Ekonomska odmazda prema Palestincima
Prije nekoliko dana Arapska liga je donijela odluku da direktno uplati jedan dio sredstva (oko 70 miliona dolara) na račune radnika Palestinske administracije, korisnike javnih fondova kojih ima negdje oko 160,000 (od kojih je veliki broj uposlenika u siguronosnim i policijskim strukturama), a za čiju mjesečnu isplatu treba 166 miliona dolara, kako bi istu spriječila od kraha jer za mart i april vlada Hamasa nije isplatila plaće budžetskim korisnicima. Naime, nakon što je Hamas formirao vladu Sjedinjene Države i EU su počele primjenjivati već ranije najavljene mjere ‘odmazde’ prema kojima se prekida ‘pomoć’ Palestinskoj administraciji zbog Hamasovog ‘odbijanja da prizna Izraelu pravo na postojanje i naobuzdavanja terorističkih skupina.’ Sam Izrael je novac od poreza i taksi na robu koju naplaćuje ‘u ime Palestinske administracije’ obustavio još više pogoršavajući situaciju.
Blokada ranije isplaćivane pomoći nije i jedina vrsta pritiska, naime po riječima premijera Haniyeha i sam transfer novca direktno na račune budžetskih korisnika predstavlja još jedan vid političkog pritiska jer palestinske banke oklijevaju da izvrše transfer skromne svote novca od Arapske lige zbog straha da se ne nađu na udaru sankcija Sjedinjenih Država.
Kontrolisana demokratija
Da demokratija često nije ‘vladavina narodom za narod od strane naroda’ kako ju je ukratko definisao Lincoln, već da je to prilično ‘sporan’ koncept najjasnije pokazuje i primjer Hamasa. Hamas jeste na vlast došao voljom palestinskog naroda, ali s njim na vlasti nisu zadovoljne ‘velike sile’ koje su do sada svojim ekonomskim injekcijama ‘održavale’ Palestinsku administraciju. Zašto su uopće SAD i EU godišnje plaćale oko milijardu dolara (400 plus 600 miliona) za njeno održavanje? Da li je to zbog neke samogrižnje ili pritiska javnog mijenja koji se javlja kada se decenijama gledaju snimci ponižavanja i patnje tog naroda? Imajući u vidu pravilo da se emocije iz politike isključuju, vjerovatniji odgovor je asistencija Izraelu da mu se olakša administriranje okupiranih teritorija, koje nije sebi pripojio, po mišljenjima ozbiljnih analitičara prilika na Bliskom istoku (Fawcett:2005), prvenstveno zbog problema administriranja i narušavanja balansa stanovništva.
Na Bliskom Istoku se odavno govori o ‘kontrolisanoj demokratiji.’ Ali nije to priča koja ima samo svoju regionalnu dimenziju, u kojoj vlastodršci popuste stege i povremeno dozvole neke vidove sloboda, dakako svih onih sloboda koje neće uzdrmati njihove režime. Vanjska dimenzija priče, čemu je slučaj Hamasa očit primjer, jeste upravo ekonomska stega SAD-a i EU koju sada natiču Palestinskoj samoupravi, a sutra, ukoliko to bude potrebno, i Egiptu, Jordanu, pa i drugim kraljevinama i emiratima samo u preoblikovanom vidu, ali s jednim ciljem: održanje principa ‘structural conditions of power’ koji se na naš jezik na najbolji način prevodi onom narodnom: ‘zna se ko je gazda u kući.’
U ovom slučaju nema emocija: ne vrijedi priča o Palestincima kao žrtvama, o šestodecenijskoj patnji naroda koji se steže na svaki zamišljivi način (mašte ponestaje, a na nacističke metode izraelskog režima su davno i neki istaknuti Jevreji, žive žrtve Holokausta, upozoravali), ne vrijedi ni priča o torturi, opresiji, genocidu, urbicidu, kulturocidu i inim ‘cidima’, koje sistematski sprovodi cionistički režim dok se u isti mah gromoglasno poziva na svoju ugroženost i pravo na opstanak, onda ne vrijede ‘sveti principi’ neoliberalnog svijeta kako svaki narod ima pravo da slobodno izabere svoje predstavnike, onda se ne priča da li je demokratija vladavina većine i kolike većine itd, onda je realnije govoriti o pravilu da se pred argumentom sile ne nudi argument razuma.
