Preporod

Ono što je autora ovih redova posebno iznenadilo (i povrijedilo) jeste ne toliko bezobrazni i bezobzirni diskurs gospodina profesora - reći nekome da laže nije pristojno ni u običnoj, svakodnevnoj komunikaciji, a nekmoli na nekom znanstvenom skupu islamskog karaktera, i pod tu konstataciju podvesti bezmalo cijelu Islamsku zajednicu...

Na seminaru "Islamski diskurs u BiH", održanom na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu (sa kojeg naš list donosi širi izvještaj), kome je prisustvovalo najmanje pet muftija, dobra tri-četiri dekana islamskih fakulteta, desetak-petnaest profesora tih fakulteta, nekoliko direktora medresa, najmanje jedan akademik, najmanje (i najviše) jedan generalni sekretar Rijaseta, rektor Univerziteta (i to internacionalnog) i zamjenik reisu-l-uleme, dakle ono što bi se golim okom moglo nazvati intelektualnim jezgrom (pa i korom) te vodstvom Islamske zajednice, prisustvovalo je dobrovoljnom činu kolektivnog nokdauna iz koga nije sigurno da li su još uvijek izašli. A taj kolektivni nokdaun priredio im je sasvim neočekivano (i nenajavljeno) pojedinac, profesor Islamskog fakulteta u Sarajevu dr. Adnan Silajdžić, koji je toga jutra nonšalantno istrčao za govornicu (posebno naglašavajući da to čini kako bi ga svi mogli vidjeti - i imali su šta i čuti i vidjeti!) i gore navedenim u lice sasuo seriju ne baš intelektualnih udaraca da se ovi nisu mogli ni sjetiti šta ih je to odjednom snašlo, gdje se nalaze i zašto su tu gdje jesu, ako jesu, što nije zabilježeno u historiji Islamske zajednice, te stoga moja malenkost bilježi (za historiju i geografiju) dio njegovog izlaganja, skromno priznajući da ni ona nije prošla neokrznuta, samom činjenicom da je u Islamskoj zajednici prisutna bezmalo četiri decenije.
... Istražujući tradicionalne religioznosti u Bosni, kazao je dr. Silajdžić, tim sam se bavio proteklih godina,  čak sam i neke tekstove pisao i da budem iskren, ostali su nezapaženi – odnosa individualne i kolektivne religioznosti, u ruralnim i urbanim dijelovima Bosne i Hercegovine, društvenim i religioznim transformacijama i promjenama u Bosni koje su se dogodile u proteklih desetina, desetaka godina – ustanovio sam, zapravo, da se devedesetih godina prošlog stoljeća, i to u ratnim okolnostima, naravno ta praksa je nastavljena i poslije rata, otvorio proces revitalizacije islamskoga, revitalizacije religioznog. I onda sam sebi postavio pitanje: Da li se taj proces revitalizacije, oživljavanja islamskog dogodio na formalnoj  ili sadržajnoj razini? Moj odgovor je nakon dugog istraživanja  da se on dogodio na formalnoj razini. Ne na sadržajnoj razini! U smislu re-tradicionalizacije, ili da budem precizniji, pozivanje na povijesnu ulogu Islamske zajednice i njenih institucija u oblikovanju bošnjačkog muslimanskog identiteta, rijetki su naši istraživači, nažalost, jer o tome nemamo ni jednu ozbiljnu studiju napisanu, koji su u tom proces re-tradicionalizacije prepoznali i dva nova procesa koja su još uvijek u našem društvu i stvarnosti jako aktualna. To je proces religiozne individualizacije i prularizacije... Dakle, to oživljavanje se nije dogodilo suštinski, nego formalno. To što mi imamo danas čitav spektar tumačenja islama u Bosni nije ništa neprirodno i nije neislamski! Nije neislamski, jer nije neprirodno! Valjda je to logičan zaključak!? Jer, moramo znati da u religiji, kao i u našemu islamu, postoji ono što je univerzalno, ono što je nepromjenljivo i postoji naša percepcija onog univerzalnoga koja je promjenljiva i nju determiniraju različite povijesne, društvene, kulturalne i svake druge