Ekrem Tucaković

Ekrem Tucaković

Ekrem Tucaković je završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet perzijske književnosti te okončao magistarski studij iz književnohistorijskih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dobitnik je nagrade “Najbolji prevodilac” u 2003. godini. Od 2006. je uposlenik Rijaseta, kao urednik portala islamskazajednica.ba; od 2009. rukovodilac Rijasetove Službe za odnose s javnošću, a od 1. aprila 2015.  glavni i odgovorni urednik Preporoda. Doktorirao je iz oblasti sociologije na temu odnosa Islamske zajednice s javnošću. 

 

Stoga, ukupni graditeljski duh, čiju realizaciju smo svjedočili i tokom ovog ljeta, koji se pokazao u blistavim graditeljskim djelima, uglavnom, pojedinih segmenata našeg društva, treba pretvoriti i usmjeriti u kolektivnu, nacionalnu graditeljsku viziju i energiju koja poput moćne rijeke stameno u istom pravcu objedinjava i usmjerava snagu svih svojih, manjih i većih, pritoka. Parcijalni graditeljski duh je očigledan, samo mu treba dati viziju i pretočiti ga u kolektivnu graditeljsku energiju koja će iza sebe ostaviti djela u svim bitnim područjima našeg postojanja.

Preporod u ovom broju donosi izvještaje sa svečanosti otvaranja više od deset džamija i mesdžida širom Bosne i Hercegovine. Neke od novootvorenih džamija su u mjestima povratka preživjelih Bošnjaka nakon progona tokom agresije i genocida. I gradska središta su obogaćena i ukrašena novim džamijama, kao i neka naša sela. Sve to svjedoči o velikom graditeljskom duhu muslimana ovih prostora.
Također, tokom proteklih dana je otvoreno više šehidskih spomen-obilježja koja trebaju biti i ostati trajna i „vječna“ opomena i pouka o stradanju Bošnjaka. Ne smije se potcjenjivati i, ne daj Bože, zaboravljati važnost ovih podsjetnika bošnjačke novije historije kako za sve narode u Bosni i Hercegovini tako i za čovječanstvo. Teodor Meron, predsjednik Mehanizma za međunarodne krivične sudove, 11. jula 2016. godine na komemoraciji u Srebrenici je ukazao na „izvanrednu snagu sjećanja i dužnost održanja sjećanja“, te poručio: „Sjećanje nije obaveza samo preživjelih, sjećanje je postalo sveta dužnost svih ljudi dobre volje. Ovdje smo ne samo da odamo počast hiljadama pojedinaca, već i radimo na tome da izgradimo spomenik sjećanja i ispunimo našu svetu dužnost.“ Isto tako, Carmel Agius, predsjednik Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, na ovogodišnjoj komemoraciji u Srebrenici 11. jula je istakao: „Izvrtanje historije i poricanje predstavlja namjeran napad na istinu.“
Pored toga, najavljuju se novi projekti izgradnje spomenika i obilježja posvećenih očuvanju sjećanja na herojske podvige, junačko vrijeme borbe i odbrane naroda i domovine. A takvih obilježja bošnjačkog viteštva trebala bi biti puna Bosna. Skoro da su u manjini livade i brda, rijeke i planine koje nisu bili poprišta velikih odbrambenooslobodilačkih akcija, svjedoci hrabrosti i neustrašivosti pod bosanskom zastavom. I ove činjenice itekako zaslužuju spomenike i trajna sjećanja. Upravo zbog te „izvanredne snage sjećanja i dužnosti održanja sjećanja“, ovi spomenici spriječit će „namjeran napad na istinu“ kroz izvrtanje historije i poricanje. Dakako, utemeljeni na cijeloj istini i stvarnosti događaja kakvi zaista jesu bili, ti spomenici smanjit će prostor za dalje prenošenje predrasuda i laži o muslimanima i Bošnjacima, kao što je to nebrojeno puta do sada bilo na različitim, ne samo daljim, nego i nama najbližim stranama.
S jednog takvog, za muslimane Bošnjake zaprepašćujućeg, službenog dokumenta, koji uistinu jeste veliko podsjećanje, skinut je talog historije i prije koju sedmicu pušten je u svoj novi javni život objavljivanjem u julsko-augustovskom broju Crkve na kamenu, pastoralno-informativnom listu hercegovačkih biskupija, s Mostarom kao mjestom izdavanja. Autor Željko Raguž u tekstu pod naslovom „Povratak Bošnjaka u realni svijet“, prenio je dio izvještaja mostarsko-duvanjskog biskupa Alojzija Mišića od 18. augusta 1941. godine upućeno Predsjedništvu Biskupske konferencije NDH. Raguž navodi da, između ostalog, u izvještaju biskup Mišić „piše o karakteristikama pripadnika pojedinih konfesija u BiH: ‘Muhamedanci su od davnina do danas povlašteni elemenat. Traže za sebe koristi na štetu sv. katoličke stvari. Došao Azijat, oglasila se Muhamedova trublja, postali muhamedanci. Došla Austrija, nitko veći Austrijanac od muhamedanaca. Najmanja stvar, njima ako je nepovoljna, bune se; ne valja Austrija. Došla Srbija, svi muhamedanci za Srbe. Došla naša hrvatska država, odmah Hrvati. Muhamedanac je jedno kmezavo dijete. Treba ga maziti, gladiti. Ne podaj mu, što traži, viče, buči. Sva prošlost svjedoči, muhamedanac okreće se prema vremenu. Muhamedanac je Pataren, Turčin, Austrijanac, Srbin, Hrvat. Prema povremenom interesu, koji je njemu mjerodavan.’ Iz nastavka izvješća vidi se kako Mišić o muslimanima ima loše mišljenje dok je prema pravoslavcima nešto manje kritičan: ‘Bizant kao i muhamedanac jednaki su. Oba jurišaju na katoličanstvo. Muhamedanac mrzi katolika ko Bizant Rim. Ipak su bliže i lakše veze s Bizantom, nego s Muhamedovom Mekom. Krist spaja, Muhamed ruši. Dakle bliži nam je.’“
Autor Raguž, pišući ovaj tekst s pozitivnim uklonom prema najavi srpsko-hrvatske koalicije (HDZ-SNSD, Čović-Dodik) na predstojećim parlamentarnim izborima, svoj rad završava pitanjima i konstatacijom: „Jesu li Bošnjaci i danas kakvi su bili nekad i kako ih je opisivao biskup Mišić? Kakvi su bili za vrijeme Turske, Austrije, Kraljevine i socijalističke Jugoslavije hoće li biti takvi i sutra? Možda će najavljena srpsko-hrvatska koalicija 2018. godine, uza sva opterećenja koje će nositi u sebi, koristiti ne samo Srbima i Hrvatima, nego ponajviše Bošnjacima i BiH, jer će Bošnjake vratiti u realni svijet u kojemu oni ne funkcioniraju od turske okupacije ove zemlje.“
Svaki komentar na izvještaj biskupa Mišića čini se apsolutno nedovoljnim. Ako se za jednu fotografiju kaže da govori više od hiljadu riječi, onda ovaj izvještaj sam po sebi govori više od hiljadu komentara. No, dobro je i otriježnjujuće znati da je bilo biskupa koji su nekada tako pisali i percipirali svoje komšije. Ipak, nije se moguće istinski i duboko ne zabrinuti time što se danas reciklira izvještaj i svijest iz vremena NDH i fašističke okupacije, oživljava razmišljanje iz tog zločinačkog i mračnog vremena i na taj način se usađuje u ovovremenu katoličku i hrvatsku svijest. Kome i zašto to danas treba, posebno ako je napravljen iskren i konačan otklon od tih zločinačkih ideologija?
Muslimani, Bošnjaci, ne samo zbog ovakvih predrasuda i obmana - ali i zbog njih – moraju i u materijalnom i u duhovnom pogledu graditi i ostavljati dostojne spomenike svoga egzistiranja na ovim prostorima; spomenike koji će svjedočiti da su umjesto tuđih zastava, bošnjački sinovi i kćeri u borbi nosili bosansku državnu zastavu i pod njom ginuli; koji će svjedočiti da je njihovom neizmjerljivom žrtvom i junačkim pobjedama omogućen kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine, uprkos istovremenim domaćim izdajama i vanjskim agresijama. Ovo što danas imamo od slobode i cjelovitosti države i domovine presudna je zasluga bošnjačke požrtvovanosti, koja se mora veličati i slaviti. Ta žrtva za državu Bosnu je realni svijet Bošnjaka, ne samo od turske uprave nego i od bogumilskih vremena do danas. Da nije bilo Bošnjaka veliko je pitanje da li bi uopće i ime bosansko bila današnja realnost. Sve to obavezuje da bošnjačko viteštvo kroz historiju dobije trajne materijalne spomeničke forme i druge oblike memorijalizacije.
Stoga, ukupni graditeljski duh, čiju realizaciju smo svjedočili i tokom ovog ljeta, koji se pokazao u blistavim graditeljskim djelima, uglavnom, pojedinih segmenata našeg društva, treba pretvoriti i usmjeriti u kolektivnu, nacionalnu graditeljsku viziju i energiju koja poput moćne rijeke stameno u istom pravcu objedinjava i usmjerava snagu svih svojih, manjih i većih, pritoka. Parcijalni graditeljski duh je očigledan, samo mu treba dati viziju i pretočiti ga u kolektivnu graditeljsku energiju koja će iza sebe ostaviti djela u svim bitnim područjima našeg postojanja.
Ta graditeljska bošnjačka vizija je i islamska. Dakako, Muhammed, a. s., nije ono što je pisao biskup Mišić: „Krist spaja, Muhamed ruši.“ Muhammed, a. s., je naša milost, a „opisujući univerzalnu islamsku viziju – možemo kazati da je ta vizija monoteistička (tevhidijje), svrhovita, moralna, graditeljska, konstruktivna, civilizacijska, da odražava ispravnu ljudsku narav, te da je, samim tim, ona nužno takva vizija koja je naučna (‘ilmijje), koja štuje zakone (sunenijje), s praktičnim polozima čovjeka kao halife (teshirijje).“ (Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman, Univerzalna civilizacijska kur’anska vizija: temeljno ishodište za čovjekov preporod, El-Kalem i CNS, 2011., str. 86.)

