Preporod.com

mr. Mirnes Kovač

Od 222 zemlje svijeta o kojima CIA-in projekat World Factbook ima podatke u oblasti opće stope plodnosti naša zemlja je među zemljama sa najnižom stopom 1.22, sedmo mjesto odozdo.  Ispod nas su jedino Češka Republika, Litvanija, Ukrajina, Singapore, Makau i Hong Kong. Normalna zamjenska stopa plodnosti u kojoj broj stanovništva ostaje na nuli je 2.1. Ova stopa je u BiH prije deset godina bila znatno povoljnija, oko 1.6, a kako stručnjaci predviđaju već 2017. godine naše društvo će osjetiti prave rezultate pošasti depopulacije popularno poznate pod nazivom “bijela kuga.”


Unatoč ovako crnoj slici stanje u pogledu prakse vršenja abortusa u našem društvu je u drastičnom porastu. Neoficijelne crne brojke govore o čak većem broju abortusa od broja živo i zdravo rođenih beba. Iako je protivljenje (pro-life) odnosno zagovaranje (pro-choice) abortusa jedna od referenci koja može odrediti političku budućnost stranke, politike ili kandidata na izborima u savremenim političkim izbornim prilikama, to izgleda ne važi za našu zemlju gdje se o političkim programima, inicijativama govori samo u predizborno vrijeme.

Povod je ovo da se intenzivnije zabavimo ovom tematikom. U potrazi za podacima obratili smo se na nekoliko adresa. Moramo kazati da je pristup informacijama veoma sputan, kako zbog sporosti administracije nadležnih ministarstava (slučaj Ministarstva zdravstva KS) tako i zbog ignoriranja kao što je to bio slučaj sa Federalnim zavodom za statistiku koji nam, i nakon telefonskih i pismenih upita, nije dao nikakve informacije. Dakle tematika u koju smo se upustili veoma je teška za istraživanje kako zbog općedruštvene situacije tako i zbog neodgovornosti nadležnih instanci. A upravo ova bahatost, neodgovornost i nepostojanje svijesti o problemu koji je, slobodno možemo kazati, već uveliko zahvatio ovo društvo jeste jedan od ključnih razloga ovako crne slike. Drugi veoma važan razlog haranja pošasti depopulacije jeste zakonodavne naravi. Abortus se u našoj zemlji još uvijek tretira zakonom iz 1977. godine u kojem stoji da je “ljudsko pravo odlučiti o rađanju dijeteta”. Po tom zakonu u BiH je abortus dozvoljen “na zahtjev” u prvih 10 sedmica trudnoće. Intervencija mora biti obavljena u bolnici ili drugoj autoriziranoj zdravstvenoj ustanovi. Ako je žena maloljetna potrebna je saglasnost njenih roditelja ili staratelja, osim ako ima 16 godina ili više i sama se skrbi za svoj život. U slučaju abortusa nakon prvih 10 sedmica situacija je malo komplikovanija, nažalost, ne i nepremostiva.
Ovakvom zastarjelom zakonskom rješenju uz ekonomsko-političku situaciju kakva već jeste u našoj zemlji treba dodati i veoma oskudnu sliku po pitanju općeg obrazovanja iz oblasti reproduktivnog zdravlja. A loša ekonomska situacija je kao i u svemu primarni problem i ono čemu se sva crnina naše današnjice u konačnici vraća.

Prašinu pod ćilim

U potrazi za odgovorima uputili smo molbe za razgovor Ministarstvu zdravstva KS, ali umjesto sugovornika dobili smo šturo sročene pismene odgovore sa očigledno upitnim statističkim podacima. “Osnovni zakoni biologije ne dozvoljavaju da u isto vrijeme imamo pad broja poroda, pad broja pobačaja i pad upotrebe kontraceptivnih sredstava,” kao što dobro primjeti dr. Senad Mehmedbašić. Eh, upravo takve podatke smo dobili od nikog drugog doli instance koju ovaj problem najviše treba da alarmira, a čiji izvještaji izgleda služe da sami sebi operemo savjest pred crnom svakodnevicom i ko zna kakvim rabotama. “Ministarstvo zdravstva ne podržava prekid trudnoće kao vid planiranja porodice nego je fokusirano na provođenje drugih mjera i akcija, a naročito na provođenje programa prosvjećivanja-edukacije mladih u vezi planiranja porodice,” stoji u aktu Ministarstva ispod kojeg se taksativno navodi devet privatnih ginekoloških ordinacija kojima je ovo Ministarstvo izdalo dozvolu da u okviru ginekoloških usluga mogu obavljati i prekid trudnoće. Kakva je opremljenost, postoji li kontrolna instanca samog procesa i da li se vodi i koliko je tačna evidencija slučajeva abortusa ostaje oblast koju niko, pa ni relevantne međunarodne organizacije  nisu mogle da utvrde. Podaci o našoj zemlji su jednostavno N/A (nedostupni)

