Preporod.com

Ćeman: Moramo se početi za vakuf boriti isto kao i za svoju ličnu imovinu!

U povodu odbrane magistarskog rada razgovaramo sa mr. Senadom Ćemanom koji se u svom radu komparira vakufe i fondacije i rasvjetljava njihovo mjesto, značaj i položaj u historijskom i savremenom kontekstu našeg društva

PREPOROD: Vaš rad tretira vakuf, sa posebnim osvrtom na vakuf u BiH. Možete li nam napraviti kratak presjek najvažnijih momenata u odnosu zvanične državne vlasti prema Vakufu, kako bismo mogli steći osnov za današnji pristup ovoj oblasti?
Mr. Ćeman: Odnos zvanične državne vlasti prema vakufu je bio i još uvijek je jako nepravedan. Vakufska masa je neprestano bespravno otuđivana, u ime zakona otimana, te se usljed nemara i siromaštva smanjivala, a država je napravila takvu nepravdu, da ju je teško ispraviti sve i kad bi bilo iskrene želje za to. Tu iskrenu želju još očekujemo, i za sada od svega imamo neispunjena obećanja, neuspjele pokušaje i neusaglašen put ka ostvarenju tog, možemo slobodno reći, sna.

Historija otimačine

Od vremena  Austro-Ugarske uprave i prelaska sa tapijskog na katastarskog knjiženja zemljišta i knjiženja najvećeg dijela vakufske imovine na ime privatnih lica i općina, preko uspostavljanja Privremenog vakufskog zemaljskog povjerenstva, i  Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, preko Kraljevine Jugoslavije i tridesetogodišnjeg spor o nadležnosti u pogledu vakufa i odlukama koje su dodatno oslabile poziciju vakufa. Pa zatim, preko Šestojanuarske diktature kada država poptpuno preuzima upravnu vlast za vakufsko-mearifske poslove, za vrijeme SRBiH se Zakonom o agrarnoj reformi i kolonijalizaciji Bosne i Hercegovine od 9. januara 1945. godine vakufska imovina limitirana na 100 dunuma od ukupne površine njihovih posjeda, utrina i šuma. Nesumnivo najteži dani za vakufe u Bosni i Hercegovini nastupili su 1958. godine nakon donošenja Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Islamskoj zajednici su oduzimane čak i džamije i munare i nestaje vakufa kao ekonomske osnove za opstanak a kamo li razvoj vjerskog života Bošnjaka, što se porazno odrazilo na funkcioniranje pojedinih vakufa i Islamske zajednice u cjelini. U periodu raspada SFRJ do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, IZ-a je prva inicirala 1993. godine donošenje zakona o restituciji. Taj zakon do danas nije donesen, ali su donesene određene vlasničke pravne norme bitne za imovinu vakufa i zadužbina.
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma sve se nekako vrti oko pitanja restitucije. Prvo se dugo vodila polemika oko godine od koje bi se trebao izvršiti povrat otete zemlje od strane države. Bio je zahtjeva da to bude 1918. godina, ali je prihvaćen period od 1945.-1958. godine, do posljednje nacionalizacije. Treba naglasiti da je većina vakufske imovine oduzeta mnogo prije, za vrijeme Austro-Ugarske. Ni nakon desetak prijedloga i nactra zakona o restituciji, od kojih je posljednji od decembra 2006. godine mi tog zakona nemamo. Imamo studije ekonomskih stručnjaka o procjeni vrijednosti restitucije, koje su, po mom mišljenju, sačinjene sa ciljem da se dokaže kako je to zapravo nemoguće provesti. Pitanje vakufa se sigurno neće samo po sebi riješiti, država se i ovaj puta nada da će njena briga preći na drugoga, kao što je to vidimo bila praksa ranije vlasti.
Pošteno riješiti pitanje vakufa