Sličica Želim Print

Kako u društvenim procesima razdvojiti hrabre i plemenite vizionare - kojima vjera nije sredstvo - od brbljive i bučne prosječnosti kojoj je krajnji domet vlastiti interes? I možda ključno pitanje u kontekstu povoda ovog teksta, kako arbitrirati i opredjeljivati se u slučaju suprotstavljenosti dvaju grupa koje raspravljaju jezikom vjerskih termina, koriste istu kur’ansko-hadisku potkrepu, pozivaju se na dobrobit islama i tome slično, a ostaju na pozicijama međusobne isključivosti? Da li je desakralizirani jezik i sekularna argumentacija od važne pomoći u ovim raspravama?

Zumirajući stanje srca, vjerujem da ćemo se zapitati, svako ponaosob, kakvi smo muslimani i šta je nama islam: sredstvo ili cilj, oruđe do ostvarenja interesa ili mjera prema kojoj svakodnevno podešavamo vlastiti život? Čudimo li se tome što svaki dan vidimo ljude kako odlaze u džamiju, uključujući i sebe, namaz klanjaju, dovu čine, obraćaju se Bogu, a nakon izlaska tako su oštro suprotstavljeni jedni drugima, u saffu stoje jedan do drugoga, a po izlasku iz džamije tako strasno ogovaraju jedni druge. Može li se razumjeti, a tek čime pravdati, tako brza i radikalna transformacija, svaki dan po nekoliko puta? U pola sata od skrušenog obraćanja i stajanja pred Bogom do svađe i ogovaranja.
Ko iskreno želi i potom u željenom pravcu učini konkretan napor može osjetiti jedinstvenu blagodat ramazana i posta. Veoma je teško, a možda i suvišno, objašnjavati doživljaj istinske slasti u gladovanju i žeđi tijela, međutim impresivan je taj vlastiti doživljaj radosti i zadovoljstva u fizičkoj klonulosti uslijed ibadeta posta i svijesti da se to čini radi Božijeg zadovoljstva i duhovnog rasta. Vjerujem da svaki istinski postač to doživljava na svoj način.

