|
Posljednjih nekoliko sedmica u našoj javnosti je otvorena debata o uvođenju vjerskog odgoja u predškolske javne ustanove. Ovaj tekst slijedi liniju argumenta profesora Ibrahima Kalina koji ovakvu pojavu registrira i prati u posljednjoj debati u Turskoj oko ukidanja zabrane nošenja hidžaba na univerzitetima.  Posebno se debata oko vjerskog odgoja zažarila u Sarajevu gdje je otpočela prava medijska haranga nakon što je pitanje aktuelizirano oko uvođenje vjerskog segmenta odgoja kao opcionalnog u okvirima JU “Djeca Sarajeva,” a nakon inicijative roditelja upućene Ministarstvu obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo još prije dvije godine.
Medijska hajka se “ugodno” uklopila u klimu straha od maloljetničke delikvencije koja je u glavnom gradu proizvela masovne proteste i pozive na odgovrnost i ostavke.
Debata je u demokratskim društvima poželjna i dobrodošla stvar, međutim, u našem društvu ona je otišla u potpuno drugačiji smjer, kao, uostalom, i protesti – najprostije kazano – iskorišteni su kao i sve u ovoj zemlji za lična i stranačka politička i egoistička šićarenja.
Laicistički “križarski pohod”
Ono što je posebno interesantno i indikativno u proteklim sedmicama jeste zamjena uloga u debati. Pored toga, debata se takoreći “okomila” na Islamsku zajednicu, dok druge vjerske zajednice, iako pozvane da u debati iskažu svoj stav, neprimjereno šute. Debata o vjerskom odgoju je veoma slična onoj koja se prije dvije godine vodila oko uvođenja vjeronauke u Sarajevski kanton koji jedini nije u svojim srednjim školama imao ovu zakonski propisanu nastavu. Dakako, u posljednjem slučaju debata otkriva nove dimenzije i otvara nova pitanja političkog diskursa kojim ide naše društvo.
Čudno, ali u ovom zadnjem slučaju zagovornici vjerskog odgoja u javnim vrtićima (Islamska zajednica) u debati koriste univerzalni jezik osnovnih ljudskih prava, građanskih sloboda, demokratskih principa, pluralističkog koncepta uređenja društva itd, dok s druge strane svjedočimo jedan rigidni, čak religijski(!) teški teološki jezik dokazivanja stava islamske ortodoksije u pogledu odgoja djece, ne prežući da u tom svom laicističkom i autofobnom “križarskom pohodu” dovedu u kontekst, pa čak i optuže Islamsku zajednicu, a poglavito instituciju reisu-l-uleme za maloljetničke zločine počinjene nedavno u Sarajevu i, općenito, segregaciju društva!
Isfrustrirani intelektualci
Zadnja debata je, također, izraženije pokazala dugogodišnju pojavu da frustrirani muslimanski kritičari iskažu svoj stav u diskusiji, dakako koristeći svaki oblik javnog govora za neizostavno teško potcjenjivanje Islamske zajednice i njenih institucija, ne prezajući pri tome od korištenja veoma niskih kvalifikacija, ličnih uvrijeda i drugih simplifikacija, što se u našim tzv “nezavisnim” medijima itekako vrednuje, ističe i naglašava u prvi plan, a što aktere ovog i ovakvog kritičarskog diskursa vodi u neizbježnu samodiskvalifikaciju.
