Ekrem Tucaković

Ekrem Tucaković

Ekrem Tucaković je završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet perzijske književnosti te okončao magistarski studij iz književnohistorijskih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dobitnik je nagrade “Najbolji prevodilac” u 2003. godini. Od 2006. je uposlenik Rijaseta, kao urednik portala islamskazajednica.ba; od 2009. rukovodilac Rijasetove Službe za odnose s javnošću, a od 1. aprila 2015.  glavni i odgovorni urednik Preporoda. Doktorirao je iz oblasti sociologije na temu odnosa Islamske zajednice s javnošću. 

 

Čudan zeman nastade

Oktobar 16, 2017

Uvodnik, posljednji u svojstvu glavnog i odgovornog urednika Preporoda, bar u ovom mandatnom periodu, ustupam velikom bošnjačkom pjesniku i dervišu Abdulvehabu Ilhamiji. U postojećim okolnostima Ilhamija mi se doima kao puno kvalitetniji izbor, umjesto ličnog odabira teme i njene smislene obrade, premda mi je to u prethodnom periodu pričinjavalo zadovoljstvo i radost, čemu sam poklanjao posebnu strast i potpunu predanost.
Naime, u aktuelnim prilikama pisati o životnim pitanjima i suštinskim problemima našeg društva, prije svega znači pisati o duboko ukorijenjenim i skoro općeprihvaćenim moralnim devijacijama, slabo liječenim kancerogenim moralnim bolestima; ili o tome kako se ponosno busamo da smo veliki vjernici, ali su istodobno mnogi od nas još veći i žešći munafici ili nepravdoljupci; ili ukazivati da mnogi od nas Allahu, dž. š., padaju na sedždu, ali u stvarnom životu vjera u novac i fotelju je mnogo preča i slađa; ili ukazivati na krajnji besmisao otrcanog pitanja: zašto nam je ovako teško, ili može li biti gore i sl., a ne primjetiti da se upravo sve radi da nam bude ovako kako jeste i još gore. Jer se mi, uglavnom, predano trudimo da bude ovako loše.
Ilhamija se snagom svog pjesničkog talenta i uvjerenja hrabro obrušio na moralne bolesti svoga vremena, a njegovi biografi navode da je zbog pjesme Čudan zeman nastade udavljen 1821. godine u Travničkoj tvrđavi. Pred osmanskim namjesnikom Dželaluddin Ali-pašom nije se htio odreći svoje pjesme, pa je Dželalija dao da se pogubi. Kritiku pobožnog i u narodu poštovanog Ilhamije nije mogla podnijeti tadašnja vlast - a kao da je i sadašnja drukčija - jer je u prirodi vlasti autoritarnost i eliminacija neistomišljenika: nekad fizička, a nekad moralna. Dževad Karahasan u Istočnom diwanu zapisuje „svi ljudi koji se vrzmaju oko vlasti moraju izgubiti ili obraz ili glavu ili oboje.“
Svoju slobodu Ilhamija je platio glavom, a njegova žrtva mu je osigurala dugovječan spomen. Naravno, obrazovno-tehnološki progres danas je uslovio i promjenu određenih navika i ponašanja, pa vlast zbog nekih drugih faktora, tek-tako, ne odrubljuje glave, ali da „guši“ gdje god smije i može, u to nema sumnje. No događaji koji su uslijedili i zadesili Ilhamijine zemljake bili su bolni i dali su za pravo Ilhamijinim ocjenama, riječima pobune i upozorenja. Pokret za autonomiju Husein-kapetana Gradaščevića je u krvi i brutalnosti uništen, uslijedila je sječa bošnjačkih glava u pohodu Omer-paše Latasa, austrougarska okupacija, svekoliko beznađe i ekonomsko siromaštvo, pa čak i genocid na kraju 20. stoljeća. Paralelno su se odvijale u Evropi brze i dalekosežne političke i tehnološke promjene, a u našem komšiluku su nastajale nove nacionalne države. Da li je danas vrijeme drugačije, da li smo svjesni tekućih promjena u našem okruženju, globalnih procesa i koliko su moralne devijacije našeg društva iste kao prije dvije stotine godine? Poput hrđe koja je zahvatila željezo - ako se na vrijeme ne čisti, hrđa se samo širi i sve potpuno uništi – moralna hrđa razjeda samo tkivo društva i sama od sebe neće nestati. Ukoliko su pojedinci i društvo moralno destruirani ni u kakvim ozbiljnim procesima ne mogu učestvovati, a kamoli pružiti bilo kakvu otpornost i zaštitu sebi i svome narodu u neizvjesnim vremenima. Zato ima smisla pitanje: koliko smo u moralnom pogledu drugačiji nego u Ilhamijino vrijeme? Naše sadašnje navike i ponašanje kakve će posljedice dugoročno proizvesti? Da li nam je moralna hrđa već izjela osjetila i sposobnost rasuđivanja? Stoga, napravimo komparaciju našeg vremena i ponašanja s ovim stihovima Ilhamije. Nije teško predvidjeti posljedice, ali nisam siguran da smo spremni na njih.

Čudan zeman nastade

Čudan zeman nastade,
Sve zlikovac postade,
Din-dušmanin1 ustade;
Šta se hoće, zaboga?

Već takata2 nestade,
Zlo nam svako postade,
Dobrih ljudi nestade;
Šta se hoće, zaboga?

Ne gledaju u ćitab,
Ne uzimaju hič-dževab3,
Niti misle na hesab4;
Šta se hoće, zaboga?

Ovo trpit’ – teška muka,
A još više turska bruka,
Munafika stoji huka;
Šta se hoće, zaboga?

Turčin nema amela5,
Krivda pravdu zamela,
Pa se pravda omela;
Šta se hoće, zaboga?

Nasta čudna ulema,
Jer ne čine amela,
Od njih jedna proloma;
Šta se hoće, zaboga?

