Reakcija umjesto akcije
U danima prisjećanja na referendum i obilježavanja Dana nezavisnosti bosanskohercegovačku ali i regionalnu pažnju iznenadila je i okupirala vijest o tome da je na londonskom aerodromu Heathrow uhapšen Ejup Ganić, član ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i poratni predsjednik Federacije BiH. Nakon prvih demantija koji su stizali sa više strana pa i od samog gospodina Ganića, na sam Dan nezavisnosti stigla je potvrda prvobitne vijesti o zadržavanju i hapšenju. Pitanje zadržavanja, hapšenja i izručenja gospodina Ganića mogu se posmatrati i tretirati sa više aspekata – pravnog, političkog, simboličkog – i svi se ti aspekti međusobno dopunjuju i čine cjelinu. Ta cjelina kod Bošnjaka izaziva naročitu ogorčenost i osjećaj nesigurnosti. Pitamo se ko je od branilaca slijedeći na redu? Posebno je uočljiva simbolika i prevelika podudarnost u datumima. Naime, osim što je 01. marta 1992. godine okončan dvodnevni referendum na kojem se preko 60 % građana BiH izjasnilo za nezavisnu i suverenu Republiku BiH, tog istog dana u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju počeo ja proces Radovanu Karadžiću optuženom za ratne zločine nad nesrpskim stanovništvom u BiH i Hrvatskoj. Prema svim očekivanjima Karadžić je svoje uvodno izlaganje i počeo sramotnim revizionističkim izjavama koje ne samo da vrijeđaju osjećaje žrtava i elementarnu ljudsku iteligenciju, već predstavljaju i novi zločin – zločin negiranja. Na dan kada slušamo da smo sami pucali na sebe na Markalama i Dobrinji, da je broj nestalih u Srebrenici mit i sl. paralelno saznajemo da je uhapšen još jedan od, bez pretencioznosti, simbola bosanske odbrane. Ovdje, dakle, imena nisu ni bitna. Jučer je to bio Ilija Jurišić, danas Ganić, sutra Kljujić, Divjak...do konačnog cilja – relativizacije zločina odnosno izjednačavanja žrtve i agresora. Postoje određene, jasno uočljive, tendencije koje posljednje hapšenje ponovno naglašava, oko kojih bi se složili svi politički pismeni posmatrači događaja o kojima je riječ. Nesporna je činjenica da Srbija vodi konzistentnu (vanjsku) politiku. Takva agresivna vanjska politika rezultat je strategije i jasnih ciljeva koji se ne mijenjaju promjenom vlada, ministara i predsjednika. Ona ostaje kao platforma i okvir, uvijek i za sve. (Vjerujemo da je Vlada Zorana Đinđića bila izuzetak, ali je to ovoga trenutka irelevantno jer je posve upitno koliko će još ratova morati proći da se s one strane Drine ponovno pojavi čovjek poput pokojnog Zorana Đinđića. Ne možemo ovdje, ipak, ne napomenuti da i neki od Đinđićevih najbližih saradnika (Č. Jovanović) budu povremeno, od nekih sarajevskih medija, prozvani kao kriminalci i napadnuti iz dnevno – profiterskih motiva.) Iz takve strategije i njene realizacije Srbija je danas u regionalno dominantnoj poziciji. Srbija se uprkos nehapšenju Mladića i Hadžića, neusvajanju Rezolucije o Srebrenici, neprovođenju presude Međunarodnog suda pravde u sporu BiH protiv Srbije, a u dijelu koji se odnosi na genocid u Srebrenici, nameće kao regionalni lider i prevazilazi sve vanjskopolitičke prepreke. Kao nagradu za (ne)činjenje Srbiji se odobrava bezvizni režim, dok se, s druge strane, kao konačni poticaj građanima BiH ista mogućnost ne odobrava. Umjesto toga, šest stotina i pedeset (650) policajaca hapsi sedam (7) ljudi u najvećoj policijskoj akciji u postdejtonskoj BiH. Pa, ipak, ako navedeno prihvatimo kao kratku i prilično pojednostavljenu sliku aktuelnih odnosa u regiji i naše (bošnjačke i bosanske) pozicije u tim odnosima, možemo li da se ne upitamo ima li i u kojoj mjeri naše odgovornosti za takvo stanje?
Šta smo od rata ili poslije Daytona do danas učinili na našoj strategiji koja će vrijediti dok se ciljevi iz nje u potpunosti ne realiziraju? Koji su, uopće, naši strateški, dugoročni, državnički ciljevi? Moramo li naglasiti da na ovo pitanje ne može biti prihvatljiva dnevnopolitička priča o jedinstvenoj, demokratskoj, nedjeljivoj BiH. Naravno da to jesu i moraju biti ciljevi. Oni su, nažalost, danas svedeni na nivo fraza i jeftine dnevne politike. U danima kada je BiH postala nestalna članica Vijeća sigurnosti UN – a, ta vijest prenošena je tek na marginama ostalih značajnijih vijesti. Mi kao da, naprosto, niti kada imamo priliku, ne osjećamo državu. Možemo se prisjetiti da je, prethodno, odluka o prijemu Hrvatske u VS UN – a predstavljala udarnu vijest svih medija i informativnih emisija elektronskih medija u susjednoj državi, popraćena, naravno, nizom svečanosti i prigodnih programa. Postoji, nažalost, još jedan vrlo indikativan primjer naše dezorijentacije, tromosti i, po svemu sudeći, nesposobnosti. Nakon što je ideja o potrebi održavanja Bošnjačkog sabora, nakon, ne kratke, javne (polu)debate ipak zaživjela pa i konkretizirana najavom ozbiljnih priprema i spominjanjem određenih datuma, čini se da ponovno pauzira. Za očekivati je da organizacija jednog takvog događaja traži ozbiljne pripreme. Ipak, čini se kako bi se u vrijeme od prvih spomenutih datuma do danas organizirala i Generalna skupština UN- a, koja je, organizacijski, vjerujem, složenija od Bošnjačkog sabora. Kakogod, možda i posljednja akcija zvaničnog Beograda izazove našu reakciju pa se stvari ponovo malo trznu. Mi se bolje snalazimo u poziciji u kojoj reagiramo nego kada treba da kreiramo. Jeli vrijeme da se nekim prihvatljivim putem (Bošnjački sabor ili drugi mogući načini) dođe do minimalnih strateških ciljeva koji će biti svetinja i neće zavisiti od pobjednika na bilo kojima izborima bilo kada, od bilo kakvih lidera, načelnika, pročelnika, ministara, savjetnika, pomoćnika...koji neće zavisiti ni od kakvog pojedinca ili grupe. Pojedinac i strategija ne idu zjedno. Pojedinac znači stihiju i trenutno nadahnuće, a strategija podrazumijeva plan i dosljednost bez slabosti trenutnih raspoloženja.