Prije dobivanja odgovora od Ministarstva posjetli smo JU Zavod za zdravstvenu zaštitu žena i materinstva KS, gdje nas je primio direktor ustanove prim. dr. Kurtović H. Mithat.
Pitali smo dr. Kurtovića da li postoji savjetodavno tijelo (instanca) koja bi pacijentici pružila neku vrstu savjeta, razgovora i stručne pomoći, prije samog čina abortusa. On nam je odgovorio da je svaki ginekolog dužan da ženi dadne najbolji savjet i da pokuša trudnicu odvratiti od abortusa. Prije svega on joj je dužan prezentirati koje su to komplikacije, način obavljanja abortusa i kakve su psiho-fizičke posljedice abortusa (u zavisnosti koja je to beba po redu koja se rađa).

Ne postoji savjetodavno tijelo prije izvršenja abortusa

“Svaki naredni abortus je komplikovaniji i opasniji. Svaki abortus je operativni zahvat. Prije samog operativnog zahvata se uradi ultra zvuk i ponovno se ponudi ženi da razmisli da li je sigurna da hoće uraditi abortus,” kaže nam naš sugovornik i na decidnije pitanje “Da li postoji instanca (koja nema veze sa operacijom i samim procesom abortusa) između hirurga koji obavlja abortus i žene – pacijentice koja je došla da uradi abortus?” odgovara: “Ne postoji, između pacijenta i nas, instanca koja će dati psihološki nalaz, dakle da popriča psiholog sa tom ženom. To nije uredu. Mislim da bi trebalo da postoji neka instanca.”
Dr. Kurtović je mišljenja da u organizaciji zdravstvene službe ta instanca mora da postoji. Znači da postoji jedna služba koja će dati savjet ili da se uradi ili da se ne uradi abortus. Do pacijenta je da odluči hoće li to uraditi ili neće. Ministarstvo zdravstva treba napraviti tu jednu službu koja će se naći između operatera i pacijenta, a koja će dati svoje mišljenje. On dodaje kako u Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstveni vodič kako da se uradi prekid trudnoće. “Ako se to već radi da se radi na najsavremeniji način. Da bude jedinstven stav u cijeloj zemlji. Da se tačno odrede parametri kako i na koji način se vrši abortus. Mi u našem zavodu to radimo na najsavremeniji način. Nije mi poznato kako rade privatne ordinacije,” dodaje Kurtović.  

Našeg sugovornika smo upoznali i o dopisu Ministarstva koji nudi optimistične brojke našto smo dobili komentar: “Vidite po izvještaju Ministarstva zdravstva broj abortusa je na godišnjem planu u relativnom padu od 916 koliko je recimo urađeno 2001. godine u našem Zavodu 2006. godine taj broj je 423. Na KCUS je 2001. godine urađeno 781, a 2006. taj broj je 438. Ja se bojim da pacijentice ne prelaze na privatnu praks, jer, evo kod njih broj varira sa tendencijom ka povećanju. Ljubazni domaćin u moderno  opremljenom Zavodu, dr. Kurtović nam je predočio jedinstveni karton koji je u izradi za cijelu BiH, a koji podrazumijeva evidenciju prekida trudnoće i koji će omogućiti lakši pregled, uvid i kontrolu stanja procesa vršenja abortus. Broj abortusa kao što vidimo iz zvaničnih podataka se smanjio, ali ne znamo da li je to zbog korištenja kontracepcije ili zbog toga što su pacijenti otišli kod privatnika. Kod nas se smanjuje. Inače, kod nas od 21 ljekara, njih deset ne želi da radi taj postupak zbog ličnih uvjerenja.