Ulemskoga sada hala6,
Zalud njima gdjegod hvala,
Vrat slomiše porad mala;
Šta se hoće, zaboga?

Nije kader7 biti imam,
A kaže se potamam8,
Jordam9 čini k’o šeh-islam10;
Šta se hoće, zaboga?

Svi veziri pravo sude,
Pa i paši dobro bude,
Al’ murtati11 krivo gude;
Teška muka, zaboga.

I kod paša ima ljudi,
Ko je dobar vrlo hudi,
Kad je više zlijeh ljudi;
Niko ne zna do Boga!

1  Din-dušmanin – neprijatelj vjere.
2  Takat – snaga, tjelesna moć.
3  Hič-dževab – nikakav odgovor.
4  Hesab – račun, polaganje
računa na Sudnjem danu.
5  Amel – posao, rad.
6  Hal – stanje.
7  Kader – u stanju.
8  Potamam – sve u redu, potpuno.
9  Jordam – oholost, umišljenost.
10 Šeh-islam – vrhovni vjerski
poglavar muslimana.
11 Murtat – otpadnik, izdajnik.

Sličica Želim Print

Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 29. septembra svečano je obilježio 40 godina uspješnog i plodonosnog rada. Preporod u ovom broju donosi širi izvještaj sa svečanosti koje su ovim povodom organizirane i podsjeća na vrijeme i okolnosti osnivanja i početka rada Fakulteta islamskih nauka.

Nemjerljiva i neprocjenljiva je uloga Fakulteta islamskih nauka u stjecanju i širenju znanja o vjeri, afirmaciji islamske misli i islamske tradicije Bošnjaka, u vraćanju optimizma i nade tokom sumornih vremena vegetiranja islamskog obrazovanja i nepostojanja visokoškolskih islamskih obrazovnih ustanova u ovom dijelu Evrope. Nade mnogih muslimana u bivšoj Jugoslaviji da dolaze bolji dani bile su vezane za efekte rada FIN-a i u tome je njegov doprinos, zaista, ogroman. Njegovi diplomanti, poput krvotoka, prožimaju cijelu muslimansku zajednicu; teško je pobrojati gdje ih sve nema i na kakve sve odgovorne dužnosti nisu dospijevali.
Čini mi se da dijelim osjećaje najvećeg dijela muslimana ako kažem da nas je sve istinski obradovao ovaj jubilej, da nas, kao muslimane, čini ponosnim, da ga osjećamo svojim i bliskim. Naravno, sve generacije profesora, od utemeljivača do današnjih, zaslužuju istinske čestitke, kao i svi oni koji su na bilo koji način doprinijeli radu Fakulteta. Bilo je tu mnogo velikih vizionara i izuzetnih pregalaca, čiji iskreni trud će Allah vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici. (Et-Tevba, 105).
Uz odavanje zahvalnosti i počasti zaslužnim ljudima, ovaj slavljenički i svečarski ambijent pogodan je trenutak da se istodobno oda priznanje nauci i učenosti, da se veliča i slavi posvećenost učenju i znanju. Obilježavajući 40 godina rada, ustvari, slavi se učenost i znanje. Muslimani općenito, a u Evropi posebno, mogu sačuvati svoj identitet, ljudsko i vjersko dostojanstvo, biti faktor progresa čovječanstva i kohezije među ljudima isključivo vrhunskim općim i specijalističkim obrazovanjem i posjedovanjem znanja koje će moći proizvoditi nove društvene i tehnološke vrijednosti. Konačno muslimani moraju postati važni proizvođači i ponuđači znanja, a ne samo puki konzumenti tuđih ideja, metoda i tehnologija. Nadograđivati svestranim obrazovanjem i znanjem vrijednosti islamskog identiteta, te sposobnošću pravilnog razumijevanja konteksta predstavlja sigurnu trasu spasa kojom se treba, bez izuzetka, sa strašću i entuzijazmom kretati muslimanska mladost i uzvišeni cilj kojem mora težiti. Taj put muslimanskoj mladosti neko stalno mora držati prohodnim, podsticajnim i atraktivnim. Svaka investicija u ovu trasu je višestruko korisna, opravdana i siguran dobitak.
S druge strane, muslimanske obrazovne institucije na ovim prostorima, posebno one koje nose islamsku oznaku, moraju ponuditi ne bilo kakvo znanje, nego znanje o vjeri koje će omogućiti preispitivanje i preslagivanje dosadašnjih evropskih (zapadnih) predodžbi o islamu i raznolikih muslimanskih interpretativnih tradicija, koje će nuditi novi koncept znanja ukorijenjen u izvorima vjere, a koji je istodobno potrebna okrjepa ljudskim dušama, radost i milost čovječanstvu, kao što to jeste naš poslanik Muhammed, a.s. Nažalost, naročito posljednjih godina, sve je manje svježe i okrjepljujuće hrane za muslimanski duh, a hrana koja mu se nudi je dosta jednolična, nekada ideološki prezačinjena, u nekim slučajevima preovlađujuće natopljena lokalnim i nacionalnim aromama, nerijetko ustajala ili joj je već odavno istekao rok trajanja; a da ne govorimo kako je tek siromašna mnogim potrebnim sastojcima koji omogućavaju prirodan i svestran razvoj, te prevenciju duhovnih deformiteta. Da bi duhovni “želudac” muslimana Bošnjaka mogao provariti ovakvu hranu i iz nje izdvojiti, a da se ne zatruje, korisne sokove i hranljive sastojke, nužno je da se hrana, koja se nudi muslimanskom duhu, ponovo prokuha u bošnjačkom muslimanskom “želucu” i putem duhovnog vrijenja u njoj se ubiju bacili nastali od ustajalosti, ideološke, lokalne i nacionalne zatrovanosti.
Zato je od presudne važnosti u ovom svečarskom ambijentu početi s dalekosežnim i sistematskim propitivanjem kako obrazovne ustanove Islamske zajednice mogu držati otvorenim puteve stjecanja nekontaminiranog znanja o vjeri koje će svim ljudima, a ne samo muslimanima, zdravo i obilno hraniti i milovati dušu i um, znanja na kojem će izrastati ljudska plemenitost, dobrota, moral i poštenje? Kako vršiti detoksikaciju zaraženih plodova i istodobno kultivirati nove plodove znanja o vjeri i pobožnosti koji nasušno trebaju i prijaju duši i umu svakog čovjeka?
Ozbiljno se ima uzeti u obzir konstatciju dekana FIN dr. Zuhdije Hasanovića u razgovoru za Preporod: „Ovo je prilika da se učini ozbiljna analiza rada Fakulteta islamskih nauka, kao i drugih obrazovnih ustanova Islamske zajednice i da se precizno utvrdi koje su to pozitivne aktivnosti s kojima treba nastaviti, a gdje su slabosti, posrnuća i mogućnosti poboljšanja koja treba izvršiti radi prosperiteta svih nas.“
Dekan Hasanović je naglasio da su četrdesete godine u pojedinačnim životima vrijeme duhovne i intelektualne zrelosti, a u radu institucija sasvim dovoljan period za odgovorno sagledavanje prijeđenog puta. Dakako, od doba zrelosti očekuju se još zreliji i plodonosniji rezultati.
U životu nekih ljudi nerijetko nakon doba zrelosti nastupi period senilnosti, drastičnog slabljenja i gubitka mnogih fizičkih i mentalnih funkcija, vraćanje u prošlost i ponovno življenje života i događaja koji su već jednom proživljeni, a koje je neumitni tok sudbine već odavno smjestio u historijske tokove i tradiciju. Sa obrazovnim ustanovama nije tako, što su starije to bi trebale biti kvalitetnije. Vjerujem da jesu i da će obrazovne ustanove Islamske zajednice i u budućnosti to stalno potvrđivati. Međutim, kada se već govori o zrelosti, ima smisla upozoravati na oprez kako doba naše obrazovne i intelektualne zrelosti ne bi u nekoj fazi skliznulo u doba obrazovne i intelektualne senilnosti ili besplodne imitacije prošlosti.

