Preporod.com

U serijalu tekstova “Islamska zajednica i odnosi s javnošću”, koje objavljuje naš list, peti nastavak (koji objavljujemo u ovom broju!)  govori o značaju medijske prezentacije, posebno kada se radi o medijima koji uz riječi ili tekst prenose i “živu” sliku govornika, kao što je televizija, video materijali i internet. U tekstu se, pored ostalog, konstatira da jedna slika vrijedi hiljadu riječi.”Slikom mi govorimo cijelom svojom pojavom, izgledom, pa čak i više nego sadržajem govorne poruke”, kaže se, i dodaje kako se u tv nastupu ostvaruje dvojaka komunikacija sa publikom odnosno gledaocima: verbalna, ono što kažemo, i neverbalna komunikacija koja se sastoji od glasovnog i vizuelnog dijela nastupa, odnosno onoga kako kažemo, kako zvuči naš glas i kako izgledamo.
U tom kontekstu, kako se približavaju parlamentarni izbori u susjednoj Hrvatskoj, svjedoci smo kako je predsjednik Mesić podvrgnuo zadnjih dana televiziju kritici zbog omogućavanja unilateralnog samorekamiranja izvjesnom odvjetniku, i pritom proširio kontekst problema ističući kako HTV daje prostor čovjeku koji je jednostavno odvjetnik osobe koju gone državni organi. “Trebaju li odvjetnici nastupati kao estradne zvijezde  s nedokazanim materijalima, ili braniti klijente pred sudovima?”, pita se Mesić, pogađajući bit stvari, jer televizija na taj način nudi neslućene mogućnosti da advokati propagiraju svoje stavove, odnosno da pred milionskom javnošću brane svoje klijente, tim prije što iz Državnog tužilaštva ne dolaze nikakvi komentari i informacije, pa riječi njihovih branilaca (iako razumljivo sasvim pristrasne i neobjektivne - za to su, uostalom, i plaćeni) postaju jedini izvor informisanja, čime se, kako ističu neki komentatori, cijela pravosudna scena medijski falsificira.
Pa iako se, u tim i sličnim situacijama, televiziji ne bi moglo predbaciti da svjesno nastoji praviti falsifikate, već da se, jednostavno, priklanja najlakšoj (najdostupnijoj) varijanti izvještavanja, šta da se tek kaže o onim situacijama i povodima u koju se ona (televizija) svjesno uključuje kao produžena ruka određenih državnih interesa ili interesa određene grupe na vlasti koji imaju izravni utjecaj  na televiziju kao državni javni servis. Stoga se treba ozbiljno zapitati da li bi puč grupe imama u Sandžaku i Beogradu uopće bio moguć da nisu imali javnu i otvorenu podršku RTS, odnosno onih državnih organa koji su ih kao nelegalne objeručke prihvatili, organizirajući po prvi put u povijesti u Skupštini Srbije bajramski prijem za ljude koji su samo nekoliko dana ranije, na ponoćnoj uroti u hotelu Tadž u Novom Pazaru, samostalno odlučili da se “organiziraju” kao nova vlast Islamske zajednice u Srbiji. Također, treba se zapitati da li bi došlo do uličnih nemira i podvajanja Bošnjaka u Novom Pazaru (i drugdje) da televizija i drugi mediji nisu svojom instruiranom kampanjom nahuškali ljude i probudili duhove surevnjivosti. U isto vrijeme legalni organi na čelu sa muftijom Zukorlićem nisu imali nikakve mogućnosti pristupa bilo kakvoj televiziji u Srbiji, tako da su jedinu poruku poslali putem - nevjerovatno ali istinito - izvjesne američke televizije “Foks”, što je sasvim irelevantno, jer taj program nije dostupan niti u Srbiji niti u susjednim zemljama. Kada je, zbog takvog bojkota,  muftija Zukorlić odlučio vratiti diplomatski pasoš, te pozvao muslimane da ne plaćaju tv pretplatu, Javni televizijski servis Srbije (RTS) je, videći da je otišao predaleko u svojoj pristrasnosti i svjesnom dezinformiranju javnosti, organizirao izvjesnu javnu debatu u kojoj se linkom iz Novog Pazara uključio i muftija Zukorlić, ali ne da bi mu bilo omogućeno da kaže ono što ima da kaže, već da bi se javnosti poslala kakva-takva “objektivna” slika, kako su, eto, svi akteri imali podjednak prostor za svoj nastup i kako su time zadovoljene nekakve demokratske norme informiranja javnosti (“Vaše pravo da znate sve” je, o ironije, slogan ovog javnog srbijanskog tv servisa, kome očito nedostaje drugi dio - Vaše pravo da znate sve - što hoće i kako hoće vlast da znate).
No, kako je televizija takav medij  kojim se, bez obzira na ideološke postulate vlasnika i svu prefriganost programskih egzekutora, ne može beskrajno manipulirati, jer se učesnici u debati, ma koliko pripremljeni, ipak odaju nekim nesvjesnim gestima ili riječima, u spomenutoj emisiji je bivši dugogodišnji predsjednik Komisije za odnose sa crkvama i vjerskim zajednicama Srbije (Milan Radulović), ma koliko prethodno tvrdio kako se država ne miješa u unutrašnje stvari vjerskih zajednica, jasno je kazao kako državi Srbiji nije drago što se Mešihat IZ-e u Srbiji (makar i duhovno) vezao za Rijaset Islamske zajednice u BiH, jer on (Rijaset) “podržava stranke koje se bore za ukidanje Republike Srpske!”
Eto, dakle, grma u kome ne leži zec već neka mnogo veća zvjerka! No, to je već i djeci poznato baš kao i “pampers” pelene, i na to ne treba trošiti riječi.