Svakodnevni slučajevi i priče:

“Najčešći su prekidi zbog socijalnog statusa,” nastavlja dr. Kurtović: “Pravno nikada nije riješena zaštita trudnih žena. Poslodavac često dadne otkaz ženi čim čuje da je trudna. I onda da ne bi dobila otkaz ona poseže za abortusom, mada po zakonu to ne bi smjeli raditi. Imamo mnogo slučajeva gdje nam dođu žene i kažu: ‘Moram, izgubiću posao, nemam od čega da živim onda!’ Ili kad kaže mladi bračni par: ‘Podstanari smo, imamo jedno dijete, ponovo se desila trudnoća, nemamo uslova, nemamo gdje stanovati, moramo to uraditi! Moramo to uraditi jer ne znamo šta će se desiti sutra. Obećan mi je posao, ako saznaju da sam trudna neće me primiti!’”  Naš sugovornik ističe kako abortusu pribjegava više žena koje su u braku nego onih koje nisu udate. Kada je u pitanju starosna dob kaže nam da po zakonu uz maloljetnu osobu mora doći jedan od roditelja.

Crne brojke

Sugovornika smo upitali o tome može li se nazrijeti o kakvim se brojkama radi, te šta se o ovome priča u doktorskim kuloarima.
Odgovarajući na ovo pitanje dr. Kurtović kaže: “Ja sam za to da se abortusi ne rade. Samo u indikativnim slučajevima kada komisija odobri da se onda radi. To znači, kada imaju indikacije, parametri, za visokorizične prekide… imaju tačni parametri kada se to može uraditi. Ja sam pro-life orijentacije. Ljudi u ovome vide izvor dobre zarade. Kod nas abortus košta 100 KM (u privatnoj je 150KM).
Ja ne mogu govoriti o tome da li je ovdje stvar u ekonomskoj dobiti pa se to masovno radi i zanemaruje se moralno-etičko pitanje. Zakonski je do 10 nedelja. Preko 10 nedelja ide se na komisiju. U privatnom sektoru je broj dakako veći. Rade se i visoko-rizični prekidi. U cilju je da se uzmu pare. Nikoga ne brine što će to izazvati trajne psiho-fizičke posljedice po pacijenta.
Imamo slučajeva da kod nas dođe pacijentica od 11 nedelja trudnoće, mi upućujemo na klinički centar na komisiju, ona ode kod privatnika i završi posao. To saznamo naknadno kad dođe kod nas ili radi kontrole ili radi naknadnih komplikacija. Ne prijavljuju se ni pacijenti. Nema kontrole. Vlast je zatajila. Pojedini ginekolozi neće namjerno da rade abortus gore (KCUS) jer će dobiti neku malu svotu za to, onda se “među nama” uradi privatno i za znatno veći novac.

Svuda je trend da je manje poroda

Naša naredna destinacija za razgovor je bila privatna zdravstvena ustanova “Zavod za ginekologiju, perinatologiju, i neplodnost MEHMEDBAŠIĆ.” Nakon dužeg čekanja uz izvinjenja jer je ordinacija bila prepuna primio nas je prof.dr. Senad Mehmedbašić.
Dr. Mehmedbašića smo pitali o stanju reproduktivnog zdravlja u BiH. “U novembru prošle godine (2006) Udruženje ginekologa u FBiH čiji sam predsjednik je u saradnji sa Akademijom nauka BiH organiziralo simpozij iz želje struke da vrisne do neba i kaže: Na ovim prostorima je sve manje ljudi, sve je manje poroda, sve je manje djece. U čitavoj BiH je takva situacija. Pozvali smo medije i javnost. Vrlo je malo bilo odjeka. Akademiju nauka smo zamolili da se uključi ne bi li dali specifičnu težinu tom skupu.
Bio sam tu u ratu i znam jako dobro sve te trendove i zbivanja. Imali smo kongres 1996. godine čija je tema bila “Perinatalni trendovi” te smo za deset godina obnovili taj skup da vidimo gdje stojimo. Svuda je trend da je manje poroda,” kaže veoma očajničkim tonom dr. Mehmedbašić.

Tri puta manje rođenih

“Nekada je, 1990tih godina, Sarajevo imalo 10,000 porođaja godišnje, sada mislim da ta brojka nije izašla na četiri hiljade.  (podatak koji smo dobili sa Klinike za akušerstvo i ginekologiju govori o 3294 poroda u 2006. godini). Jeste da je Sarajevo teritorijalno manje, istočnije ili južnije, ali ipak je ovo jako veliko smanjenje,” kaže Mehmedbašić objašnjavajući moguće razloge: “Šta je razlog? Slična je situacija i sa ostalim regionima. Jedino Travnik ima donekle tu stabilnu brojku, tj. da nema pada u rađanju. Iako je sve to općenito puno manje nego prije rata.
Rađa se jedno dijete. Nemamo drugo dijete. Jedno dijete i roditelji se zadovoljavaju. Najviše rodi prvorotkinja. Nemamo drugorotki i višerotki… to je novi problem. Sve ovo govori da je zaista jedna jako loša populacijska tendencija koja se mogla naslutiti još prije. 1996. godine, upozoravao sam na pogubne činjenice koje je objavio izvještaj Svjetske zdravrstvene organizacije WHO. Kazivao je da je stopa fertiliteta 1.6. Par ne rađa par. Nema ni proste reprodukcije - dvoje djece od dvoje ljudi.

Planiranje porodice – šta je to?

I dr. Mehmedbašića smo pitali o mogućim razlozima. Kao i Kurtović i Mehmedbašić navodi jako loš socijalno-politički ambijent, te slabu ekonomsku situaciju kao osnovu problema. Uz sve to, ističe, u našem društvu postoji jako niska i slaba svijest o važnosti reproduktivnog zdravlja: “Pobačaj je najgori vid kontracepcije. Zašto? Zbog toga što on uzrokuje takve komplikacije koje onda i slijedeće planiranje dovode pod veliki upitnik. Ostavljaju teške psiho-fizičke posljedice i po reproduktivno i po opće zdravlje žene. Zato je abortus apsolutno medicinski neželjen. Ljekar bi svojim opredjeljenjem trebao biti za život, a ne za smrt.

Politika protivnika i zagovornika prakse abortusa?

O ovom pitanju dr. Mehmedbašić konstatira da u našoj zemlji, nažalost, nemamo takvo razmišljanje. “Mislim da se u tu oblast ne usuđuje “zagrist” niko pa ni politika. Da to hoće, dosad bi se nešto učinilo. To nešto jeste vrlo jednostavno, a to je obrazovanje mladih. Napraviti sistem koji će na startu kazati da je to pošast, neželjeno, ružno… Kako se sprječava pobačaj? Prvo zdravstvenim obrazovanjem. Prvo od obitelji pa redom kroz sve vidove obrazovanje. Ne smije ulica biti uzor tom mladom čovijeku. Ne smije sistem dozvoliti da negativni primjer bude uzor. Nažalost nama dolaze studentice… To je vrhunac necivilizacijskog odnosa prema svom zdravlju… općenito. Svaki pobačaj ima osobni odijek na psiho-fizičko stanje i ima dalekosežne društvene reperkusije. To je trauma koju mlado biće nosi sa sobom čitav život. Dakle, nemamo nažalost inicijativa u tom smjeru,” vidno potresenim tonom govori naš sugovornik.

Na našu konstataciju da kada osoba želi učiniti abortus, po onome kako je sada, ako se radi o ranom pobačaju, procedura je vrlo jednostavna i pristupna - poput odlaska stomatologu, dr. Mehmedbašić odgovara: “Upravo tako. Stravično je liberalna situacija. Mislim da je zakon o pobačajima davno donešen. Iz bivšeg je sistema, iz 1977. godine. On se praktično nije mijenjao. Svi zdravstveni radnici koji to rade rade po zakonu! Nije u privatnoj praksi to protuzakonito. Zakon je to dozvolio i taj odnos da ne postoji korektivna među-instanca u tom slučaju… dakle, ne postoji to.”