Sličica Želim Print

Izlaskom ovoga broja, poštovani čitaoci, Preporod je napunio 47 godina kontinuiranog izlaženja, što ga, po važnosti sadržaja i ideja koje je afirmirao, ali i njegovom trajanju, bez imalo dileme, pozicionira u samo pročelje novina koje su se pojavljivale ili su još aktivne na ovim prostorima. Premda nosi odrednicu „islamske informativne novine“, što mu u bitnome određuje fokus i karakter, i premda je Islamska zajednica osnivač i izdavač (od Udruženja ilmijje, preko Starješinstva IZ BiH, Hrvatske i Slovenije, do Rijaseta), Preporod je od samih početaka nadilazio okvire vjerskog medija, prije svega time što je iz broja u broj, pored islamskih tema i informacija o aktivnosti organa Islamske zajednice, afirmirao bošnjačke kulturne i nacionalne teme, historijske ličnosti, događaje i procese, sa njih skidao taloge zaborava, odupirao se nametnutim trendovima marginalizacije i potcjenjivanja bošnjačke i muslimanske duhovne i materijalne komponente.
Svaki uspjeh Preporoda, a pogotovo njegove rođendanske godišnjice predstavljaju istinski razlog za zadovoljstvo i ponos muslimana i Islamske zajednice u cjelini, tim veće ako se uzmu u obzir činjenice da je Islamska zajednica, uslijed različitih okolnosti i uzroka, s teškoćama i stanovitim kašnjenjima pokretala svoje medije, te prolazila kroz veoma oskudna razdoblja izdavačke djelatnosti općenito. Ponekad se padalo i gubio kontinuitet, dolazilo je do gašenja ili pauza u izlaženju pokrenutih medija.
Preporod je dao nesumnjiv doprinos struci, novinarskoj profesiji i žurnalizmu kako unutar Islamske zajednice, tako i unutar bošnjačkog i bosanskog medijskog prostora i tradicije. Preporodu nije moguće oduzeti ili poreći doprinos razvoju novinarskih praksi, vjerskog novinarstva, a s obzirom na dubok trag u afirmaciji nacionalne kulture Bošnjaka i patriotskog sentimenta prema domovini i državi Bosni i Hercegovini, nije moguće mu ignorirati državotvorne doprinose i ulogu od državnog i nacionalnog značaja.
No, da bi se osvijetlili različiti aspekti uloge i efekata rada i postojanja Preporoda u proteklom periodu, nužno bi bilo u povodu pola stoljeća pokretanja Preporoda, dakle za tri godine, pripremiti reprezentativnu monografiju Preporoda u kojoj bi se, pored odabira objavljenih referentnih tekstova i autora, našle višeslojne stručne i kritičke valorizacije njegovog rada. Već sada je vrijeme da se formira posebna redakcija koja bi sve to pripremala i učestvovala u organiziranju tog velikog i ponosnog jubileja.
Uz 47. godišnjicu podudario se i izlazak hiljadu i stotog broja Preporoda. Hiljadu i stotinu brojeva je samo po sebi vrijedno pažnje i daje osjećaj zadovoljstva i radosti čitaocima, prijateljima i simpatizerima Preporoda, a posebno bivšim i sadašnjim novinarima, članovima redakcije, saradnicima i urednicima. Hiljadu i stotinu puta je Preporod ušao u mnoge muslimanske kuće od Sarajeva do Australije, hiljadu i stotinu puta je svojim raznolikim sadržajima donosio i unosio u muslimanske kuće radost, nadu, ohrabrenje, smjernice za suočavanje sa životnim izazovima.
Naime, u razgovoru sa još živim članovima prvih redakcija i samim sudionicima pokretanja i izlaska prvog broja Preporoda, 15. septembra 1970. godine, skoro njihova nepodijeljena ocjena tog razdoblja jeste da je pojava Preporoda u tadašnjim okolnostima izazvala ogromno oduševljenje i entuzijazam kod muslimana, da je bila prisutna nevjerica da se takvo što može raditi, ali i radost, što je vodilo fizičkoj i emotivnoj vezanosti za novinu. Dakako, danas je teško i zamisliti to emotivno stanje, a, čini se, još teže ga proizvesti i održavati. Ustvari, možemo li pretpostaviti koji bi to događaj ili kakav bi trebao biti medij koji bi mogao ponovo probuditi takvu emociju i ushićenje muslimana? Šta je to što danas ulazi u muslimanske kuće, a što izaziva takvu radost i takvu vezanost? Koji je to naš proizvod, usluga ili duhovna ponuda i davanje?
Naravno, neće se pogriješiti ako se kaže da je razlog tome bio splet tadašnjih društvenih prilika i da je to danas historija. Da, Preporod jeste već dio historije, on je zasigurno sebi osigurao mjesto u našoj vjerskoj, nacionalnoj i novinarskoj historiji, ali on još uvijek ispisuje stranice koje će tvoriti historiju Islamske zajednice, muslimana, Bošnjaka, države Bosne i Hercegovine i same struke. Možda je ovdje suvišno obrazlagati tu dokumentarnu vrijednost Preporoda, to da je on svojevrsni DNK Islamske zajednice, ogledalo i presjek onoga što ona jeste, dokument vjerske i kulturne historije, onoga što je Islamska zajednica radila, čime se bavila, o čemu su pisali njeni autoriteti, kako je tekao džematski život, u čemu se ogledalo islamsko mišljenje. Na osnovu Preporodovih tekstova moguće je u značajnom obimu rekonstruirati historiju vjerskog života i Islamske zajednice.
Dakako, od historije i onoga što je nekad bilo u sadašnjosti se ne živi. Iako je Preporod najznačajniji i najtrajniji medijski brend Islamske zajednice, a njegov rad najvidljiviji i pod stalnom lupom javnosti, ovo je vrijeme u kojem se mora razmišljati šta Preporod treba biti sutra, kako se može nositi sa savremenim izazovima na medijskoj i društvenoj sceni i sve zahtjevnijim i rafiniranijim zahtjevima čitalaca i muslimanske javnosti. Na koji način može odgovoriti svim tim izazovima? Adaptacija i prilagođavanje su neminovnost. Samo ime i brend nisu dovoljni za preživljavanje, a posebno za društveni i vjerski utjecaj. Stoga je na osnivaču i izdavaču iznimno velika odgovornost, a potom i na novinarima i uposlenicima.
Imajući na umu njegov značaj u vremenu kada se pojavio i ushićenja s kojim je praćen, nužno je s tih pozicija pitati se koji su to sadržaji u Preporodu koji danas mogu izazvati radost i ushićenje njegovog čitaoca? Da li je to u ovom vremenu uopće moguće? Bojim se da nemamo jasan odgovor, a možda ga i ne znamo naslutiti, možda čak ni mi koji radimo u medijima!? Imamo li hrabrosti, a potom snage, da pravimo odlučne iskorake i pratimo izuzetnu promjenljivost našeg medijskog, društvenog i vjerskog okruženja? Koliko smo doslijedni čuvanju vizije i misije Preporodovih osnivača u ovim promijenjenim okolnostima i drugačijem društvenom ambijentu? Šta je nama Preporod, a šta smo mi njemu?
Bez obzira na promijenjene okolnosti, Islamska zajednica ima obaveze prema muslimanima i u sferi medija, prije svega da ih informira, educira, orijentira i naravno da čuje njihov glas i raspoloženje. Na tom polju, dakle polju komuniciranja i posredovanja informacija i stavova, uloga Preporoda se ne mijenja, štaviše on postaje još važnije sredstvo u jačanju legitimiteta odluka i politika, dakako ako želimo razvijati sistem u kojem muslimani učestvuju u radu Islamske zajednice. Upravo u takvim odnosima i danas je Preporod nužno potreban kao medij kroz koji se vrši kristalizacija muslimanskog mišljenja.

Sličica Želim Print

Traganje za odgovorima na gornja pitanja nužno bi vodilo radikalnim preispitivanjima koncepata ukupnog dosadašnjeg muslimanskog mišljenja i već datih odgovora, bilo da se radi o modernosti ili tradiciji. Uvjeren sam da muslimanima Bošnjacima itekako trebaju i radikalna pitanja i radikalni odgovori i nemaju vremena za čekanje da im to ponude drugi.

