Preporod.com

stopala

Enes Karić

(Uspomene  sa hadža,
6. decembar 2007. -  25. decembar 2007.)

1.

Nemaju, ne postoje dvije istovjetne ljudske noge, dva ista stopala.
To sam vidio, to sam znamenje gledao u Džamiji Božijeg Poslanika Muhammeda, alejhiselam, u Medini, od 6.   do 13. decembra 2007. godine, i potom u Časnom Mekanskom Hramu, od 13. do 23. decembra 2007. godine.
Vidio sam tada na hiljade ljudskih stopala. Na hiljade bosonogih ljudi!
Stope ljudskog dvonošca, bosonogog čovjeka i bosonoge čovječice, ponekada se pomaljaju na perzijskim minijaturama, i,  čini mi se, njihova su sporedna tema. Prije kojih sedamnaest godina vidio sam u  Britanskom muzeju (British Museum) u Londonu jednu lijepu razglednicu, Hazreti Hidr bos, a ide tako, takav bosonog po vodi  kao po suhom. Dobro se sjećam kako je perzijski umjetnik na ovoj minijaturi narisao Hazreti Hidrove noge, blago ispucale. Htio je, po svoj prilici, umjetnički kazati da ne ostavljaju samo čovjekove noge svoje tragove na zemlji, već i zemlja ostavlja svoje tragove na čovjekovih stopalima (ali i na licima, dakako!).
Na većini tih arapskih i perzijskih minijatura sufije, zahidi i derviši su bosi (i gologlavi), time se posvjedočuje uspomena na one trenutke i minute kad čovjeka rađa majka, i kad je bio bez ikakva grijeha.
Iz sure TaHa (XX, 12) doznajemo da se  Božijem Poslaniku Musau, alejhiselam, zapovijeda  da skine obuću svoju, da izuje sandale svoje, kad je zakoračio u Svetu Dolinu Tuva.   Vjerovjesnik Muhammed, alejhiselam, je bosonog obavio Noćno Putovanje (isra) i Uspon na nebo (mi’radž).
 Pripovijedaju da  imam   Malik ibn Enes nije htio u obući hodati po Medini.
Bose noge ljudskog dvonošca, izuvanje pred prostorima namaza i molitve, pred površinama čovjekovog padanja ničice,  pregibanja čelom na pod, na sag, ćilim, ili puki bijeli ili sivi mramor..., te i takve bose noge čovjekove u trenutku dodira obrednog prostora jesu tačka   otvaranja i uspravljanja čovjekova tijela. Potom  -  za vrijeme pregibanja - slijedi ukazivanje   jednog  kruga, da bi se, potom,  kad se glava i čelo nađu  na mramoru, sagu, ćilimu... desilo zatvaranje toga kruga.
Bose noge hodočasnika, ispucale pete u muškaraca i žena (u Medini i Meki s tugom gledam te brazde na hiljadama nogu!), eto to me podsjeća na daleka pamučna polja, na rižina polja, na njive šećerne trske i na mnoga neznana polja po kojima muslimanski ummet hoda bos, bos dočekuje i ispraća smjenu dana i noći.
Ovi hodočasnici koje gledam danas (7. XII), dok prolaze u redovima  ispred mene, zasigurno su iz Egipta, sa plodnih polja uz rijeku Nil.
Vidio sam nekoliko puta rijeku Nil, hodao sam  u Kairu njenim obalama, sjedio na mjestu Menjel (Nilište!), jednom sam Nil vidio,  i dugo ga gledao, iz aviona (kao da prema Sredozemlju teče jedno osrednje more!).
 Ali muku rada na pamučnim poljima tek sam vidio na ispucalim petama egipatskih hodočasnika i hodočasnica.

2.