Pravo upravljanja odgojem djeteta (the right to direct the upbringing of one’s child), također poznato i kao Doktrina roditeljske slobode (Paternal liberty doctrine) ključna je građanska sloboda zagarantirana u međunarodnim konvencijama i deklaracijama. U članu 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima stoji “da svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; ovo pravo obuhvata pravo na promjenu religije ili vjerovanja, te pravo, bilo sam ili u zajednici s drugima, na javnom ili privatnom mjestu, na manifestiranje religije ili vjerovanja kroz obrede, obrazovanje, praksu i primjenu.” Dalje se u članu 2. Protokola 1. iste konvencije u kontekstu tretiranja obrazovanja kaže da “U obavljanju bilo koje funkcije koju preuzima u odnosu na obrazovanje i prenošenje znanja, država treba poštovati pravo roditelja da se osigura takvo obrazovanje i prenošenje znanja koje će biti u skladu sa njihovom vlastitom religijom i filozofskim ubjeđenjima. (podvukao M.K.) S druge strane Parlament BiH usvojio je Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, u čijem se članu 4. stav 1. kaže: „Svako ima pravo na vjersku pouku, koju će vršiti samo osobe koje na tu službu imenuje službeno tijelo ili predstavnik njegove crkve ili vjerske zajednice, kako u vjerskim ustanovama tako u javnim i privatnim predškolskim ustanovama i osnovnim školama i višim nivoima obrazovanja što će se regulirati posebnim propisima.“
No, unatoč zakonski utvrđenom pravu, dakle, pravu roditelja da im se i u javnim predškolskim ustanovama djeca odgajaju po savjesti njihove vjere i uvjerenja, profesor Adnan Silajdžić sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, u svom intervjuu za magazin Start iznosi mišljenje po kome to ne treba uvoditi, i uz puno pravo da to mišljenje javno kaže, iznosi i objašnjenje. “Djeca tog uzrasta još uvijek ne razaznaju bijelu i crnu boju, spolove, nisu kadra diferencirati brojne pojave koje ih okružuju, ne znam na koji način bi im u tome mogla pomoći vjerska pouka koja podrazumijeva razumski odnosno refleksivni odnos prema njenim sadržajima. To pitanje se u polemikama obično previđa,” kaže Silajdžić ne primjećujući da sam previđa zakonski utvrđeno pravo vjerskog odgoja, ali ne izostavlja iznijeti svoju paušalnu pretpostavku “da više od 80 posto roditelja koji insistiraju da se vjerski odgoj uvede u obdaništa ne klanja pet vakata namaza i vjerovatno ne izvršavaju svoje vjerske obaveze u punom kapacitetu.” Poreski obveznici i finansiranje javnih ustanova
Značilo bi to da Spahić svoju platu prima od nedozvoljenih sredstava koja bi neko mogao čak i haramiti!? Nije to, naravno, tako, i čudi da profesor sociologije na taj način simplificira općeprihvaćeni društveni sistem uređenja…
| Sekularni fundamentalizam
Ovakve ocjene nemaju mjesta prema roditeljima koji žele da ispune svoje zakonsko pravo. Dakako, društvo ni u kom slučaju ne smije zanemariti pravo roditelja koji takvu vrstu odgoja ne žele, a da je to moguće lahko sprovesti moglo se vidjeti u emisiji “Zabranjeni forum” TV Pink BiH, od 21. februara, 2008., gdje je jedna od učesnica koja je sama uključena u odgojni proces u vrtićima vispreno objasnila kako se vjerski segment odgoja bez ikakvih poteškoća može inkorporirati u sadašnji sistem bez straha od segregacije.
Iako profesor Slijadžić u svom intervjuu izražava zabrinutost zbog toga što “nemamo dobro obrazovane vjeroučitelje ni za osnovnu i srednju školu” i u svom odgovoru proziva Centar za pedagoški menadžment pri Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici, zaboravlja da i sam učestvuje u obrazovanju vjeroučitelja koji kao svršenici FIN-a predaju širom Bosne i Hercegovini. Silajdžić izdvaja kao problem nedostatak sistematičnog pristupa u vjerskom obrazovanju, ali ukazuje i na problem bh društva koji se ukazao i u ovoj debati koji se ogleda u vidu“strožije podjele znanosti i religije, razuma i vjere.” Vanredno znalački ukazuje upravo na pojavu koju i debata o vjerskom odgoju nije zaobišla. “U ovim polemikama iskazana je duboka frustriranost. S jedne strane imate intelektualce koji jako porvšno zahvataju fenomen religioznosti. Oni još uvijek nastoje da religiju isključe iz javnosti, još uvijek misle na matrici sociološke klasične teorije koja kaže da će procesom sekularizacije, tehnološkim razvojem fenomen religije iščeznuti iz svijesti ljudi i suvremenih društava,” ističe upozoravajući na trend koji religiji “krajnje neuvjerljivo i neargumentirano oduzima karakter javnosti.”
