Preporod.com

Umjeti prinijeti i prenijeti znanje djeci posebno je umijeće. Usto ih još i odgajati,  razvijati u njima osjećaj za lijepo, plemenito, dobro, ravno je podvigu. Narodna poslovica kaže da je to kao iglom bunar iskopati.
I vjeroučitelje, muallime i muallime, one koji nas nauče prvim harfovima, pamtimo. Oni su morali imati više strpljenja i više ljubavi od učitelja i učiteljica jer su svojim đacima prinosili vjeru, duhovnost, apstrakciju.
Prisjetit ću se odrastanja, obrazovanja i odgoja svojih i generacija svoje djece.
Rasla sam šezdesetih godina prošloga stoljeća. U vremenu pjenušavog bratstva i jedinstva u kojeg su se zaklinjali svi narodi i narodnosti Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Bilo je to i vrijeme prividnog rahatluka i slobode. Žive u meni sjećanja na školske priredbe za državne praznike, na druženja, na pojedine nastavnike. Nostalgija je iščezla, grubo su je ugušili topovi i tenkovi Jugoslavenske narodne armije koji su opsjedali i ubijali moj rodni grad i desetine drugih bosanskohercegovačkih gradova i sela.
Sjećanje na učiteljicu Samiju brižno čuvam. I svojih vjeroučitelja se s poštovanjem sjećam. Sjedobradog, strogog i odvažnog Abdulah-efendije Fočaka. I njegove blage Almas-hanume. I kćeri njihove bule Fate. Pred njima sam prvu hatmu Kur’ani-kerima proučila.
Vjeroučiteljica Umihanuma Muftić je poseban lik u mojim sjećanjima. Sjenka koja je pratila moje odrastanje i sazrijevanje, moje postupke, moje mladalačke dileme i odluke. U osjetljivim godinama, pretpubertetskim, pošla sam u njen mekteb. Bilo je to vrijeme kad su mektebi - kao institucije - bili u povoju, u pokušaju obnove. Džamije su bile otvorene za vjerske obrede, ali nisu za mektebe. Umihanuma Muftić se odvažila i mekteb iz svoje kuće u Megari prenijela u džamiju Havadže-zade hadži Ahmedovu, poznatiju pod imenom džamija Pod takišom.
Predano i smjerno, mudro i stručno, strpljivo i ustrajno učila je Teta Umihanuma - kako smo je odmilja zvali - svoje đake ljepotama i vrijednostima islama, pravilnom učenju Kur’ani-kerima, značajnim datumima i ličnostima iz prebogate povijesti islama. Učila nas je da jasno razdvajamo istinu od laži, dobro od zla, iskrenost od licemjerja. Pomagala nam je da steknemo bogato i raznovrsno znanje. Učila nas je da se branimo od izazova i poroka koji vrebaju mlade ljude. Preporučivala nam je post - po hadisu Poslanika Božijeg - kao zaštitu od mladalačke probuđenosti, neozbiljnosti i nepromišljenosti. Osjećala je ona naše nemire, nesnalaženja, strahove od nas samih i od sredine koja nas je usmjeravala u potpuno suprotnom pravcu od onog koji je pravac Pravoga puta, Siratu-l-mustekima.
Umjela je Teta Umihanuma i s onim najmlađim i s onim starijim, probuđenim, za hašariluke svakovrsne spremnim. Najmlađe je učila kroz igru. S najstarijim je radila mudro, obzirno, strpljivo, ponekad i strogo.
Farz jeste stroga naredba Božija, ali djeci je ta naredba namijenjena u blažoj formi - učila nas je. Treba odrasti i sazreti do pet vakata namaza i do posta mjeseca ramazana. Za zekat i hadž treba dodatno odrastanje i ekonomska samostalnost.
Njeno obrazovanje bilo je široko, znanje osebujno, strpljenje nepresušno. Kur’an i Hadis su bili njene vodilje, ali i knjige i djela umnih ljudi kroz povijest. Fi sebillillah je bio njen životni princip.
Voljeli smo je i poštovali. Vjerovali smo joj. Pitali smo je i ono što nismo smjeli ili umjeli pitati svoje roditelje ili učitelje i nastavnike u školi. Na svako naše pitanje imala je odgovor - mudar, originalan, prihvatljiv. Znala je odmjeriti intelektualne i duhovne mogućnosti svakog svog đaka pojedinačno. Znala je prepoznati naše sklonosti i slabosti. I naše tuge i zanose je osjećala. I nudila nam svoje krilo, i savjetovala nas majčinski i prijateljski.
Moji sinovi su odrastali u vremenu gašenja jednog dotrajalog društvenog sistema i nastanka novog, obećavajućeg sistema oslobođenja uma, slobode vjere i demokratskih promjena. To novo vrijeme prekinuto je agresijom, progonima, poniženjima, strahovima. Uskraćeno je mojim, ali i svim dječacima i djevojčicama rođenim osamdesetih godina prošloga stoljeća, pravo na igru, na dječije radosti, na školska druženja. Uskraćen im je i kontinuitet u stjecanju znanja. Njihove im učiteljice nisu ostale u sjećanju. U improviziranim ratnim školama mijenjale su se često, dolazile su i odlazile. Međunarodno priznanje države, njihove domovine, propratili su opsade, granatiranja, progoni, glad, masakri, strahovi. Ali, u tom vremenu zla, u tom vremenu pukog preživljavanja u djeci se budila, zdravo i podsticajno, odvažnost, hrabrost i domoljublje. I svijest o pripadanju bošnjačkomuslimanskoj tradiciji. Ta dječica su svoje roditelje, one koje nisu u vjeri odgajani, u vjeru vukla. Ezani su sa svih strana, i usred granatiranja, pozivali vjernike na namaz i na spas. Džamije su bivale pune. S tekbirima se u juriš išlo. Vjeronauka je ušla u škole. Vjeroučitelji su postajali važni u odgojno-obrazovnom procesu. Ušli su i u škole, i u mektebe. Hiljade dječaka i djevojčica pohađalo je, fakultativno, vjeronauku kao nastavni predmet u osnovnoj školi. Sada su ti dječaci i djevojčice momci i djevojke. Susrećemo ih posvuda. Načinom razmišljanja, ponašanjem, odjećom, ne svjedoče, počesto, pripadnost islamskim principima i islamskom svjetonazoru. Razuzdani su, razmažani, nepristojni. Rijetki su izuzeci smjernih, odvažnih, uzornih mladih vjernika koji svojim ponašanjem i svojim principima svjedoče da su osam godina pohađali sate vjeronauke.
Učenici i učenice Tete Umihanume prepoznatljivi su i poslije cijelih decenija. Većina njenih učenica su obrazovane, smjerne, odvažne muslimanke. I oni, njeni momci, njene hemšerije, daju se prepoznati među onima koji nisu prošli Umihanumin mekteb.

Aida Krzić

Komentari (0)

RSS feed Comments