Učitelji naše vjere na svim nivoima, od džematskog imama do onih najdubljih u spoznaji islama, učili su i uče muslimane da je Allah, dž. š., iz Njemu znane mudrosti, svakog čovjeka stvorio različitim i drugačijim, odnosno da je čovjek kao Allahovo stvorenje unikatno i neponovljivo. Svaki čovjek je jedinstven po Allahovoj kreaciji. Pretpostavljam da svakom pojedincu dolazi ugodan osjećaj iz saznanja da je on unikatan, po nečemu drugačiji od svakog drugog ljudskog bića koje je nekad postojalo, koje danas jeste ili koje će sutra biti; da nosi u sebi potencijal za realizaciju neke vrijednosti koju na takav način ne posjeduje drugi. U toj činjenici nalazi se nesaglediv potencijal samopouzdanja i mentalne slobode. Po Allahovoj kreaciji svaki čovjek je vrijednost i nosi različitost, a ne po poslušnosti drugom čovjeku ili nastojanju da se bude nečija kopija.
Znakovitu različitost po Allahovoj kreaciji u fizičkom smislu ilustriraju naizgled isti, ali suštinski različiti otisci prstiju (Kur’an, 75:4). Dolaskom na Ovaj svijet svaki čovjek sa sobom donosi svoju drugačiju šifru, svoj otisak prsta. Zato je umjesno pitanje na kakve bi se sve razlike naišlo kada bi se, pak, bilo u stanju po dubini analizirati mentalni svijet svakog čovjeka pojedinačno i način njegovog emotivno-psihološkog, pa i racionalnog doživljaja svijeta? Na tu neponovljivost i originalnost u stvaranju ukazuje Božija objava iskazom da je ubistvo nevinog čovjeka kao ubistvo svih ljudi, a spašavanje nečijeg života poput spašavanja života svim ljudima (Kur’an, 5:32).
Kako je svaki čovjek originalna kreacija, nije prirodno, i zato nije moguće, osobnost svih ljudi samjeravati kroz prizmu osobnosti, potreba i očekivanja jednog čovjeka. Jedinstvo ljudske vrste i porijekla ne podrazumijeva fizičku i emotivno-psihološku istost i potpunu jedinstvenost. Dževad Karahasan u Izvještajima iz tamnog vilajeta (str. 95) ukazuje da je u živom svijetu savršeno jedinstvo nemoguće, ilustrirajući to vrtom ili šumom gdje se sve „razlikuje i odvaja od svega drugoga, svaki se dio odvaja od svih drugih dijelova i razlike od njih čuva kao vlastiti opstanak, sve se šareni i dreči, sve se svađa sa svim i brani svoju izdvojenost.“ Za razliku od vrta „u pustinji je sve uređeno, lijepo i jedinstveno, sva su zrna pijeska prihvatila jednu boju i jednu formu“. Samo je u smrti i mrtvilu moguće potpuno jedinstvo, ako je i tada, a žive zajednice i žive institucije blješte raznovrsnošću koje održava u ravnoteži jedinstvo cilja i svrhe.
Ukoliko se čovjek i društvo promatra s ovih pozicija, onda komunikatori islama i vođe islamskih institucija trebaju računati na mogućnost da ljudima pojedinačno, dakle imajući u vidu njihovu raznolikost, nije zadovoljavajuća identična količina vjere, odnosno potpuno identičan ili samo jedan način ponude razumijevanja vjere. Naime, ukoliko svima njima nudimo istu „količinu imana“ i na isti način, da li smo svjesni da prirodi mnogih to neće biti odgovarajuće? Je li zato neoprostiv grijeh svoditi puninu vjere samo na jednu mjeru? I čiju mjeru: arapsku, tursku, iransku, malezijsku, bosansku ili, pak, nečiju pojedinačnu? Da li se na taj način poništava, ili u najmanju ruku nepotrebno reducira, Božija volja u tome što je On ljude stvorio raznolikim? Zašto bi se, i na temelju kojih razloga, a pri tom zanemarujući geografske i kulturološke specifičnosti, svim muslimanima u svijetu nametala samo jedna ili potpuno identična, usto subjektivna, interpretacija vjere i jedno vjersko mišljenje? Koliko je to u koliziji s unikatnošću čovjeka i njegovom različitom kulturološkom pozadinom?
U okolnostima aktuelne zbunjenosti i nesnalaženja muslimanskog uma u sučeljavanju sa krucijalnim izazovima savremenog svijeta i nerijeko začudnih odgovora i prakse nekih muslimana, ova pitanja doimaju se izuzetno važnim, a kompetentni alimi i muftije neodgodivo pozvanim da ih aktivno promišljaju. Štaviše, povremena permutacija perspektiva u sagledavanju društvenih i religijskih pojava, uključujući promišljanje vjere iz rakursa pojedinačne ljudske osobnosti čini se veoma korisnim. Ne treba bježati od obrnutih perspektiva kako bi se došlo do potpunijeg razumijevanja smislova položaja čovjeka kao individue, kao objekta Božije kreacije i Njegove objave. Stanje sektaštva i privatizacije tumačenja islama potpuno ignorira Bogom danu ljudsku individualnost. Sadašnje stanje muslimana pokazuje da muslimansko promišljanje islama urgentno i radikalno mora propitivati svoje postojeće koncepte, mora otvarati nova područja i prići kritičkom samosagledavanju iz novih perspektiva. Ovim izazovima, očito, nisu dovoljni samo „alimi opće prakse“ i „sveznalice“ u vjeri, nego su potrebni mnogobrojni eksperti u svim oblastima islamskog mišljenja.