PREPOROD: Danas je vakuf ponovno aktualan u BiH? Iako je njegov povrat bio nagovješten dolaskom «demokratskih promjena», još uvijek se po tom pitanju stoji na mjestu? Kakvi su izgledi danas za vraćanje vakufa?
Mr. Ćeman: Prije svega, radi se zaista o jednom kompleksnom pitanju. Država će kad tad morati izmiriti svoje obaveze prema vlasnicima ili nasljednicima oduzete imovine, jednostavno zbog toga što isti nikada neće odustati od traženja prava iz čl. 17. Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine (dakle, osnovnog postulata demokratije), a koji glasi „Vlasništvo je nepovredivo i sveto pravo“. Toga je svjesna i država, od koje je to međunarodna zajednica i zatražila Zagrebačkom deklaracijom iz 2000. godine. Mađarska i Poljska su, na primjer, pitanje restitucije morale riješiti prije pristupanja Evropskoj uniji. I našu državu neminovno očekuje ispunjenje istovjetnog uvjeta, kao i sve države u okruženju. Krajnje je vrijeme da vlast već jednom pošteno pristupi rješavanju ovog pitanja.

Ovakvim odnosom obeshrabrujemo buduće vakife!

PREPOROD: Da li bh društvo dovoljno ozbiljno shvata vakuf?
Mr. Ćeman: Ne! Naš odnos prema vakufu je zapravo istinski pokazatelj našeg odnosa prema našoj baštini. Ono čime se ozbiljna društva ponose mi uopće ne cijenimo. Sebični smo i gledamo samo sebe i svoj interes. Na koga to ličimo? Naši preci sigurno nisu bili takvi, oni su bili vakifi, dobrotvori, često bi uskraćivali nasljedstvo svojoj djeci da bismo svi mi više imali i komotnije živjeli, da bi naša sirotinja nekako pregurala ovaj dunjaluk. Oni su to prvenstveno čini radi sevapa i vjere u ahiretsku nagradu. Onog moment kada se naše društvo, i kao država i kao građani, bude brinulo i sikiralo za vakufsku imovinu kao što se brine i sikira za svoju ličnu imovinu, tek tada će se moći govoriti o ozbiljnom shvatanju pozicije vakufa u društvu. Ovako, kao da sve, svjesno ili nesvjesno, činimo da odbijemo potencijalne donatore-vakife našom općom nebrigom o vakufu. Kakvo je to društvo koje decenijama neće ili nije sposobno da vrati oteto pravo, za koje svi znamo a nešto čekamo i šutimo? Treba učiniti dodatni napor da se pojasni značj i uloga vakufa u društvu, da se otkloni predrasuda kako se pitanje vakufa tiče nekih drugih ljudi a ne nas. Moramo se početi za vakuf boriti isto onako kako se borimo za svoju ličnu imovinu.

Odgovorni

PREPOROD: Svjedoci smo ne samo nepovrata vakufa, već i njegovog permanentnog uništavanja? Ko je za to odgovoran i kakve posljedice to našem društvu, a posebice vjerskim institucijama nosi?
Mr. Ćeman: Prije svega za njegovo uništavanje su imenom i prezimenom, pred ljudima i pred Bogom, odgovorni oni koji su direktno na bilo koji način u tome i učestvovali. Odgovorna je i država koja je uknjižila vakufsku imovinu kao privatnu ili državnu, ustanovila „stanarsko pravo“ nad vakufima i pravno ga suprotstavila vlasničkom pravu. Odgovorni su i oni koji decenijama bez ikakvih naknada uživaju vakufsku imovinu, ne prihvataju nikakvu ponuđenu alternativu samo zato što im je lijepo i što su navikli da žive u recimo nultim zonama stanovanja. Jednom riječju, odgovorni su svi koji se prema vakufu odnose kao prema „Alaj-begovoj slami“, što je inače sinonim za naš nepravedan odnos prema vakufima. Posljedice su jako teške i nepovoljne po naše društvo. Umjesto da omogućimo onima koji žele i mogu pomoći islamu i muslimanima na način stalnog iznalaženja novih modela uvakufljenja, mi jednako muku mučimo kako povratiti sagrađeno, očuvano i postojeće drevno vakufsko dobro. Vakuf je prema šerijatskom učenju trajno dobro i njegove plodove do Sudnjeg dana uživaju oni kojima je namjenjen. Posljedice njegove blokade su osjećale generacije koje su živjele prije nas, osjećamo ih i mi i ne učinimo li ništa, te posljedice će osjećati i naša djeca. Bez vakufa nam može biti samo teže! Posebno su teške posljedice po vjerske zajednice, kojima su inače većina zadužbina i namijenjene. Neki bi očito htjeli da vjerke zajednice stalno žive socijalističke pedesete godine prošlog vijeka. Oni koje nije briga za vjerske zajednice su danas hvala Bogu velika manjina, koja je dugo vremena radila šta je htjela i dovela vakufe, legate i zadužbine u poziciju u kojoj se nalaze. Danas je, hvala Bogu, sve veći broj vjernika koji žele da status vjerskih zajednica u BiH bude bar približan statusu takvih zajednica u normalnim demokratskim društvima. Vrijeme je da manjina počne slušati i uvažavati glas većine.