Da li je zastarjelo znanje o vjeri i društvu koje su naši profesori u medresama i na fakultetima dobili prije 30 ili 40 godina? Šta profesor sa „zastarjelim i prevaziđenim znanjem“ može uopće predavati novoj generaciji čiji mu je mentalni sklop potpuno nepoznat ili je znatno drugačiji od njegovog vremena? Radi li se o sudaru dvaju različitih vrijednosnih sistema i pogleda na život? Ako je znanje profesora zastarjelo, kao što tvrdi ovaj francuski filozof, pa profesor ne prenosi znanje već sebe, ono što on jeste, svoje moralne vrijednosti i iskustvo, šta će profesor prenositi i predavati studentima ako je unutar sebe moralno i duhovno prazan?

- Žalbeno vijeće je jednoglasno odlučilo da je 1995. g. u Srebrenici počinjen genocid: “...snage bosanskih Srba izvršile su genocid protiv bosanskih Muslimana… Oni koji smišljaju i realizuju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogatstva koje mu daju nacionalnosti, rase, etničke grupe i vjere. To je zločin protiv cijelog čovječanstva, jer škodi ne samo grupi koja je na meti uništenja nego cijelom čovječanstvu.” (19. 04. 2004., Den Haag: Presuda Žalbenog vijeća Tribunala u Hagu (ICTY) u predmetu Radislava Krstića)

U povijesti Bosne i Hercegovine i nacionalnoj memoriji april je prepoznatljiv kao mjesec u kojem je počela višegodišnja agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ali i herojska odbrana

Prema tome, za dobre medije Islamske zajednice, pored kreativne slobode, potrebni su mentalno slobodni i odgovorni novinari, koji su svjesni da se, poput fizičke slobode, ni kreativna sloboda tek tako ne poklanja, nego se zaslužuje i pažljivo radom čuva. Možemo li zamisliti kolika je snaga u medijima Islamske zajednice imati 30 slobodnih i odgovornih novinara, a, s druge strane, koje je razočarenje i kakva šteta imati 30 neslobodnih i neodgovornih novinara, ljudi bez profesionalne strasti i žara.

Ljudi često nastoje drugima istaknuti svoju vrijednost po porijeklu, bogatstvu, znanju, položaju, starosti, iskustvu, geografskoj ili nekoj drugoj odrednici. Kazuju da su po toj osnovi bolji, ili da zbog toga imaju na nešto više prava i privilegija. U suštini, aktivno isticanje sebe i stavljanje u prvi plan je vrsta karakterne slabosti i tereta. Napadno „ja“, zapravo, predstavlja potcjenjivanje drugog čovjeka i mentalnu agresiju na sagovornika.

Predaja zahtjeva Međunarodnom sudu pravde u Hagu za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, što je učinio agent BiH Sakib Softić 23. februara 2017. godine, predstavlja jedino mogući ispravan stav po ovom pitanju.

Sa stanovišta islamskih izvora zahtjev za pravdom jedan je od ključnih principa kojim se potrebno rukovoditi u ličnom i društvenom životu. Biti pravedan prema sebi, u odnosu na druge i tražiti da se u društvu poštuje pravda jesu jasni zahtjevi islama. „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti...“ (El-Maide, 8) „A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne.“ (El-Maide, 42)

Stranica 1 od 4
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro