njegov brat, Balian, su mu savjetovali da se drži svog položaja; bilo bi kobno napasti Salahuddinovu brojčano superiorniju armiju, ali i Sultan neće biti u mogućnosti da zadrži svoju vojsku na neprijateljskoj teritoriji dugo: trupe će morati otići kući zbog žetve. Njihovo razmišljanje se pokazalo ispravnim. Salahuddin je pokušao da namami kršćane u borbu ali su oni ostali mirni i konačno Salauddin je bio primoran da se povuće.

Salahuddin Ejjubi kako su ga vidjeli zapadni umjetnici

Međutim, ova pobjeda Guyu nije donijela mnogo dobra: on ne samo da se morao svađati sa zagovornicima rata i ne samo što je bio preziran od strane obične vojske zbog njegovog pasivnog stava prema islamu, nego ga je i Kralj razriješio regenstva i umjesto njega postavio Raymunda. Zagovornici mira su, izgledalo je, još jednom uspjeli da dobiju nadmoć, a Baldwin je napravio oporuku kojom će Reymunda učiniti regentom nakon svoje bliske smrti: ako bi njegov mladi nećak Baldwin V umro prije nego što napuni deset godina, nasljednika će odrediti papa, vladar Svetog rimskog carstva , te kraljevi Francuske i Engleske. Baldwin je također načinio herojski pokušaj da ujedini kraljevske i baronske frakcije. Godine 1180., dogovoreno je da kraljevu polusestru Isabellu koja je također bila pastorka Balina od Ibelina, oženi Humphry od Torona, pastor Reynaulda od Katilona. Isabella je tada bila jedanaest godina stara i spremna za udaju. Vjenčanje će biti snažan simbol jedinstva zagovornika mira i rata.
Ustvari, vjenčanje Humphreya i Isabelle je bilo upropašteno džihadom. Reynauld je insistirao da ono treba da se obavi u njegovoj tvrđavi u Keraku u Transjordaniji. Tokom proslave gosti vjenčanja su čuli vijest da se Salahuddin približava sa svojom vojskom. Reynauldove tvrđave su bile stare mete Salahuddinu, koji je sada pripremio osam katapulteva i otpočeo da bombarduje zidove sa ogromnim kamenim gromadama. Priča o vjenčanju u Keraku pokazuje kako veoma različite stvari mogu da se dese između kršćana i muslimana, jer su obje strane na situaciju reagovale kraljevskim talentom i uobraženo. Premda su gromade kamenja uzdrmavale čvrste zidove trvrđave, proslava je odvažno nastavljena a Franci su uljudno poslali Salahuddinu specijalne svečarske hrane. Objasnili su da je u toku vjenčanje, a Salahuddin je naredio svojim ljudima da ne napadaju krilo tvrđave gdje će mladi bračni par provesti svoju prvu bračnu noć. Najzad Salahuddin nije mogao ostvariti napredak pred snažno utvrđenom tvrđavom i morao se povući. Baldwin IV, koji je bio isuviše bolestan da prisustvuje proslavi, je požurio sa svojim trupama da odbrani tvrđavu a bio je donešen na nosilima. Veliki gest koji se desio kod Keraka je dobio različito značenje od onoga koje mu je bilo namjenjeno. On nije ujedinio goste vjenčanja, koji su tvrđavu napustili žestoko podijeljeni kao i uvijek. Vjenčanje je pokazalo ranjivost kršćanske države: sada kada su muslimani bili odlučni da unište Jerusalemsko kraljevstvo, Franci su uvijek morali biti spremni za bitku. Nikada se nisu mogli opustiti u radostnim proslavama, jer je neprijatelj bio uvijek na vratima. Incident je također pokazao da su muslimani i kršćani ustvari dijelili mnogo istih dvorskih vrijednosti i po ovom pitanju jedni drugima su mogli dobro uzvratiti. Tužno, ono što ih je dijelilo bila je religija.
U martu, 1185. godine, Baldwin IV je konačno umro od lepre a njegova oporuka je zaživjela. Mladi Baldwin V, kojemu je bilo samo sedam godina, ga je naslijedio na prijestolu a Raymund je postao njegvo regent. Na ratnom vijeću on je upitao barone za savjet šta da se uradi. Država nije bila u stanju da vodi rat a baroni su se složili da bi Raymund trebao od Salahuddina zatražiti primirje. Primirje je zaključeno na četiri godine a križarska država je pokušala da obnovi trgovinu i da, povrh svega, ubijedi Zapad da organizuju Križarski pohod kao pomoć. Međutim mir nije dugo trajao. U avgustu, 1186. godine, Baldwin V je umro u Akri; Raymund je bio prisutan prilikom njegove smrti zajedno sa Joscelinom Seneschalom, poslije čega je Joscelin savjetovao Raymundu da se vrati u Tiberiju i sazove skupštinu barona na kojoj će se raspravljati o implementaciji o oporuci Baldwina IV u kojoj je bila odredba o naslijeđu. On će se lično pobrinuti za prenošenje kraljevog leša u Jerusalem gdje će biti sahrana.
Međutim ispostaviće se da je Joscelin bio učesnik dvorske spletke, jer dok je Raymund bio u Tiberiji, tamo se desio državni udar. U crkvi Sv. Groba, patrijarh Heraklije je krunisao Guya i Sibyllu kao novog kralja i kraljicu Jerusalema: Gerard od Ritforta je bio prisutan na ceremoniji. Na početku, baroni su pokušali da izvedu kontraudar predstavljajući Humphreya od Torona i Isabellu kao dostojne prijesola, međutim u posljednjem momentu Humphrey je otkazao ovakav plan i požurio da moli za oprost. Baroni su shvatili da je sve izgubljeno i svi su se pokorili, osim Baldwina od Ibelina, koji je napustio zemlju s osjećajem gađenja, i Raymund od Tripolija, koji se povukao u svoje posjede u Galileji.
U ovakvoj situaciji Reynauld od Katolina je ponovno prekinuo primirje. Samo tri sedmice nakon državnog udara on je napao još jedan karavan trgovaca i hodočasnika na njihovom putu za Mekku, izmasakrirao je sve naoružane ljude a ostatak je odveo u zarobljeništvo u svoju tvrđavu. Jedna od zarobljenica je bila Salahuddinova sestra. Kada se jedan od zarobljenika usudio da Reynaulda podsjeti na primirje, on je prezrivo odgovorio: „Nek vaš Muhammed dođe da vas spasi!“