 Znajući da je ovih dana država Srbija po medijskim slobodama i pouzdanošću informacije spala na posljednje 64-to mjesto (Bosna i Hercegovina se još dobro drži - na 34-om mjestu) i da se haman, sa tog aspekta, potpuno vratila u vrijeme vlasti Slobodana Miloševića, legalistima u Islamskoj zajednici Srbije predstoji veliko iskušenje i veliki oprez  - biti ili ne biti na takvoj televiziji, naravno ako se za to ukaže mogućnost.

Uz ovu, u prethodnih nekoliko dana, i Federalna televizija  BiH  je u dvije svoje respektabilne emisije tretirala  situaciju u Sandžaku (“60 minuta” i “Pošteno”). I dok je u prvoj dat prilično korektan izvještaj o toj situaciji, sa izjavama pojedinih aktera, ali ne i njihovim izravnim sučeljavanjem, u drugoj emisiji su neki od aktera dovedeni u face an face odnos, što znači da su i predstavnici legalnih organa (muftija Zukorlić) i predstavnici pučista (M. Jusufspahić) dovedeni u istu ravan, sa istim mogućnostima, čime se već  uspostavio određeni  falsifikat  realne situacije - izjednačeni su legalni i nelegalni subjekti - te se gledaocima podastrla nulta pozicija, kao da se ništa nije desilo i kao da oni iz međusobnog sučeljavanju i argumentiranja dvojice pretendenata na istinu, treba da zaključe na čijoj su strani validniji argumenti. Ono što je bilo najveće iznenađenje, jeste prihvatanje muftije Zukorlića da se nađe u takvom odnosu (za magazin Dani uvjet da im da intervju bio je da se u istom broju ne nađe intervju niti fotografija novoinstaliranog reisu-l-uleme) i da (potpuno nezaštićen od voditeljice) bude izložen baražnoj vatri svoga protivnika (ne samo on već i neki drugi sagovornici), koji se nije pridržavao nikakvih demokratskih ni civilizacijskih normi ponašanja i javnog komuniciranja, već je sagovornika nekulturno prekidao, istovremeno sa njim govorio, nadvikivao se i uopće realizirao parolu kako je napad najbolja odbrana, bez obzira što je   njegova “argumentacija”  bila ili čisto politikantska ili u sferi nekih teoloških spekulacija mnogo više nego stvarnosnih relacija o kojima se govorilo. Jednom riječi, drastično je (zlo)upotrijebio i maksimalno iskoristio poziciju (naravno na način koji je njemu primjeren) koju mu je Televizija obezbijedila. Ne samo riječima, već i gestama - rukama, očima, glavom i - bradom!
Naravno, ovaj tekst nema namjeru  analizirati  te ili neke druge tv emisije, već mu je osnovna intencija ukazivanje na činjenicu kako i televizija kao medij, čak i u situaciji nekog objektivnog pristupa, kao što je to očito  bilo u  slučaju Federalne televizije, ne nudi objektivan pristup, posebno ako se sagovornici ne pridržavaju osnovnih normi javne komunikacije. U medijski osviještenom gledateljstvu i poznavaocima mogućnosti televizije, takvo ponašanje će biti uvijek prepoznato i na neki način sankcionirano, ali na brdovitom Balkanu, gdje se argumentima snage daje mnogo više nego snazi argumenata to još uvijek nije slučaj (a ka’će biti ne znamo!). Ono što je izvjesno jeste da će se nastavak situacije u Sandžaku odvijati ili razvijati koliko u stvarnosti toliko ili još više na televiziji (i u drugim medijima), jer je očito da indoktrinacija ili osvješćenje gledalaca (a time i džematlija) i počinje i završava ovim “prozorom u svijet”.
Znajući da je ovih dana država Srbija po medijskim slobodama i pouzdanošću informacije spala na posljednje 64-to mjesto (Bosna i Hercegovina se još dobro drži - na 34-om mjestu) i da se haman, sa tog aspekta, potpuno vratila u vrijeme vlasti Slobodana Miloševića, legalistima u Islamskoj zajednici Srbije predstoji veliko iskušenje i veliki oprez  - biti ili ne biti na takvoj televiziji, naravno ako se za to ukaže mogućnost.

Aziz Kadribegović 

Komentari (0)

RSS feed Comments