Medijska prašina oko restitucije

PREPOROD: Danas imamo i nove forme vakufa, poput novih džamija, centara, instituta, škola, obdaništa, - kakav je status ovih vakufa i kako će se oni u budućnosti tretirati, izdržavati, obnavljati itd?
Mr. Ćeman: Imamo i to je dobro. Istina, njihov administrativni status još nije do kraja definiran. Tako imamo slučajeva da je određena ustanova registrirana kao vakuf, posjeduje i vakufnamu, ali u suštini ta institucija djeluje kao samostalno udruženje ili fondacija. Imaju svoje statute i načine finansiranja. Ne trebamo izmišljati toplu vodu, vakufi u svijetu funkcioniraju kroz ministarstva vakufa ili kroz ministarstva vjera u sekularnim državama. Kod nas je to Vakufska direkcija. U budućnosti bi se trebala ojačati pozicija Vakufske direkcije, a svi novi vakufi bi trebali kroz jaku Direkciju tražiti sopstvenu pravnu sigurnost i okvir za ispunjenje svoje misije. Analizom historijskog stanja vakufa u svijetu i kod nas dolazi se do zaključka da su samo organizirani i jaki vakufi preživjeli silne nasrtaje otimačine i pljačke. Islamska zajednica je stabilan garant da će se uz Allahovu pomoć Vakufska direkcija domaćinski starati o vakufima, a upravo taj domaćinski odnos prema vakufu je ono što se nekako vremenom zagubilo.

PREPOROD: Danas se često medijski diže prašina oko restitucije, posebice kada je u pitanju fond vakufskih stanova koji je oduzet u komunističkom režimu? Imajući u vidu da ste istraživali odnos države prema ovoj instituciji, kakva danas situacija čeka vakuf u slučaju da se resititucija ne desi i vakuf otme?
Mr. Ćeman: To ne bi bio kraj otimanju, nego bi se samo produžila agonija vakufa. U socijalističkom sistemu je vlast mislila oteti vakufe izdavanjem uvjerenja o sticanju stanarskog prava nad oduzetom, tačnije otetom imovinom vakufa. Kapitalistički sistem ne poznaje praksu stanarskog prava, ali poznaje privatizaciju društvene, opet vakufske, imovine. Postoji strah da se privatizacijom zauvijek izgube vakufska dobra. Međutim, to bi bila samo još jedna u nizu nepravdi prema vakufu, koju bi opet morala ispravljati neka naredna vlast, a postojeću bismo pamtili kao još jednu u nizu nesposobnih. Vratimo se medijskoj prašini oko restitucije. Nju dižu oni koji ne umiju živjeti na čistom zraku. Nije nam potrebna nikakva prašina oko toga. Riječ je o uzurpiranom pravu vakufa sa jedne i vlasnicima stanarskog prava sa druge strane. Jednostavno, radi se o obavezi države da vlasnicima prava da prava koja im pripadaju. Članovi udruženja Dom sa stanarskim pravom imaju problem sa državom koja im je izdala ta rješenja, a ne sa vakufom. Vakufu se mora vratiti oduzeto pravo, a sva druga poravnanja se trebaju tražiti od države. Naturalna restitucija je najprihvatljivija i za državu i za vakufe, pa i za vlasnike stanarskog prava. Na taj način bi se riješilo dugo odgađano pitanje.

M.K.

Komentari (0)

RSS feed Comments