Postavljenjem u istraživački fokus uloge pojedinačne ljudske osobnosti u načinu prihvatanja i življenja islama, pored toga što se uvažava faktor ljudske različitosti, otvorio bi se prostor sagledavanju specifičnosti duhovnih potreba kako na ravni pojedinca tako i u kontekstu njegovog šireg okruženja. Na ovoj ravni otvaraju se mnoga interesantna pitanja. Na koji način bosanski musliman prihvata, šta u svojoj intimi očekuje od vjere i koliko se u tome razlikuje od arapskog ili nekog drugog muslimana? Ima li pravo musliman očekivati od svog učitelja u vjeri da vjerski govor prilagodi njegovom ličnom mentalnom i duhovnom potencijalu, a ukoliko to ne može, ili ne zna, koliko je odgovoran taj tumač vjere, a koliko institucija koja ga nije osposobila za takav zadatak? Koja „količina imana“ i na koji način apsorbirana je prikladna, dovoljna i slatka ljudima iz našeg kulturno-civilizacijskog miljea? Šta nedostaje onim muslimanima koji odaju dojam da im je ibadet forma, a, recimo, namaz gimnastika? Koja je preporuka našim studentima koji idu u neku muslimansku zemlju: da li idu da usvoje tamošnju interpretaciju islama i da je onda nameću ovdašnjim muslimanima ili treba da donesu nešto drugo? Imamo li mi svoju vjersku pamet ili idemo tamo po pamet? Po kojim psiho-fizičkim i identiteskim karakteristika je tamo neki musliman „pravi“, a bosanski musliman nije, pa bi morao mijenjati dijelove svoga identiteta? U odgovornom i kompetentnom promišljanju Islamske zajednice, kao organizacije, koja je pozicija vjernika kao individue sa svojom specifičnošću i različitošću? (Naravno, nije manje važno, ali jeste pitanje druge vrste, ko uopće odgovorno i kompetentno promišlja budućnost Islamske zajednice, da li bi imao smisla kolegij „prosvijetljenih“ eksperata koji bi znanstveno i etički propitivao koncepte vodećih organa Islamske zajednice, vodio kontinuirane rasprave o onome što Islamska zajednica jeste i što bi trebala biti?)
Traganje za odgovorima na gornja pitanja nužno bi vodilo radikalnim preispitivanjima koncepata ukupnog dosadašnjeg muslimanskog mišljenja i već datih odgovora, bilo da se radi o modernosti ili tradiciji. Uvjeren sam da muslimanima Bošnjacima itekako trebaju i radikalna pitanja i radikalni odgovori i nemaju vremena za čekanje da im to ponude drugi, jer „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ (Kur’an, 13:11)
P. S. Ovih dana ponovo se, poput valova ili koncentričnih krugova, Bošnjacima nameće teška stigma nepovjerenja, biljeg opasnog elementa u Evropi, što se naširoko i besramno u međunarodnoj javnosti širi isključivo zbog njihove privrženosti islamu. Bošnjaci se opet, kao ‘90. godina, brutalno izlažu mržnji i priprema se teren za lov i progone poput vještica u srednjevjekovnoj Evropi. Ali bitna razlika u odnosu na ‘90. godine jeste što je ondašnja mržnja, koja je završila u genocidu, narastala u regionalnim, komšijskim, a sada se njeno sjeme zaklijava u širim evropskim okvirima. Ako je rezultat regionalne stigmatizacije bio genocid, šta bi mogla biti posljedica evropske?
Bošnjaci se primiču famoznoj granici od 700 godina življenja islama u Evropi. Mogu li prijeći ovaj rekord koji su postavili muslimani Španije (premda nemaju nikakve poveznice sa španskim muslimanima osim islama, jer su Bošnjaci na ovim prostorima autohtoni i najstariji narod, niti su došli sa strane niti su koga odavde izgonili i potom naseljavali tuđa ognjišta)? Može li Evropa podnijeti prelazak tog praga od 700 godina trpljenja svojih autohtonih muslimana?
Ne slute na dobro izjave ministra vanjskih poslova Austrije Sebastiana Kurza da se ženama u BiH plaća da bi se pokrivale, kao što nije znak dobre volje to što hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uvjerava svjetske državnike da iz BiH dolazi prijetnja radikalizmom. Češki predsjednik Miloš Zeman ovih dana tvrdi kako prijeti opasnost da teroristi ISIL-a nakon poraza u Iraku i Siriji stvore „evropsku terorističku bazu“, koja bi mogla biti „u Bosni i Hercegovini s obzirom na nacionalni sastav“.
Bošnjacima muslimanima predstoji odsudna paralelna borba na dva kolosjeka. Moraju odlučno iznutra razvijati svoju autentičnu formu življenja islama, imanentnu onome što Bošnjaci jesu i kakvi moraju biti u „vučijem okruženju“. A ono što je imanentno ovdašnjim muslimanima i u kakvom okruženju žive, zasigurno ne može bolje od njih znati neki daleki šejh, čiju bi interpretaciju vjere neki tek-tako ovdje nakalemili, rizikujući da se od tog kalema i cijelo stablo sasuši.
S druge strane, Bošnjaci moraju permanentno osnaživati svoje sposobnosti otpora islamofobiji i započetom procesu moderne evropske „istrage poturica“. Uprkos autohtonosti u domovini i na vlastitoj zemlji, nije se lahko nositi s predrasudama i trajnom osumnjičenošću; uprkos dobroj volji i dokazanoj miroljubivosti nikad im se ne prizna vrijednost. Bošnjaci bi pitali zašto oni moraju plaćati račune za zločine i gluposti drugih, za promašene politike totalitarnih vlada. Ali koga pitati, ko ih razumije?
Ni luk jeli ni luk mirisali, ali plaćaju cijenu za grijeh i zločin svakog onog ko nosi muslimansko ime. Dokle?
Sličica Želim Print