Dok gledam hiljade hodočasničkih peta u Poslanikovoj Džamiji   u Medini prvi put u životu sam vidio i saznao  ovo što iznosim u redovima koji slijede.
Kad čovjek hoda, kad čovječica hoda, i on i ona prvo spuste petu na tle, na stazu,  na bogazu, na put, na zemlju.
Peta je prva otporna tačka čovjekova hoda. Krivo mi je bilo kako to prije nisam znao. I kako da  to prije nisam naučio.
Peta je jedna cjelina, od pete kreće korak,  stopalo se potom vanjskom stranom priljubljuje uz zemlju, gipkost kretnje se pomjera prema prstima.  A prsti, potom, jer ih je pet, darivaju   stabilnost i  nekakvu otmjenost svemu tijelu,   i onom  koraku koji iščezava, ali i   koraku koji još nije nastao i na koji se sprema ona peta tamo na drugoj nozi...
          A u najvećeg broja hodočasnika prsti su rašireni, kao da se čude mehkom sagu i ćilimu u Poslanikovoj Džamiji u Medini. Ima ljudi sa krupnim prstima, unutarnji nožni prsti, nožni palci veliki su  im  kao dobar,  jedar krompir.
Trebalo je, trebalo bi, da najbolji umjetnici svijeta (na)slikaju hodočasnička stopala muslimanskog ummeta.
Sjetio sam se van Goghove slike para seljačkih cipela i tumačenja te slike perom i duhom Martina Heideggera u raspravi O biti umjetnosti.
Van Gogh je naslikao par cipela jedne seljanke. Učinio je to više puta. I šta tu ima mnogo da se vidi? – pitao se Heidegger. Svak zna šta pripada cipeli, veli Heidegger, i nastavlja: Ako nisu baš drvene ili likove cipele, tu se nađu kožnati potplat i gornja koža, oboje spojeni šavovima i čavlima. Takvo oruđe služi za odijevanje nogu.
Ali, domalo dalje Heidegger dodaje: ...Seljanka na njivi nosi cipele...  Tim riječima filozof ukazuje na hod ljudskih nogu po zemlji, na čovjekovu vezu sa zemljom.
 Na van Goghovoj slici para seljačkih cipela, ‘iz tamnog otvora  izgažene unutarnje strane obuće ukočeno gleda muka radnih koraka. U široko-krepkoj težini obuće naslagana je žilavost sporoga hoda po dugim i uvijek jednakim brazdama na njivi, nad kojom vije oštri vjetar’.
Seljanka osjeća šutljivi zov zemlje, veli Heidegger, osjeća ga ‘svaki put kad kasno navečer u tvrdom ali zdravom zamoru cipele odloži, i još u mrkloj zori opet posegne za njima, ili za blagdana prođe mimo njih...
Doista, šta sam to ja vidio u Meki i Medini na zastrašujuće i istovremeno zadivljujuće velikom broju hodočasničkih stopala muslimanskog ummeta?
 

3.

Vidio sam gotovo prirodni fenomen bosonogog muslimanskog čovjeka i bosonoge muslimanske čovječice...
 I njih diljem svih časovnih zona poziva ‘šutljivi zov zemlje’, ali siromašna muslimanka, za razliku od one van Goghove kršćanke, ta siromašna muslimanka ispucalih peta ne može, prije sna i počinka, odložiti svoju uopančenu kožu, ne može to učiniti kao što može izuti svoje cipele ona seljanka iz Heidegerova tumačenja van Goghove slike.
Siromašni muslimani i muslimanke, sa svojim zadebljalim i orožnjalim stopalima, petama i tabanima, polaze na počinak, u njima spavaju i zorom rano ustaju.
I kroz   ispucale pete i zadebljale, orožnjale tabane muslimanskih žena, ‘provijava mučaljiva strepnja za sigurnost kruha, nijema radost ponovnog svladavanja nužde, treperenje u dolasku poroda i drhtanje u prijetnji smrti...’
U njihovim ispucalim petama, ne u njihovoj obući, ‘treperi suzdržani zov zemlje, njezino tiho darivanje zorućeg žita...’
Kud su njihove pete ispucale, tud se crna boja zemlje zastalno naselila u zadebljalu kožu, tamnu kao noć.
Znam da su ovi hodočasnici iz Egipta, raspoznajem ih po licima,   ja se dobro sjećam   lica Egipćana, upamtio sam ih kad sam boravio jedno cijelo polugodište u Kairu (1983. godine).
U egipatske pobožne sirotinje jednako su ispucale pete i u muškaraca i u žena. S tugom dopisujem i ovo:
U žena su napukle brazde dublje, siguran sam da su dublje, jer su i njihove boli žešće.

4.