Muftije i globalizacijski procesi
I Silajdžić u istom tonu savjetuje kako “treba osloboditi naše intelektualce koji su, u najmanju ruku zbog nepoznavanja frustrirani religijom, ali i religiozne ljude, zbog nedovoljnog poznavanja filozofije moderne znanosti, osloboditi kompleksa moderniteta.” Ipak, Silajdžić ne uspjeva izbjeći drugu dimenziju toka debate koja se, kako to sam locira kao “duboku frustriranost u polemikama,” koristi kao prilika da se potcijeni Islamska zajednica i njene institucije. “Savjet reisu-l-uleme odnosno Rijaset islamske zajednice nije sposoban da na intelektualnoj ravni razriješi veliki broj dilema koje se muslimanima postavljaju…” kaže Silajdžić nakon čega svoje potcjenjivačke kvalifikacije usmjeruje u pravcu muftija: “U Savjetu sjede muftije koje, na žalost moram biti krajnje objektivan i otvoren, nisu dorasle vremenu u kojem žive. Šta znači poznavati nekoliko fraza šerijatskog prava ili temeljnih islamskih disciplina u procesu globalizacije svijeta? Sa takvim spoznajnim i obrazovnim uklonom muftije mogu jedino funkcionirati u državama u kojima se primjenjuje šerijatsko pravo. Ukoliko žele da svoju funkciju obavljaju krajnje odgovorno i plodotvorno, oni moraju imati ozbiljan uvid u politička zbivanja na nivou svijeta kao cjeline, moraju znati šta je moderna, postmoderna, neoliberalizam, liberalizam, primitivni kapitalizam… u tom Savjetu, čast nekim izuzecima, sjede ljudi koji ne mogu odgovoriti niti jednom postavljenom zadatku.” Naravno, na Silajdžićeve prozivke trebaju odgovoriti muftije, ali ne treba zaboraviti da su nekoliko muftija svršenici studija na Fakultetu na kome Silajdžić predaje, pa istom otuda pitanje: Zašto ih tome, onda, niste podučili?
No druga je stvar ovdje indikativna i bitna jer se ova pitanja otvaraju u kontekstu govora i polemike o vjerskom odgoju u javnom životu. A ona je upravo korištenje zamagljenih koncepata, izbjegavanje davanja konkretnih i konstruktivnih prijedloga kako bi debata bila plodotvorna i sinhronizirano korištenje javnih istupa za nešto što ne doliči profesoru jedne tako ugledne visokoškolske institucije. Kao svršenik te institucije čovjek se osjeća povrijeđenim kada se o bilo kome, a kamo li o onima koji su se školovali na tim institucijama govori na ovako vulgarno potcjenjivački način. Naravno, ovakve pojave se dešavaju, a one se u krajnjem svode na dihotomni sukob teorija/praksa. Teorija okovana u “Kule od slonovače” često zakaže u praksi, a to muftije koji rade i muku muče na terenu (posebno entitetu RS) dobro znaju. Silajdžić i muftije
Naravno, na Silajdžićeve prozivke trebaju odgovoriti muftije, ali ne treba zaboraviti da su nekoliko muftija svršenici studija na Fakultetu na kome Silajdžić predaje, pa istom otuda pitanje: Zašto ih tome, onda, niste podučili? | Platon, Aristotel, Hadisi, te srpsko kumstvo i rakija…
Ipak, u debati o vjerskom odgoju promjena u pozicijama u kojoj Islamska zajednica, iako bi to veoma lahko mogla, svoje stavove ne opravdava pozivajući se na teološke argumente, već se poziva na jezik zakonom garantiranih ljudskih prava i sloboda u skladu sa vremenom i momentumom u kojem se od nje kao institucije odgovor traži, jasno ukazuje na nedostatak relevantnih i važećih argumenata kod laicističkog tabora koji u tom nedostatku čak pribjegavaju vještini “tumačenja” ortodoksije i ortoprakse, te aluzivnog interpretiranja i poduke javnosti načinu na koji to oni kao pojedinci razumiju.