Stoga, ukupni graditeljski duh, čiju realizaciju smo svjedočili i tokom ovog ljeta, koji se pokazao u blistavim graditeljskim djelima, uglavnom, pojedinih segmenata našeg društva, treba pretvoriti i usmjeriti u kolektivnu, nacionalnu graditeljsku viziju i energiju koja poput moćne rijeke stameno u istom pravcu objedinjava i usmjerava snagu svih svojih, manjih i većih, pritoka. Parcijalni graditeljski duh je očigledan, samo mu treba dati viziju i pretočiti ga u kolektivnu graditeljsku energiju koja će iza sebe ostaviti djela u svim bitnim područjima našeg postojanja.

Preporod u ovom broju donosi izvještaje sa svečanosti otvaranja više od deset džamija i mesdžida širom Bosne i Hercegovine. Neke od novootvorenih džamija su u mjestima povratka preživjelih Bošnjaka nakon progona tokom agresije i genocida. I gradska središta su obogaćena i ukrašena novim džamijama, kao i neka naša sela. Sve to svjedoči o velikom graditeljskom duhu muslimana ovih prostora.
Također, tokom proteklih dana je otvoreno više šehidskih spomen-obilježja koja trebaju biti i ostati trajna i „vječna“ opomena i pouka o stradanju Bošnjaka. Ne smije se potcjenjivati i, ne daj Bože, zaboravljati važnost ovih podsjetnika bošnjačke novije historije kako za sve narode u Bosni i Hercegovini tako i za čovječanstvo. Teodor Meron, predsjednik Mehanizma za međunarodne krivične sudove, 11. jula 2016. godine na komemoraciji u Srebrenici je ukazao na „izvanrednu snagu sjećanja i dužnost održanja sjećanja“, te poručio: „Sjećanje nije obaveza samo preživjelih, sjećanje je postalo sveta dužnost svih ljudi dobre volje. Ovdje smo ne samo da odamo počast hiljadama pojedinaca, već i radimo na tome da izgradimo spomenik sjećanja i ispunimo našu svetu dužnost.“ Isto tako, Carmel Agius, predsjednik Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, na ovogodišnjoj komemoraciji u Srebrenici 11. jula je istakao: „Izvrtanje historije i poricanje predstavlja namjeran napad na istinu.“
Pored toga, najavljuju se novi projekti izgradnje spomenika i obilježja posvećenih očuvanju sjećanja na herojske podvige, junačko vrijeme borbe i odbrane naroda i domovine. A takvih obilježja bošnjačkog viteštva trebala bi biti puna Bosna. Skoro da su u manjini livade i brda, rijeke i planine koje nisu bili poprišta velikih odbrambenooslobodilačkih akcija, svjedoci hrabrosti i neustrašivosti pod bosanskom zastavom. I ove činjenice itekako zaslužuju spomenike i trajna sjećanja. Upravo zbog te „izvanredne snage sjećanja i dužnosti održanja sjećanja“, ovi spomenici spriječit će „namjeran napad na istinu“ kroz izvrtanje historije i poricanje. Dakako, utemeljeni na cijeloj istini i stvarnosti događaja kakvi zaista jesu bili, ti spomenici smanjit će prostor za dalje prenošenje predrasuda i laži o muslimanima i Bošnjacima, kao što je to nebrojeno puta do sada bilo na različitim, ne samo daljim, nego i nama najbližim stranama.
S jednog takvog, za muslimane Bošnjake zaprepašćujućeg, službenog dokumenta, koji uistinu jeste veliko podsjećanje, skinut je talog historije i prije koju sedmicu pušten je u svoj novi javni život objavljivanjem u julsko-augustovskom broju Crkve na kamenu, pastoralno-informativnom listu hercegovačkih biskupija, s Mostarom kao mjestom izdavanja. Autor Željko Raguž u tekstu pod naslovom „Povratak Bošnjaka u realni svijet“, prenio je dio izvještaja mostarsko-duvanjskog biskupa Alojzija Mišića od 18. augusta 1941. godine upućeno Predsjedništvu Biskupske konferencije NDH. Raguž navodi da, između ostalog, u izvještaju biskup Mišić „piše o karakteristikama pripadnika pojedinih konfesija u BiH: ‘Muhamedanci su od davnina do danas povlašteni elemenat. Traže za sebe koristi na štetu sv. katoličke stvari. Došao Azijat, oglasila se Muhamedova trublja, postali muhamedanci. Došla Austrija, nitko veći Austrijanac od muhamedanaca. Najmanja stvar, njima ako je nepovoljna, bune se; ne valja Austrija. Došla Srbija, svi muhamedanci za Srbe. Došla naša hrvatska država, odmah Hrvati. Muhamedanac je jedno kmezavo dijete. Treba ga maziti, gladiti. Ne podaj mu, što traži, viče, buči. Sva prošlost svjedoči, muhamedanac okreće se prema vremenu. Muhamedanac je Pataren, Turčin, Austrijanac, Srbin, Hrvat. Prema povremenom interesu, koji je njemu mjerodavan.’ Iz nastavka izvješća vidi se kako Mišić o muslimanima ima loše mišljenje dok je prema pravoslavcima nešto manje kritičan: ‘Bizant kao i muhamedanac jednaki su. Oba jurišaju na katoličanstvo. Muhamedanac mrzi katolika ko Bizant Rim. Ipak su bliže i lakše veze s Bizantom, nego s Muhamedovom Mekom. Krist spaja, Muhamed ruši. Dakle bliži nam je.’“
