Zar opet šiiti i suniti?!Tihi unutarmuslimanski rat u pozadini izraelske agresije na Liban Piše: Muhamed Jusić U pozadini bjesomučne izraelske agresije na Liban i Hizbullah bjesni ne tako očiti ideološki međumuslimanski rat koji nije ništa manje bitan, niti išta manje poguban. Činjenica da je Hizbullah šiitska organizacija koju podržava Iran dodatno komplikuje ionako složenu bliskoistočnu jednačinu smrti i razaranja. Animozitet koji, nažalost, još uvijek vlada između šiita i sunita (što je samo nastavak historijske netrpeljivosti između Arapa i Perzijanaca) ponovo danas uzima svoj danak, ne samo u Iraku gdje je to više svima očito, nego i u posljednjem krvavom izraelskom piru u Libanu. Većina arapskih sunitskih režima je svjesna da podrška Hizbullahu protiv Izraela nije samo suprotstavljanje američkoj vanjskoj politici, nego i puhanje u jedro jačanju šiitskog faktora na Bliskom istoku, čega se ovi itekako plaše. To nedvosmisleno objašnjava zašto je izostala svaka ozbiljnija diplomatska, a o drugim opcijama da i ne govorimo, incijativa Arapske lige, a posebno zemalja Arapskog (ili Perzijskog ) zaljeva. Saudijska Arabija, inače poznata po svom zalaganju za „muslimansko pitanje“ širom svijeta, ovaj put je osigurala finansijsku pomoć kako bi ublažila humanitarnu katastrofu, ali i libansku ekonomiju u kojoj je Saudija najveći pojedinačni investitor. Nijedna druga sunitska ili arapska država nije učinila više.Javna tajna je da su najveći protivnici „iranske nuklearne bombe“ upravo njeni muslimanski susjedi, tačnije naftom bogate zemlje Halidža, koje se plaše iranske dominacije, a posebno ako u obzir uzmemo neriješene teritorijalne nesuglasice oko otoka u Perzijskom zaljevu, te strah od uticaja šiitskih manjina, naročito u Saudijskoj Arabiji i Bahrejnu. Vrhunac šiitsko- sunitskog sukoba u prošlom stoljeću bio je bratoubilački iransko-irački rat u kojem je Sadam smatran arapskim, ali i sunitskim herojem, koji dominira šiitskom većinom u Iraku, ali i brani arapski i muslimanski svijet od šiitske dominacije i „izvoza homeinijeve islamske revolucije“. Epilog ove zaslijepljenosti historijskom mržnjom i netrpeljivošću je svima poznat, kao i glavni profiteri iz čitavog sukoba. Početkom ovog stoljeća politizacija pripadnosti šiizmu i sunizmu nije ništa manje aktuelna, naročito ne u Iraku, gdje prijeti izbijanje građanskog rata koji, ako se ne spriječi, može biti najkrvaviji unutarmuslimanski sukob u historiji u poređenju s kojim bi sukobi na Sefinu i Džemelu bili čisto simbolične naravi. Dešavanja u Libanu su samo dodatno podgrijala ovaj sukob i dodatno ga fokusirala.
Sukob na forumima Javna tajna je da su najveći protivnici „iranske nuklearne bombe“ upravo njeni muslimanski susjedi Unutarmuslimanske nesuglasice oko Libana su najočitije među radikalima na obje strane. Dovoljno je pogledati web forume na arapskom jeziku pa da se uvjerite u svu zbunjenost arapskih i muslimanskih masa na Bliskom istoku. Većina njih, uključujući i one u Libanu, nije bila sigurna koga u ovom sukobu treba podržavati. Čak je i novinar The New York Timesa (International Herald Tribune je prenio isti tekst autora Edwarda Wonga) bio zbunjen odnosom zakletih neprijatelja Izraela iz reda „islamističkih militanata“, koji su na svojim sajtovima raspravljali o tome „da li iskreni mudžahidi trebaju podržati Hizbullah u borbi protiv cionista“. Novinaru nije bilo jasno, znajući za neprijateljstvo koje ovi baštine prema Izraelu i njegovim mentorima iz SAD-a, kako ovakva dilema može postojati. Međutim kada je u obzir uzeo, čini se, za neke muslimane nikad prevaziđenu podjelu na šiite i sunite, sve je „došlo na svoje“.
U isto vrijeme jedan šiit iz Iraka je na ranije spomenutim forumima napisao kako je bilo bolje da je Hizbullah pomagao šiite u Iraku, umjesto što svojim sukobom sa Izraelom pomažu sunite u Palestini. I nije trebalo proći dugo, a već se u debatu i podgrijavanje unutarmuslimanskog sukoba uključila „ulema“ iz Kuvajta i Saudijske Arabije. Tako je šejh Hamid el-Ali iz Kuvajta izašao sa vlastitom teorijom prema kojoj treba pustiti da se dva najveća neprijatelja islama i muslimana, šiiti i Židovi, međusobno istrijebe u korist muslimana. Saudijski selefijski šejh Abdullah bin Džibrin je izdao fetvu prema kojoj je „haram (zabranjeno) pomagati šiitsku partiju, kao i doprinositi njihovoj pobjedi…“  Abdullah bin Džibrin je izdao fetvu prema kojoj je „haram (zabranjeno) pomagati šiitsku partiju, kao i doprinositi njihovoj pobjedi…“ Tek nakon stravičnog izraelskog masakra nad libanskim civilima u selu Kana počele su stizati otvorene kritike, koje su izrekli sunitski politički i vjerski lideri, ali opet nije bilo otvorene podrške Hizbullahu. Došla je samo osuda izraelskih zločina. Ali i ovaj put među ulemom se oglasila samo ona otvorenija i djelimično liberalnija, među kojima su Amru Halid, Selman el-Avde i Aid Karni.
I dok je bilo za očekivati da će stradanje civila u libanskim gradovima ujediniti muslimane širom svijeta, Hizbullahova otmica dvojice izraelskih vojnika od 12. jula i događaji koji su uslijedili, samo su pokazali svu krhkost ionako nedovoljno artikulisanog muslimanskog jedinstva.
|