okolnosti i determinanti. To je sasvim normalno! Da imamo danas čitav spektar tumačenja islama. I, dakako, proces individualizacije, on je također povijesno kulturalno uvjetovan... Dakle, to što imamo čitav spektar tumačenja islama nije ništa strašno. I moramo kazati, da zapravo, u ovoj silnoj panorami ideja islamskih, silnom spektru tumačenja islama - mi možemo govoriti, recimo, o tom spektru problematski, a možemo i metodički. Dakle, da se pojedine škole tumačenja islama bave, dakle, ovim ili onim pitanjima i da imaju jedan sasvim specifičan naročito izgrađen, dakle, metodički postupak tumačenja tih pitanja. Međutim, ono što karakterizira sve te škole tumačenja, ja mogu vrlo odgovorno  tvrditi ovdje, zato sam i izašao da me vidite, da me gledate, jeste zapravo odsustvo jezika vjere! Apsolutno! I kod oni koji nose brade i oni koji nemaju brade! Da se ne zavaravamo! Jer našu temeljnu komunikaciju ne karakterizira istina. Oni koji nose brade jednako lažu, kao i oni koji ne nose! Oni koji nose brade jednako su licemjerni kao i oni koji ih ne nose! I mi se moramo s tom činjenicom suočiti. Naša komunikacija unutar Islamske zajednice je utemeljena na laži i licemjerju. Ne postoji istinska islamska komunikacija koja nas vezuje – mi to moramo prihvatiti! Apsolutno! (podvukao A.K.) Dakle, odsustvo jezika vjere. Niko od nas iz svog vlastitog iskustva, svog vlastitog doživljavanja islama, ne govori! Što znači da govorimo, ne jezikom vjere, nego jezikom o religiji, o vjeri. A to je nešto sasvim drugo! To nas daleko manje obavezuje kao muslimane kad govorimo jezikom, ne vjere, nego jezikom o vjeri, znanosti, filozofiji religije i da ne nabrajam, kazao je, pored ostalog, ovaj profesor.
Tako je, eto, jezikom vjere (pro)govorio profesor Fakulteta islamskih nauka. Ono što je autora ovih redova posebno iznenadilo (i povrijedilo) jeste ne toliko bezobrazni i bezobzirni diskurs gospodina profesora - reći nekome da laže nije pristojno ni u običnoj, svakodnevnoj komunikaciji, a nekmoli na nekom znanstvenom skupu islamskog karaktera, i pod tu konstataciju podvesti bezmalo cijelu Islamsku zajednicu (jesu li i onih 83 šehida svjedočila istinu ili su lagali!) a ne pružiti ni jednog jedinog primjera (analize, istraživanja, bilo kakve znanstvene valorizacije) za te žestoke tvrdnje kojima se zapravo destruiraju svi naproi moralne vertikale Bošnjaka (organizacije sa preko 1070 imama, a da se i ne govori o drugim kadrovima i drugim institucijama) da u uvjetima kakvi jesu poluči ono što je najbolje za njih kao muslimane ali i članove bh društva, jer ako je cjelokupna naša komunikacija unutar te Zajednice utemeljena na laži i licemjerju onda je ona apsurdna i na teološkoj i na teleološkoj razini, - već nešto sasvim drugo. Iznenadio ga je muk prisutnog jezgra - niko, baš niko, nije se udostojio da bilo kako reagira na te izrečene objede, ni u vremenu dok je dr. Silajdžić bio tu, ni kasnije, kada je nakon pauze, jednostavno nestao iz sale, da ne kažem iz ringa, jer je vidio da će nokdaun koji je proizveo trajati nešto duže, a on nema vremena slušati sve one "lažljivce" i "licemjere" (s bradama i bez brada) koji su govorili na zadatu temu.
A šutnja, kako god je shvatili, znači i kukavičluk i -odobravanje...
I umjesto bilo kakvog daljnjeg komentara rečenog događaja, malo ću prokomentirati naslov ovoga teksta. Naime, taj naslov koji sam preuzeo iz jedne pozorišne predstave, u originalu glasi: Je li moguće, drugovi, da smo svi volovi? Nakon eskapada dr. prof. i reagiranja prisutnih (uključujući i same organizatore) kontam da sam možda naslov trebao zadržati u - originalu!