Eklatantan primjer zapadanja u takvu zamku daje Mustafa Spahić u magazinu Dani. Spahić na šest i pol stranica magazina pokušava razjasniti svoje stavove Vildani Selimbegović, glavnoj i odgovornoj urednici koja se inače intenzivno brine za svekoliki muslimanski opći interes. Ipak, Spahić ne nudi samo teško, osjetljivo i dakako upitno teološko objašnjenje svojih argumenata protiv vjerskog odgoja u javnim predškolskim ustanovama, već uz njega cijelu lepezu mišljenja filozofa, pisaca, političara, narodnih mudrosti, predanja, priča… - sve kako bi potvrdio svoje stavove. Mi se ni ovdje nećemo osvrtati na teološki diskurs i pobijati stavove, osim ukazivanja Spahiću na tzv. “liniju argumentacije” tj. da nije mjesto hadisu Časnog Poslanika da stoji u istom paragrafu sa odioznom srpskom poslovicom o rakiji i kumstvu. I Spahić iznosi svoje vlastito mišljenje o tome šta je potrebno djeci predškolskog uzrasta, te uglavnom negativan stav o vjerskom odgoju, posebice organiziranom, za što kao potvrdu selektivno navodi Poslanikovu praksu! “Kad su u pitanju javne ustanove,” kaže Spahić, “ustanove općeg dobra, nikada ne bih poželio da bilo koji fening ili cent novca onoga ko nije musliman, a kada je o javnim ustanovama riječ, one se finansiraju iz sredstava poreskih obveznika, uđe u odgoj moga djeteta na islamski način. Zašto to kažem? Razlog je jasan. On je islamski: u duhu, u ideji, u počelju islama i cilju kojem idemo, a to je služenje Bogu, Poslaniku, sticanje Božijeg zadovoljstva, da činimo dobro – taj cilj u islamu, bez obzira kakav bio i dokle dosezao, ne može se dosezati nedozvoljenim sredstvima. Zato ne želim da se moja djeca, pa makar i na islamski način, odgajaju s onim parama koje će im neko haramiti.” (Podvukao M.K.)
Halal i haram po Spahiću
Ova principjelnost bi bila za pohvaliti da Spahić nije uposlenik i profesor sociologije, povijesti islama i etike u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu koja je kao i ostale javne ustanove na budžetu Kantona Sarajevo i čiji profesori svoje plate dobijaju od novca poreznih obveznika. Značilo bi to da Spahić svoju platu prima od nedozvoljenih sredstava koja bi neko mogao čak i haramiti!? Nije to, naravno, tako, i čudi da profesor sociologije na taj način simplificira općeprihvaćeni društveni sistem uređenja, ali opet razumljivo je, jer se ovdje naziru nekonzistentnosti u pokušaju da se vjerskim argumentiranjem ospori ono što se u osnovi ne opravdava vjerskim argumentima, već općeprihvaćenim pravima i normama demokratskog društva u koje spadaju i vjerske i dakako roditeljske slobode i prava da svoju djecu odgajaju na način na koji žele, da li u krugu porodice ili organizirano. Dakako, stavovi Spahića nerijetko zalaze u kontradikcije – na jednom mjestu govori o odgoju isključivo u krugu porodice jer “dijete može odgajati samo onaj ko dijete više voli nego samog sebe. To su roditelji.” – pri tom ukazuje na genezu razvoja (zapadnih) društava, te mjesta i uloge odgoja u modernim i postmodernim društvima, ukazuje kako je na Zapadu odgoj u cjelini institucionaliziran, a onda se na kraju pita kako u našoj zemlji nestaju i povlače se klasične forme, oblici, načini i mogućnosti odgoja… Ipak, bez obzira na sporost u procesu i nedostatak normi Bosna i Hercegovina se kreće ka zapadnim integracijama i strijemi tim trendovima koji će neizbježno donijeti i promjene u obrascima, pa tako i u odnosima u porodici. U pozadini debate