BiH nema pro-natalitetne politike

Upoznaje nas i o tome kako je Udruženje ginekologa donijelo stav i preporuku i da od zakonodavne vlasti ovisi da li će te smjernice prihvatiti ali je namjera da se ova oblast dovede ured. Iako posjeduje privatnu ustanovu dr. Mehmedbašić je protivnik da se abortus obavlja u privatnim zdravstvenim ustanovama, ali i on upozorava da s obzirom na osjetljivost pitanja treba mu pažljivo pristupiti: “Ja sam privatnik i ja sam protiv toga. Treba pobačaj raditi tamo gdje se može i gdje postoje uslovi. Tamo, dakle gdje se može završiti komplikacija pobačaja. Ne može se to raditi gdje nema uslova… recimo probije se maternica… pacijent mora ići na kliniku. Neka se dakle vrši tamo gdje imaju uslovi. Tamo ga sačeka i komisija, i psiholog, ako treba i roditelji. Mi smo dakle to predložili. Da postoji ta komisija koja neće omogućiti praksu da se radi abortus odmah,” dodaje i kaže kako je potrebna uređenija situacija i veća briga društva.


Naši sugovornici su ukazali na pogubnost nepostojanja nikakve pro-natalitetne politike, a situacija je najgora po ovom pitanju u FBiH. U entitetu RS situacija je povoljnija. Uza sve ekonomske, socijalne i post-ratne probleme nedovoljna educiranost društva je markirana kao veoma bitan problem. Pored svega ovoga naši sugovornici ukazuju na problem kasnog rađanja prvog djeteta što je posebice u zadnje vrijeme veoma povećana praksa i što dugoročno pravi još veće i bolnije terete i pojedinačnim porodicama, ali i cjelokupnom društvu. “Imamo također problem starih prvorotkinja. To je apsolutni hendikep i mi ovdje sa 16 nedjelja od klinike dobijamo podatke i analiziramo, žena od 35 godina pa više, prvorotkinja, je u veoma velikom riziku da rodi mongoloida ili slično genetsko oboljenje – to su apsolutno fizički i psihički nesposbne osobe za život. Rađanje takvog djeteta je zaista tragedija. Tragedija tog djeteta, te obitelji, pa i šire društvene zajednice. Imamo tendenciju porasta takvog broja žena. Dakle da u toj životnoj dobi prvi put rađa… Evo i tu treba jedna politika i podrška,” kaže nam na kraju razgovora dr. Mehmedbašić.

“Hajde, ako zatrudnim uvijek ima abortus!”

Izgleda da se po ovom pitanju naše društvo našlo pred pravom kataklizmom. Ovaj problem je višeslojan i višestran, sa mogućnošću katastrofalnih posljedica u vremenu koje nam predstoji. Svakodnevno slušamo priče o boljem sutra i primamo neizbježne političke dopinge o skoroj “evropskoj integraciji.”   Po podacima nekih agencija za istraživanje javnog mijenja izgleda da je opće moralno stanje našeg tranzicijskog društva, koje iz jednog sistema i mentaliteta razmišljanja “na silu” i drastično mijenja kurs orijentirajući se ka društvu okorijelog materijalizma i izrazitog konzumerizma, na samom doticaju moralnog dna. Neke ispitanice su kazale kako je abortus u našoj zemlji 100% dostupan, potrebne su samo pare. Unatoč svemu ovome, unatoč dostupnosti raznih kontracepcijskih sredstava izgleda da preovladava ona klauzula koja dodiruje moralno dno, a koju je jedna ispitanica navela kao standardnu izreku: “Hajde, ako zatrudnim, uvijek ima abortus.” Druge izjave daju neki tračak nade, ako ni u čemu onda u samom načinu opisa pogubnosti te prakse:  “Ali vjerujte bila sam i student, imala sam masu prijateljica, to je strašno, vjerujte strašno. Imala sam četiri-pet svojih drugarica koje su abortirale, moje kolegice sa fakulteta, i ja sam morala da idem, da im dajem moralnu podršku (udata, ima djecu, VSS, nezaposlena). Druga još pozitivnija kaže: “Ne slažem se sa abortusom, i ne bih nikada, nisam nikad abortirala, i ne bih nikad abortirala, ono što se kaže, da ih bude desetero – desetero! (udata, ima djecu, SSS, nezaposlena).