Armstrong:

Događaji suse ponovno odvijali po istom obrazcu. Salahuddin je kazao ako Reynauld vrati plijen i oslobodi zatvorenike da će on ispoštovati primirje. Naravno, Reynauld je odbio a Salahuddin se zakleo da će ga ubiti svojim vlastitim rukama.Salahuddin je sada pozvao na sveopći džihad protiv Franaka, neprijatelja islama. Hiljade konjanika i običnih vojnika - pješadije je otpočelo da se sliva u Damask iz svih dijelova njegove carevine. Damask je bio pretrpan vojnicima i zastavama koje su se vihorile, postao je okružen šatorima od devinih koža u kojima su vojnici našli hlad od sunca. Po prvi put nakon nekoliko stoljeća, islam se mobilizovao u efikasnom potpunom svetom ratu. A ipak, kršćani izgleda da nisu shvatili svoju opasnost nastavivši da se svađaju oko svojih vlastitith interesa. Raymund je vidio kako se kraljevstu neopozivo približava kraj i da bi štošta sačuvao od uništenja on je načinio privatni dogovor sa Salahuddinom koji je zauzvrat obećao da neće napasti Tripoli i Galileju. Ovo je bilo izdajnički i teško je narušilo kršćanski otpor, jer je Guy sada bio lišen Raymundovih trupa. Zagovornici rata su reagovali svojom uobičajenom ratobornošću i sa Guyom otpočeli pripreme da napadnu Raymunda u Tiberiji. Balian od Ibelina je istupio i objasnio Guyu očevidnu činjenicu da ako napadne Raymunda sa svojim iscrpljenim trupama Salahuddin će ga napasti svojom masivnom armijom jer je Reynauld postao njegov saveznik. Cijela armija bi tako bila uništena. Guy se u potpunosti složio te je opozvao napad.

USKORO: Susret Križara i Saladina 6. dio: Hittin i pohod na Jerusalem

*Karen Armstrong, Holy War, the Crusades and Their Impact on Today's World, Anchor Books, New York, 2001. str. 246-249.

1. Steven Runciman, A History of the Crusade, 3 toma, (Cambridge, 1954; London, 1956), II, str. 440-442. 

Komentari (0)

RSS feed Comments