Autor Raguž, pišući ovaj tekst s pozitivnim uklonom prema najavi srpsko-hrvatske koalicije (HDZ-SNSD, Čović-Dodik) na predstojećim parlamentarnim izborima, svoj rad završava pitanjima i konstatacijom: „Jesu li Bošnjaci i danas kakvi su bili nekad i kako ih je opisivao biskup Mišić? Kakvi su bili za vrijeme Turske, Austrije, Kraljevine i socijalističke Jugoslavije hoće li biti takvi i sutra? Možda će najavljena srpsko-hrvatska koalicija 2018. godine, uza sva opterećenja koje će nositi u sebi, koristiti ne samo Srbima i Hrvatima, nego ponajviše Bošnjacima i BiH, jer će Bošnjake vratiti u realni svijet u kojemu oni ne funkcioniraju od turske okupacije ove zemlje.“
Svaki komentar na izvještaj biskupa Mišića čini se apsolutno nedovoljnim. Ako se za jednu fotografiju kaže da govori više od hiljadu riječi, onda ovaj izvještaj sam po sebi govori više od hiljadu komentara. No, dobro je i otriježnjujuće znati da je bilo biskupa koji su nekada tako pisali i percipirali svoje komšije. Ipak, nije se moguće istinski i duboko ne zabrinuti time što se danas reciklira izvještaj i svijest iz vremena NDH i fašističke okupacije, oživljava razmišljanje iz tog zločinačkog i mračnog vremena i na taj način se usađuje u ovovremenu katoličku i hrvatsku svijest. Kome i zašto to danas treba, posebno ako je napravljen iskren i konačan otklon od tih zločinačkih ideologija?
Muslimani, Bošnjaci, ne samo zbog ovakvih predrasuda i obmana - ali i zbog njih – moraju i u materijalnom i u duhovnom pogledu graditi i ostavljati dostojne spomenike svoga egzistiranja na ovim prostorima; spomenike koji će svjedočiti da su umjesto tuđih zastava, bošnjački sinovi i kćeri u borbi nosili bosansku državnu zastavu i pod njom ginuli; koji će svjedočiti da je njihovom neizmjerljivom žrtvom i junačkim pobjedama omogućen kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine, uprkos istovremenim domaćim izdajama i vanjskim agresijama. Ovo što danas imamo od slobode i cjelovitosti države i domovine presudna je zasluga bošnjačke požrtvovanosti, koja se mora veličati i slaviti. Ta žrtva za državu Bosnu je realni svijet Bošnjaka, ne samo od turske uprave nego i od bogumilskih vremena do danas. Da nije bilo Bošnjaka veliko je pitanje da li bi uopće i ime bosansko bila današnja realnost. Sve to obavezuje da bošnjačko viteštvo kroz historiju dobije trajne materijalne spomeničke forme i druge oblike memorijalizacije.
Stoga, ukupni graditeljski duh, čiju realizaciju smo svjedočili i tokom ovog ljeta, koji se pokazao u blistavim graditeljskim djelima, uglavnom, pojedinih segmenata našeg društva, treba pretvoriti i usmjeriti u kolektivnu, nacionalnu graditeljsku viziju i energiju koja poput moćne rijeke stameno u istom pravcu objedinjava i usmjerava snagu svih svojih, manjih i većih, pritoka. Parcijalni graditeljski duh je očigledan, samo mu treba dati viziju i pretočiti ga u kolektivnu graditeljsku energiju koja će iza sebe ostaviti djela u svim bitnim područjima našeg postojanja.
Ta graditeljska bošnjačka vizija je i islamska. Dakako, Muhammed, a. s., nije ono što je pisao biskup Mišić: „Krist spaja, Muhamed ruši.“ Muhammed, a. s., je naša milost, a „opisujući univerzalnu islamsku viziju – možemo kazati da je ta vizija monoteistička (tevhidijje), svrhovita, moralna, graditeljska, konstruktivna, civilizacijska, da odražava ispravnu ljudsku narav, te da je, samim tim, ona nužno takva vizija koja je naučna (‘ilmijje), koja štuje zakone (sunenijje), s praktičnim polozima čovjeka kao halife (teshirijje).“ (Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman, Univerzalna civilizacijska kur’anska vizija: temeljno ishodište za čovjekov preporod, El-Kalem i CNS, 2011., str. 86.)