Opasnosti sekularnog fundamentalizma
 Upozoravajući na opasnosti sekularnog fundamentalizma u savremenim društvima profesor John L. Esposito govori o pretpostavkama laicista koje se uzimaju zdravo za gotovo i u kojima stoje prepreke za razumijevanje uloge vjere u javnom životu. Dakako da nagovještaje ovakvog trenda možemo uočiti i u našoj zemlji posebice u posljednjoj debati o vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama. Esposito veli: “Religijsko vjerovanje je u najbolju ruku smatrano da treba biti privatna stvar. Stupanj nečije intelektualne profinjenosti i objektivnosti u akademskom radu često je izjednačavan sa sekularnim liberalizmom i relativizmom koji je u oprječnosti sa religijom… Prihvatanje ove “prosvijetljene” ideje separacije crkve i države i Zapadnih, sekularnih modela razvoja prognalo je religiju do podija nagomilanih zaliha tradicionalnih vjerovanja, koja su (po laicistima) vrijedna za razumijevanje prošlosti ali beznačajna su ili pak jedna vrsta prepreke modernom političkom, ekonomskom i društvenom napretku.” (Espostio John L., "Islam and Secularism in the Twenty-First Century," in Islam and Secularism in the Middle East, ed. Azzam Tamimi and John L. Esposito, Hurst and Company, London, 2002.)
| O moralu i zakonima
Naravno i kod Spahićevog istupa, kako ranijih tako i u ovoj debati, pratimo fenomen naprasnog isticanja onih segmenata polemike koji najviše odgovaraju ekstremno-lijevičarskoj ideji, ličnoj frustriranosti i sujeti, te izrazito negativnom raspoloženju i neobjektivnom diskursu magazina Dani prema Islamskoj zajednici i njenim institucijama. Upravo onakvog magazina kako ga je svojevremeno profesor Spahić okarakterizirao proglašavajući ga neprijateljem Bošnjaka, govoreći učenicima Gazi Husrev-begove medrese da onaj ko kupi te novine kao da daje pare od kojih će se proizvesti municija kojom će se pucati po Bošnjacima. Tužno i jadno! O uvrijedama i optužbama te maštovtosti s kojom ih Spahić upućuje na adresu reisu-l-uleme nećemo ni govoriti jer one su toliko odiozne da bi ih se jedan profesor etike u vjerskoj školi jednostavno trebao zastidjeti.
Da laicistički tabor debatu ne usmjerava ka ljudskim pravima i zakonima potvrđuje i čudna iznenađenost izrečena u nespretnom zaključku Ivana Lovrenovića koji se komentarom sjetio “dobrih starih vremena” jednoumlja upozoravajući: “No, upravo bi vjerski lideri i institucije morali biti pozvani da s punom odgovornošću i duhovnim kredibilitetom javno zagovaraju i praktično demonstriraju drevno i univerzalno pravilo po kojemu “sve što je zakonito ne mora biti i moralno.” Dakako, debata se kod laicista ne vodi o ljudskim pravima ili građanskim slobodama, ili ako se vodi, onda se svodi na pristrasnu ateističko-ideološku matricu o tome šta je javno, a šta privatno. U posljednje vrijeme neodrživost te matrice koja opresivno i diskriminatorski religiju nastoji satanizirati i okriviti za sve probleme i podjele u društvu, zamijenjuju posezanjem za nedorečenim argumentima kojima se, na krajnje bezobrazan način želi spakovati šarena laža: dokazati kako je upravo vjera ta koja nudi argumente da vjere ne treba biti u javnom životu! Mirnes Kovač
Reagiranje Mustafe Spahića na tekst "Zamjena uloga u debati o vjerskom odgoju"
 |
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
