Preporod.com

Fascinantno je saznanje da su Bošnjaci, po crti čiste pobožne svijesti ali i političke „nenatrunjenosti“ od stranih, prljavih, uglavnom političkih upliva, ostali dosljedni svoje spremnosti za (su)život i onda kada se to baš i nije od njih u potpunosti očekivalo. I ne znam je li uopće jasno svjetskim i lokalnim analitičarima geopolitičke zbilje kako je mogućno da je u Bosni i Hercegovini rat u oružanom smislu bukvalno stao sa potpisivanjem Dejtonskog sporazuma? Ipak, ovdje je za kratko vrijeme, samo u jednom četverogodišnjem „naletu“, kondenzovano jako puno nepravde, zločina i zla, na koncu i genocida, više nego bilo gdje u svijetu gdje je u to vrijeme zlo bilo manifestno, u vidu ubijanja i tome slično. Kako to da poslije rata nije bilo osveta i provokacija za daljnji kolektivni oružani sukob u vidu autobombi, bombaša samoubica, kako se to nisu bosanski muslimani svetili za toliku nepravdu i zlo koje im je nanijeto samoubilačkim napadima po Banja Luci, Bijeljini, Trebinju, Beogradu, Zagrebu, u radničkim i đačkim autobusima, u tramvajima itd. I evidentno je da to nisu radili i jamačno je da to neće nikada ni raditi! A evo i zašto!?

Kako već navodi američki profesor John L. Esposito u jednoj od svojih posljednjih studija (koju je Preporod prije nekoliko brojeva u cjelosti objavio), pokretački motiv na takve, u osnovi kukavičke napade, je političke, a ne pobožne prirode. Ali, Bošnjaci su imali i razloge političke prirode za takvu vrstu „postratnog“ djelovanja! Možda jesu, ali u svojoj političkoj „nenatrunjenosti“ i svome „genetskom kodu“ ovi (BH) muslimani ne poznaju takav način djelovanja, kao što to u svojoj osnovi ne poznaju ni drugi muslimanski narodi širom svijeta. Ali, kako se onda desio 11. septembar, napadi u londonskoj podzemnoj željeznici, u Madridu i drugim destinacijama? Evidentno je da su to uradili ljudi sa muslimanskim imenima i ljudi koji u završnici tog opasnog ludila spominju ime Boga i Njegova Poslanika. Prof. Esposito izričito tvrdi da su razlozi i motivi isključivo političke prirode! Vjera sa tim, kao pokretač, savršeno nema veze!