Dominantna politika dvostrukih standarda
U ovakvoj konstalaciji stvari Hamasov izbor nije demokratija jer se odnedavno okitio epitetom ‘teroristički’ , dok s druge strane ‘ograde’ u Altneuland-u demokratija je sve što se na izborma izabere pa makar u zvaničnim programima stranaka koje dođu na vlast stajao cilj o velikom Eretz Israilu od Nila do Eufrata. Svaki racionalni pokušaj sagledavanja dominantne politike dvostrukih standarda, na koju su mnogi istaknuti umovi današnjeg svijeta s brigom upozorili, a koja se decenijama primjenjuje prema stanovnicima Palestine (posebice palestinskim muslimanima i kršćanima) nailazi na gore spomenutu prepreku: Argument sile i moći nadvladava!
Moć teoretičari međunarodnih odnosa dijele na tzv. tvrdu i mehku moć (hard power/soft power; Nye:2004). Ova podjela pod tvrdom ili čvrstom moći podrazumijeva korištenje vojne i ekonomske sile za postizanje željenog cilja u ponašanju oponenta. Mehka moć po ovoj podjeli je isto to samo drugačije upakovano: ‘dovođenje drugih u poziciju da žele rezultate ili ishode koje vi želite – pridobijanje ljudi radije nego njihovo prisiljavanje,’ u modernim raspravama je to dijalog, diplomatija, ubjeđivanje, prgovori itd.
Slučaj Hamasa je prije primjer djelovanja ‘tvrde’ moći jer je direktno usmjerena na vlast koju je ova stranka (pokret) formirala i ekonomska blokada se koristi kao sredstvo, ali konsekvence i ponašanje lidera arapskog svijeta, ne ulazeći u njihove dobre ali ipak skromne namjere pomoći Palestincima, su ono što se dobija kada se primjeni ova druga ‘mehka’ moć. Da budemo precizniji! Primjer najevidentnijeg manifestiranja moći u međunarodnoj politici jeste slučaj kada ‘vodeće sile’ učine da ‘slabe zemlje’ potpišu dokument, slože se ili čak uzmu učešće u politici čije su najizravnije žrtve ili oštećene strane upravo te ‘slabe zemlje’ i ne samo to, već da nakon svega toga ostanu u uvjerenju da taj potez kojeg su napravile ili politiku u koju su ušle predstavlja dobit i uspjeh za njih. To se u brokerskim krugovima međunarodnih pregovarača naziva dobro obavljenim poslom. Slabi u ovom slučaju, na groznu žalost, učestvuju direktno u reprodukciji svoje slabosti.
Šesta decenija odumiranja Palestine
Zašto ovo navodimo? Zato što potez kojeg je u slučaju Hamasa napravila Arapska liga koliko god izgledao dobronamjeran, a u suštini je najbolji pokazatelj nemoći, razjedinjenosti i podjeljenosti arapskog svijeta, upravo predstavlja primjer konsekvenci koje donosi djelovanje ‘mehke’ moći.
Čemu opet sve ovo? 14. maja će biti tačno 58 godina od kada je David Ben Gurion u Tel Avivškom muzeju pročitao deklaraciju o nezavisnosti i utemeljenju Izraela. Već šest decenija Palestina odumire, a muslimani se znoje pričajući priče o svjetskoj zavjeri protvi islama i muslimana u cjelokupnom projektu kreiranja najmutantnije državne zajednice u novijoj povijesti čovječanstva. Dakako da nema sumnje da velikom dijelu ovih priča ima mjesta! Međutim, slučaj nemoći lidera 22 arapske zemlje da iznos novca, koji uzgred kazano jedan suveren arapske naftaške zemlje potroši na ljetovanju, prebaci ne vladi Hamasa, već, uklapajući se u dinamiku ekonomske blokade koju su uvele SAD i EU, direktno na račune radnika koji održavaju u vegetiranju palestinsku samoupravu, podstiče na neodloživu potrebu da muslimani općenito, a Arapi posebno, otpočnu samokritički razmišljati o svom svjesnom ili nesvjesnom udjelu u dinamici samoreprodukcije svoje nemoći. Koliko su sami odgovorni za ono što oslovljavaju uzrokom svih svojih slabosti? Koliko sami učestvuju u reprodukovanju nepravde prema Palestincima? Međutim ovaj primjer blokade (u nizu mnogih drugih) demokratski izabrane vlasti koja ne odgovara silama Zapada i ne želi pristati na unilateralizam i ultimatume Izraela, te nemoć arapskih režima na Bliskom Istoku da išta učine, pod ozbiljan upitnik dovodi jednu u skorije vrijeme dosta aktuelnu debatu vezanu za region Bliskog Istoka: Kakvu demokratiju Zapad želi na Bliskom Istoku?
 |
Kolumne 
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