Sličica Želim Print

Kako u društvenim procesima razdvojiti hrabre i plemenite vizionare - kojima vjera nije sredstvo - od brbljive i bučne prosječnosti kojoj je krajnji domet vlastiti interes? I možda ključno pitanje u kontekstu povoda ovog teksta, kako arbitrirati i opredjeljivati se u slučaju suprotstavljenosti dvaju grupa koje raspravljaju jezikom vjerskih termina, koriste istu kur’ansko-hadisku potkrepu, pozivaju se na dobrobit islama i tome slično, a ostaju na pozicijama međusobne isključivosti? Da li je desakralizirani jezik i sekularna argumentacija od važne pomoći u ovim raspravama?

Zumirajući stanje srca, vjerujem da ćemo se zapitati, svako ponaosob, kakvi smo muslimani i šta je nama islam: sredstvo ili cilj, oruđe do ostvarenja interesa ili mjera prema kojoj svakodnevno podešavamo vlastiti život? Čudimo li se tome što svaki dan vidimo ljude kako odlaze u džamiju, uključujući i sebe, namaz klanjaju, dovu čine, obraćaju se Bogu, a nakon izlaska tako su oštro suprotstavljeni jedni drugima, u saffu stoje jedan do drugoga, a po izlasku iz džamije tako strasno ogovaraju jedni druge. Može li se razumjeti, a tek čime pravdati, tako brza i radikalna transformacija, svaki dan po nekoliko puta? U pola sata od skrušenog obraćanja i stajanja pred Bogom do svađe i ogovaranja.
Ko iskreno želi i potom u željenom pravcu učini konkretan napor može osjetiti jedinstvenu blagodat ramazana i posta. Veoma je teško, a možda i suvišno, objašnjavati doživljaj istinske slasti u gladovanju i žeđi tijela, međutim impresivan je taj vlastiti doživljaj radosti i zadovoljstva u fizičkoj klonulosti uslijed ibadeta posta i svijesti da se to čini radi Božijeg zadovoljstva i duhovnog rasta. Vjerujem da svaki istinski postač to doživljava na svoj način.

Da li je zastarjelo znanje o vjeri i društvu koje su naši profesori u medresama i na fakultetima dobili prije 30 ili 40 godina? Šta profesor sa „zastarjelim i prevaziđenim znanjem“ može uopće predavati novoj generaciji čiji mu je mentalni sklop potpuno nepoznat ili je znatno drugačiji od njegovog vremena? Radi li se o sudaru dvaju različitih vrijednosnih sistema i pogleda na život? Ako je znanje profesora zastarjelo, kao što tvrdi ovaj francuski filozof, pa profesor ne prenosi znanje već sebe, ono što on jeste, svoje moralne vrijednosti i iskustvo, šta će profesor prenositi i predavati studentima ako je unutar sebe moralno i duhovno prazan?

- Žalbeno vijeće je jednoglasno odlučilo da je 1995. g. u Srebrenici počinjen genocid: “...snage bosanskih Srba izvršile su genocid protiv bosanskih Muslimana… Oni koji smišljaju i realizuju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogatstva koje mu daju nacionalnosti, rase, etničke grupe i vjere. To je zločin protiv cijelog čovječanstva, jer škodi ne samo grupi koja je na meti uništenja nego cijelom čovječanstvu.” (19. 04. 2004., Den Haag: Presuda Žalbenog vijeća Tribunala u Hagu (ICTY) u predmetu Radislava Krstića)

U povijesti Bosne i Hercegovine i nacionalnoj memoriji april je prepoznatljiv kao mjesec u kojem je počela višegodišnja agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ali i herojska odbrana

Stranica 1 od 4
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro