Bolesno društvo ne može se izliječiti šutnjom. Treba vikati da bolest postoji - izjava je reditelja Abduladze, koja se, uzgred rečeno, nalazi u jednom od tekstova objavljenih u ovom broju, a eto, mada ne volim citate, meni se učinila zgodnom da započnem ono što će uslijediti, a što je, na neki način, priča o našim mentalitetima, našim odnosima, našim, konačno, prvo ljudskim pa onda svim ostalim relacijama.
U broju 4/846 našeg lista od 15. februara ove godine u tekstu pod naslovom Znati pitati i odgovoriti kolumnistica Aida Krzić iznijela je niz dosta kritičkih primjedbi na hodžinsko znanje, ma koliko tu tako definiranu kategoriju možemo uopće prihvatiti, no ja joj za sada nemam preciznijeg određenja. Uopćeno rečeno (za one koji nisu pročitali ono što je tamo napisano), tekst govori kako naše hodže, imami, posebno na selima (a u gradu je, kaže autorica samo mrven drukčije) niti su dovoljno obrazovani, niti prate savremenu vjersku pa ni svjetovnu literaturu, te stoga ne mogu odgovoriti na brojna pitanja koja im upućuju “intelektualci s akademskim titulama”, a nerijetko i obični vjernici. “Tek rijetki konsultiraju i proučavaju pisane i provjerene izvore kojih, hvala Svemilosnom, na bosanskom ima dovoljno i dostupni su svakome uzrastu i svakome obrazovnom nivou”, kaže autorica. Kao rezultat takvog odnosa, tvrdi Krzićeva,”Desetine, ma stotine pogrešno shvaćenih pravila ili preporuka postaju izvorištem zabluda i nereda kada se počnu prenositi od usta do usta, odnosno od uha do uha, pa i do pameti stignu, i u pamćenje se utisnu. Nered nastane u glavama pojedinaca, ali i u zajednici muslimana”.
Prva (usmena) reagiranja na ovaj tekst došla su od nekih (podvlačim nekih) sarajevskih imama, koji su “zaprijetili” da će bojkotirati distribuciju “Preporoda” zbog toga teksta koji je, kako su rekli, generalna uvreda svih imama, blaćenje njihove časti i ugleda, te da stanje ni izbliza ne odgovara onome što je tamo napisano. Naprotiv, tekst pokazuje da naša kolumnistica nema pojma o stvarnom stanju na terenu, u džematima, te da ona iz kancelarije niti može niti ima prilike utvrditi stvarnu istinu, te vjerovatno nasjeda nekim stereotipima koje šire upravo oni koji i ne idu u džamije i koji o imamima i njihovom radu znaju koliko, recimo, znaju o ljubavnom životu Eskima ili nekih egzotičnih životinjskih vrsta, dakle - ništa.
I mada su neki književnici govorili o šutnji kao sigurnosti, a narodne poslovice o šutnji kao zlatu, nalazim da je danas šutnja svojevrsna bolest čijih simptoma bismo se morali čim prije oslobađati.
Sve u svemu, protest se sveo na, doduše verbalnu, prijetnju: oni neće nuditi džematlijama list koji piše neistine o njima, drukčije rečeno, neće pljuvati sami po sebi, što je, uz svo shvatanje povrijeđenosti, samo izraz slabosti i kukavičluka. Zbog jednog teksta koji nekima nije potaman, bojkotirati list koji ima bar pedesetak tekstova iz kojih se može štošta doznati ili naučiti, bio bi stvarni apsurd primjeren nekon totalitarnom društvu i vremenu, koje je, nadam se, davno prošlo. Pa valjda su oni, svaki po sebi, ukoliko dobro rade i grade sebe, najbolji demanti svega onoga što je tamo, doista krajnje uopćeno, napisano.
U ovom trenutku mi pada napamet jedna indikativna scena iz nekog od genijalnih nijemih filmova Čarlija Čaplina koja me asocirala na ovaj nagovještaj “bojkota”: tamo policajac juri nekog zatvorenika kroz pustinju. Kad se taj zatvorenik umori i od umora padne, sve što može vidjeti jesu čizme policajca koji ga je sustigao i koji stoji iznad njegove glave. I šta sad radi nemoćni zatvorenik: pijeskom pokušava zatrpati čizme iznad svoje glave - stvoriti iluziju da bar za trenutak nema njegovog progonitelja!
Naravno, to što se ne bi eventualno distribuiralo 250 primjeraka našeg lista, koliko uzima Medžlis Islamske zajednice Sarajevo, ne bi se spriječilo da oni koji hoće eventualno pročitaju ono što je označeno kao neistina. Naprotiv, takav gest bi sigurno izazvao suprotnu reakciju, povećao interes, ali i pokazao jedan odnos koji bi najmanje pristajao našim moralnim učiteljima.
No, koliko je meni poznato, nije došlo do stvarne realizacije takvih prijetnji, uostalom to su bila samo pojedinačmna mišljenja, te se Preporod nastavio distribuirati onom dinamikom kojom se do sada distribuirao.
Slična reagiranja čuo sam i u Tuzli, gdje sam, prije nekoliko dana, zajedno sa još nekoliko kolega i prijatelja, učestvovao na promociji izabranih djela Husein ef. Đoze.
I tu sam, kao ranije u Sarajevu, kazao kako je Preporod otvoren list, da stavovi kolumnista nisu i obavezno stavovi redakcije, da oni imaju slobodu vlastitog mišljenja i u tome neku vrstu autonomije, ali da, s druge strane, svaki od čitalaca, ukoliko se na bilo koji način osjeti prozvanim ili pogođenim, može iznijeti svoje (kontra)stavove i svoja mišljenja, a ne da se, kao da smo u nekom diluvijalnom dobu, sašaptavamo i prenosimo usmene poruke koje će eventualno doći do nekih članova redakcije, ali ni u kom slučaju neće postići ono što je valjda namjera onih koji reagiraju - da se ispravi ono što je netačno i neistinito a da se ukaže ono što je stvarno stanje, što je realnost našeg vjerskog (i svakog drugog) života.
Znate li kakav je bio njihov odgovor: nezgodno je kao napadati ženu, posebno stoga što je ona nekim od njih bila (dobra) profesorica, a u Preporodu je i previše svađa, tekstova koji mogu više štetiti nego koristiti, jer unose smutnju među muslimane, a čitalac se dovodi u nedoumicu itd. itd., uglavnom nikakvih pismenih reagiranja nije bilo niti će, po svemu sudeći, biti. Kao da se iznošenje drugačijeg mišljenja mora obavezno označiti kao napad na ličnost i kao da se kontrastav ne može saopćiti na sasvim civiliziran i argumentiran način. Uostalom, to bi morao biti moralni i svaki drugi imperativ, posebno kad se radi o vjerniku i njegovoj službi istini.
Da je u tekstu neko od imama označen imenom i prezimenom, on bi vjerovatno već reagirao. Ovako, dirnuta je njegova branša (odnosno profesija) a on se i može i ne mora u njoj naći (u tekstu se, uostalom, govori i o izuzecima), te eventualno emocionalno (usmeno) reagirati i - to je sve. Po onoj: bolje je ne talasati! A poznato je da tamo gdje voda ne talasa, ne protiče, obično se stvara - ustajalost i žabokrečina!
Naravno, primjer o kome govorim je samo neka vrsta personifikacije našeg ponašanja: muslimani se mogu napadati (naravno ako se prihvati mišljenje nekih imama da se o tome radi, mada ja ne vidim da intencija teksta ide u tom pravcu - više je riječ o nepreciznosti i paušalnom stavu autorice) što se kaže na pasja preskakala, ali taj vjerski (pa i nacionalni) identitet ili integritet se isuviše plauzibilno shvaća - može se do beskraja rastezati i uvijek pronaći razloge da se pojedinci vide i ne vide u njemu, te da, shodno tome, tako i postupaju odnosno (ne)reagiraju. Zapravo, reagira se usmeno (jesmo li doista usmeni narod?), verbalno, stvari se prepričavaju i interpretiraju po sijelima i drugim sličnim skupovima, dok nas u onome što je zapisano i što ostaje kao dokumenat i kao povijest ima toliko da se gotovo i ne primjećujemo. Nije onda ni čudno što imamo situaciju u kojoj nam (mislim na Federaciju BiH), recimo, javno mnijenje umnogome kreiraju Hrvati (pomenimo samo dvojicu Lovrenovića i M. Jergovića u printanim medijima) a da naši (ma šta taj pojam podrazumijevao) tzv. društveni hroničari uveliko kaskaju i uglavnom reagiraju post festum - ako uopće reagiraju!
Kad nismo imali svojih listova, ali ni slobodu izražavanja, te neka druga ograničenja, navodili smo to kao razloge zašto nas nema tamo gdje bismo trebali biti - dakle u javnosti. Danas kad sve to imamo, posebno slobodu izražavanja i javnog manifestiranja, nalazimo neke druge razloge koji to zapravo i nisu, a koji pokazuju da se još nismo oslobodili od sebe, od onog mentaliteta koji označava tapkanje u mjestu ili neku vrstu regresije (naravno uz sve časne izuzetke) koja nas je karakterizirala prije nekoliko decenija.
I mada su neki književnici govorili o šutnji kao sigurnosti, a narodne poslovice o šutnji kao zlatu, nalazim da je danas šutnja svojevrsna bolest čijih simptoma bismo se morali čim prije oslobađati.
Jer, bojim se, da kad budemo htjeli progovoriti, neće nas imati ko čuti!
Aziz Kadribegović
 |
Kolumne 
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