Razlog pisanja ovog teksta jesu hit filmovi najnovije holivudske produkcije, sa velikim američkim glumačkim imenima, a koji tretiraju upravo ovu tematiku. Radi se o filmovima Predaja (Rendition) i  Kraljevstvo (The Kingdom). Možda bi se u ova dva izdvojena, koje izdvajamo po crti izvanredne glumačke postavke, jakog naboja i dobre tehničke ostvarenosti, mogao izdvojiti i nešto raniji film  Let 93 (Flight 93) koji „rekonstruiše“ posljednje događaje u vezi aviona američke kompanije United Airlines koji je 11. septembra 2001. godine kada su se desili teroristički napadi pao u pensilvanijsku šumu. Ima tom filmu nekoliko godina kako sam ga gledao, ali sjećam se dobro jednog bitnog detalja na kojeg reditelj stavlja akcenat u jednom trenutku, koji je, eto, ostao zaljepljen za moje sjećanje: U trenutku kada avion mahnito i vrtložno pada ka tlu, novopreuzeti pilot – samoubica izgovara molitvu kojom slavi Boga, Gospodara nebesa i Zemlje. U tom istom trenutku, reditelj nam prikazuje i jednog od putnika, svjesnog situacije, kako bukvalno istim riječima, samo na drugom jeziku, zaziva istog Boga, Gospodara nebesa i Zemlje. Tako nam reditelj pokazuje cjelokupni paradoks situacije u „rekonstukciji“ događaja. Ali, treba reći, isto tako, kasnije imamo sličnu situaciju kada američki vojnici kreću u Afganistan, u Irak i naravno zazivajući istog Boga čine zločine i zlodjela, sasvim nerijetko na nedužnim civilima. Naravno, kasnije se to hoće pravdati pod izgovorom „greške“ i ljudskog faktora u vanrednim ratnim dešavanjima. Ali, izdvojit ćemo i zatvor „Ebu Graib“ i slično.
No, vratimo se na ova dva spomenuta filma. Film Predaja pokazuje pugubnost pogrešne politike na obje strane: američke i arapske, radikalne, koja se uporno i bezosnovno poziva na vjeru!
Film Predaja pokazuje kako će američka vlast, i na osnovu neopravdane sumnje i već formiranog nezvaničnog stava spram ljudi koji svojim izgledom i životom podsjećaju na Arape, i muslimane uopće, učiniti nepravdu i jako strašne stvari tim ljudima koji su nevini i nedužni! Dovoljno je biti imalo sumnjiv, a uz to ako se takva osoba još nađe na „pogrešnom“ mjestu, onda je to odličan i odlučujući razlog za „djelovanje“! Druga slika koja je specifična za ovaj film je kako reditelj ovog famoznog filma pokazuje bolesnu indoktrinaciju i regrutovanje novih regruta za nečasne, zle i kukavičke samoubilačke napade: U jednom trenutku ispred nekog mlađeg radikalnog i nebuloznog ekstremističkog šejha sjedi nekoliko mladih ljudi i ne trepčući upijaju svaku njegovu riječ, a njegove riječi otprilike ovako glase: „Braćo, Bog će vas pitati na Sudnjem danu kako ste se borili protiv neprijatelja, protiv pogani i nevjernika. Bog će vas pitati šta ste uradili sa svojim najjačim oružjem kojim ste opskrbljeni!?“ Onda ide tajac, čeka se odgovor, kojeg će dati smireni i hladnokrvni šejh, koji bolesno poziva na bezuslovno i neselektivno ubijanje: „Tvoje tijelo je najjače oružje!“
Sa jedne strane, ove riječi, ove sintagme, aluzije, poruke i poduke nemaju ama baš nikakve veze sa Bogom, sa vjerom islamom, sa Njegovim Poslanikom, a, sa druge strane, ljudi koji ovo (ovako) rade jesu najveći protivnici islama i njegovi najveći destruktori. No, nažalost to ipak prolazi kod neupućenih i isfrustriranih ljudi, uglavnom malog broja pojedinaca, a većina je ljudi uvijek izdignuta iznad opasne „gluposti“, jer je narodni, ljudski, vjernički genij u pragmi (što pretpostavlja: misao, sljedbu, djelo i poziciju) uvijek detektirao to kao glupost i bolest kojoj treba za svagda leđa okrenuti. Štaviše, treba to liječiti i protiv toga se boriti!
Drugi film koji me je osobito dojmio je film Kraljevstvo! U jednom američkom radničkom naselju u S. Arabiji, teroristi su izvršili samoubilački napad ubivši na desetine Amerikanaca, ali i Saudijaca koji su bili tu, uglavnom policajaca koji su štitili Amerikance. Samoubica, opasan razornom bombom, raznio je sebe i automobil prepun eksloziva, da ironija ili, pak, tragedija bude veća – auto je bilo od hitne pomoći, a u trenutku pred eksploziju samoubica zaziva ime Boga i Njegova Poslanika. Pred očima mi titraju Božije riječi o spasavanju samo jednog čovjeka kao ekvivalenta spasavanju cijelog čovječanstva, te hadis o malom vrapcu koji će se žaliti na Sudnjem danu Bogu što mu je čovjek oduzeo život. Na koncu, uz svekoliku suradnju saudijske policije četiri su američka agenta uspjela otkriti počinioce i, kako to biva, pobiti ih sve do jednog. Naravno, svi su američki agenti živi i zdravi vratili se u Ameriku. I na samom kraju filma poruka doslovno glasi da će se svi ubijati, sve do zadnjega.

I čovjek se, na koncu, pita šta se postiže sa ovakvim filmovima? Jasno je da su video kasete, dvd-ovi, spotovi i reklame jedan od oblika imperijalističke i hegemonističke politike, ali kakvu poruku šalju filmovi u kojima se vjerno pa i do u detalje pokazuje kako se pravi autobomba, zašto se pravi i kako će ta ubijanja otprilike trajati za svagda. I čemu se onda čovjek može nadati? Većina je ta koja se moli istom Bogu, istim riječima za mir; no, oni i dalje samo sjede mirno, tiho se mole i ništa po tom pitanju ne rade. Dok ovi za ono za što se „mole“ – oni na tom zdušno i rade. Bez obzira o kojoj strani je riječ!

Muhamed Velić 

Komentari (0)

RSS feed Comments