Preporod.com

Neko pametan je davno rekao da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. U Bosni i Hercegovini ne živi jedan nego tri konstitutivna naroda, što situaciju komplicira, no opet, svaki od tih kukavnih naroda godinama ne psuje ničiju vlast, nego svaki svoju vlastitu. I to ne bilo kakvu, nego onakvu kakvu zaslužuje. U našoj domovini, većina razgovora o politici počinje i završava se psovkom, jer vlast, za koju na svakim izborima glasamo samo zato što je zaslužujemo jer je ista kao mi, teško da je upotrebljiva za bilo šta drugo osim da je se, s vremena na vrijeme, opsuje.
O bh. politici, to jest o bh. političarima, nije moguće govoriti ni na jednom jeziku koji se razlikuje od jezika na kome zvijezde porno-filmova iskazuju svoja ljubavna i mnoga druga, sve plemenitije od plemenitijeg, osjećanja. Zato većina fino odgojenih roditelja, prije nego što na televiziji ili radiju počne kakva politička emisija ili dnevnik, svoju djecu razašalje po okolnim sobama, da se igraju ili da, huda, pišu već ispisane zadaće. Časni ljudi u ovoj nerealiziranoj državi godinama uzalud čekaju da urednici informativnih programa, prije početka svojih udarnih emisija, gledateljstvu daju neki znak, kako bi se navrijeme znalo je li, slučajno, neka vijest prilagođena za sve uzraste, povodom kojih aktuelnosti iz naše zemlje je dovoljna samo pojačana roditeljska pažnja, a koji informativni sadržaji su samo za zrelu publiku. Moguća su brojna objašnjenja ovakvog ponašanja urednika radijskih i televizijskih kuća, a jedno od najvjerovatnijih je vrlo utemeljeno uvjerenje dotične gospode da se o njihovom gledateljstvu i slušateljstvu može govoriti kao o svakakvoj, samo ne kao o zreloj publici.
U našoj domovini, za razliku od politički punoljetnog ostatka svijeta, kada se govori o vladanju, ne govori se o vladanju državom nego o vladanju narodom. Ovdje, osim što svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, svaka vlast, takođe, ima narod kakav zaslužuje. Naša vlast, inače, ima sve što, po nekakvoj višoj pravdi zaslužuje, i jedino za šta je, po mišljenju mnogih analitičara, još uvijek nepravedno uskraćena jesu batine koje, možda više nego bilo šta drugo, zaslužuje. Za sada, naši narodi i građani skloniji su batinati se međusobno nego batinati svoju vlast, što je početkom XXI stoljeća rezultiralo time da o srcolikoj fleki na zemljopisnoj karti Evrope, jedva vidljivoj na potezu između Une i Drine, više ne možemo govoriti kao o BiH, nego kao o uspomeni na BiH. Zapravo, otkako je kroz velikosrpske i velikohrvatske megafone krenula priča o ustavnom preuređenju ove države, koju njene daytonske babice ni za živu glavu ne smiju izvaditi i inkubatora, Bosna i Hercegovina postaje sve više historijska, a sve manje geografska kategorija.
Nedavno je Vlada Federacije BiH, u namjeri da ublaži posljedice zastrašujućeg poskupljenja prehrambenih artikala, pustila u promet nekoliko stotina hiljada litara zejtina iz robnih rezervi. Na pokvarenom zejtinu, za koji je nadležna inspekcija prvo rekla da nije pokvaren a onda da jeste pokvaren, pisalo je da je dotični proizveden 1. januara 2008. godine u Čehoslovačkoj. Je li se neko, prognozirajući reinkarnaciju pokojne Čehoslovačke za prvi dan naredne godine, zafrkavao sa inteligencijom i mentalnim zdravljem žitelja Federacije BiH ili je stvarno bio toliko neobaviješten i glup – ne znam. Ali znam da je premijer Nedžad Branković, nakon ove uvrjede svim ljudima koji znaju slova i brojati do stotinu, stao pred televizijske kamere i promrsio da nije do njega nego je do menadžmenta direkcije robnih rezervi, koji će, ako bude pogriješio u navođenju datuma proizvodnje zejtina i države njegovoga porijekla, biti smijenjen. U posljednje vrijeme nisam vidio nikoga iz direkcije robnih rezervi da okolo hoda ojađen zbog toga što je Branković ispunio zadato obećanje, ali sam vidio lice velikog broja mojih ojađenih sugrađana, nakon što su shvatili da je zejtin iz robnih rezervi, na kome su dva-tri puta scvarili čimbur za svoju pothranjenu djecu, imao hejbet mahana.
U posljednje vrijeme, na internetskim portalima je sve aktuelnija priča o velikom bogatstvu premijera Brankovića, koje se u Bosni i Hercegovini, kao što znamo, ne može steći nikako drugačije nego poštenim radom. Međutim, za razliku od nekih mojih sugrađana, mene Brankovićev uzlet ne zabrinjava nego me raduje. Federalni premijer je, ako ovako nastavi, na putu da postane važan most koji će, bar u nečemu, doprinijeti spajanju konstitutivnih naroda u BiH. Srbi su ga, davne 1389. godine, dobli na Kosovu, Bošnjaci ga, ako je vjerovati nekim novinarskim njuškalima, dobivaju ovih dana, i još je ostalo da Brankovića u svojim redovima otkriju braća Hrvati. Što, uvjeren sam, tamo gdje caruju Čović i Ljubić, neće biti težak zadatak.

Nedžib Smajlović 

Komentari (0)

RSS feed Comments