Preporod.com

Ukopani nakon više od 13 godina

Dzenazu je predvodio Mirsad-ef. Mahmutovic

“Danas osjećamo bol zbog zdlodjela loših ljudi i ova šehidska tjela koja ukopajemo podsjećaju nas da ne smijemo zaboraviti ono što nam se desilo kako nam se to ne bi ponovilo,” kazao je u staroj džamiji u Vitezu muftija travnički mr. Nusret-ef. Abdibegović u hutbi koju je posvetio veličini žrtve koju su šehidi posvjedočili za svoju vjeru i domovinu. Nakon džume namaza dženazu za 14 ekshumiranih i identificiranih žrtava genocida u Ahmićima klanjao je Mirsad-ef. Mahmutović, izaslanik reisu-l-uleme.

Podsjećanje na zoru 16. aprila, 1993. godine 

Rodbina i prijatelji nose tabut hadži Hazima Ahmića

U zoru 16. aprila, 1993. godine zločinačke postrojbe HVO-a izvršile su napad na nenaoružane i bespomoćne civile okoline Viteza. To jutro najveće žrtve bili su civili, njih 116, od djeteta starog 3 mjeseca do 96 godišnje nane. Mnogo je vremena prošlo od zločina u Ahmićima. Većina preživjelih prijeratnih stanovnika se vratila u ovo mjesto i obnovila svoje domove, ali mnogi su morali čekati preko 13 godina da bi pronašli kosti mučki ubijenih članova svojih porodica.Nakon identifikacije poređenjem DNK uzoraka sa uzorcima preživjelih članova porodice i rodbine, 25. avgusta, 2006. godine je na mezarju u Starom Vitezu nadomak džamije ukopano 15 od ukupno 19 identificiranih žrtava zločina na području općine Vitez, od kojih su većina bili stanovnici Ahmića ili izbjeglice koje su u ovom selu našli utočište od četničkog progona.

Doći će vrijeme kada će Zemlja govoriti!

“Ovaj današnji dan petak u Vitezu svjedoči dvije velike istine, Allahove istine. Jedna je koja kaže da će doći vrijeme kada će Zemlja govoriti i izbacivati terete svoje terete iz sebe. Danas bosanska zemlja govori! Otkrivaju se mnoge grobnice i jame gdje su ljudi živi bacani od Zvornika do Višegrada, od Rogatice do Viteza, zemlja govori. Oni koji su činili zločine mislili su da se to neće saznati. Mislili su da će to Zemlja sakriti. Druga velika Allahova istina je ona koja kaže da oni koji su na pravdi Boga ubijeni da oni nisu mrtvi, nego su živi samo mi to ne razumijemo. Oni su živi jer oni svjedoče, zato se zovu šehidi. Oni su svjedoci događaja koji se dogodio ovdje na ovim prostorima. No, braćo, mi nismo narod koji plače. Mi moramo da se ništa nije moglo dogoditi bez Božije odredbe i iz toga moramo izvuči pouku. Neka nam ovaj današnji čin bude škola i pouka, neka bude poruka nama koji živimo i ostajemo da ima istine i da će ona uvijek pobjediti, možda sporo, ali Bog dragi je kazao, kako to u Knjizi stoji, da Allah ne trpi nasilje nasilnika i da će to nasilništvo Allah na svoj način rješavati,” kazao je Mirsad-ef. Mahmutović, završavajući dovom Svevišnjem da obraduje ovom dženazom duše umrlih, a da njihovim porodicama podari lijep sabur.

 M.K

Suprug, sin i brat pored kabura Minete Ahimć koja je ubijena zajedno sa svojim osmogodišnjim sinom u porodičnoj kući

 

Identificirane žrtve ahmićkog zločina

Ahmić Zulejha (1953), Ahmić Razija (1963), Ahmić Šefik (1949), Ahmić Rasim (1964), Ahmić Asim (1954), Pezer Ahmed (1966), Zec Sabahudin (1956), Ahmić Mineta (1957), Ahmić Islam (1947), Ahmić Samir (1974), Ahmić hadži Hazim (1924), Haskić Emina (1920), Šiljak Adem (1955), Zlotrg Nedim (1951), te njegova supruga Mira Zlotrg (1948), kojoj nije klanjana dženaza, a koja je bila pripadnica Armije BiH i nakon pogibije je ukopana u mezarje zajedno sa mužem.

Na zahtjev porodice Topalović Emina, Topalović Fatima, Topalović Began i Topalović Omer su ukopani u Jajcu odakle su izbjegli ratne 1992. godine.

Komentari (0)

RSS feed Comments