           
U muslimana i muslimanki iz Nigerije one brazde na petama su u udubinama crvene, vidio sam to nekoliko puta, a najžešća (i vjerovatno najbolnija!) krvava crven ukazuje se na onoj jednoj velikoj puknutoj brazdi u prednjem dijelu tabana.
Vidim danas (8. decembra) u tim bolnim brazdama tek zaustavljenu krv, tek zgrušanu muku rada na poljima šećerne trske ili soje... Ta se zgrušana muka odmara u okriljima medinske pobožnosti.
Posmatrao sam  satima stopala muslimanskih Ujgura iz Kine. Sitna su, posve sitna, zamalo pa bih kazao da su to stopala i tabani u muci ostarjele djece.
Žutilo se žari sa njihovih članaka, blijedožuta svjetlost zrcali sa njihovih slabih stopala, ne znam kako im kosti ne puknu kao ledenice dok hodaju. Vidim, ipak, nožne tetive neće pući, vidim ih kako danas (16. decembra) nastavljaju ophodnju oko Kabe...
Ovdje sam danas, ali i prije nekoliko dana u Medini, vidio neke ljude sa Kavkaza, možda su bili Čečeni. Bože, kolika su im stopala, kvrgovita, doimala su se kao čvornovati potpornji nogama i njihovom velikom stasu.
Posmatrao sam danima i crne noge, crnačke noge crne Afrike.
Sudanska stopala su ispucala, i tabani   isto tako, ali nekako skladno, kao da se nevidljivi vez digao sa vrelih njiva i polja, i potom utisnuo na pete. Na posve crnim nogama od trenja sa zemljom žuljeviti i ispucali dijelovi kože postali su blijedo-žuti.

5.

Često spominjem pete, zato što ih se najčešće sjećam, jer njih sam   najčešće gledao.
Dok klanjaš i sjediš na sekvenci Pozdrav  Bogu (et-Tehijjatu li llahi!), gledaš ili preda se ili u mnoge pete ispred sebe.
Na pete klanjači i klanjačice u namazu sjedaju, kao da su pete temelj svega u stopala, kao da su pete jedan vidljivi korijen čovjeka.
Ali, gledao sam i stopala muslimana i muslimanki odozgo, sa sekvence Stajanja (kijama),  i vidio ovo: na oba stopala, s gornje strane i smjerom prema vani, ima     po jedna kožnata  kvrga, ali  je kvrga na desnoj nozi veća, rožnatija.
Sjećam se tih kvrga ili žuljeva, vidio sam te vrtloge orožnale kože u svoje majke Sabihe (umrla krajem oktobra 1999.), i u rahmetli Azemovice   (Fatime ili Tife), taj je neizlječivi žulj nastao od klanjanja, od sjedenja u namazu, u onoj sekvenci gdje se uči  Pozdrav Bogu!
Ali je moguće da su te   kvrge debljima posta(ja)le   od dugotrajnog sjedenja za sofrom  u  vremenima  kad se tako razvijala  pita...
U mnogih muslimana Tajlanda, Burme, Indonezije... vidi se iznad članaka jedna crta, možda pokazuje razinu vode do koje su noge uronjenje u vodu dok se zalijevaju usjevi...
Toliko peta, toliko nogu, toliko koraka, toliko različitih puteva... Ova ucipeljena, uopančena koža na nogama muslimanskog ummeta odavno, više stoljeća,  prkosi obroncima planine Atlas, trnju Kurdistana, kamenju Hindukuša, pustinjskom pijesku Sahare, prkosi  vlažnim njivama Jave...
Sve te bose noge nose i primile su davno bezbrojne likove zemljina prastarog  tla i njegove pečate.
Bosa je danas  većina muslimanskog ummeta.
Taj ummet danas, baš kao  i prije mnogo stoljeća,   kuša čovjekovu praiskonsku vezu sa zemljom hodom golim i bosim nogama.  
Tu praiskonsku i praosvitsku vezu sa šutljivom tajnom Zemlje muslimanski ummet kuša bosim tabanima, ispucalim petama, zakrvavljenim stopalima...
Koliko li je  stotina miliona bosih nogu, za više od četrnaest stoljeća islama,  obilazilo Poslanikovu džamiju u Medini i Časni Mekanski Hram?
I koliko li  je zrnaca prašine svaka noga donijela, i ostavila svoj trag i otisak – kao pečat?
Jesu li se na medinskom i mekanskom mermeru te noge zakratko oslobodile njive i usjeva, polja i žetve, vode i vrela puta? Zapravo, želim da sebe i druge pitam sljedeće:
Da li je  baš  u pobožnosti   najviši oblik i najpuniji  izraz slobode koju muslimani   kušaju danas?