Senadin Lavić

Senadin Lavić

Senadin Lavić je diplomirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za filozofiju i sociologiju. Na istom fakultetu je magistrirao (1999) i doktorirao (2003). Profesor je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Autor je naučnih i stručnih knjiga i radova u zemlji i inozemstvu. Glavni je urednik univerzitetskog časopisa Pregled i član redakcije časopisa “Godišnjak” BZK “Preporod”. Predsjednik je BZK “Preporod” BiH, član Upravnog odbora VKBI, te član Asocijacije nezavisnih intelektualaca ”Krug 99”. Kolumnista u Preprodu je od 2015. godine.

Davno smo obaviješteni od M. MacLuhana da je “medij poruka”. Zato je razumijevanje medija i poruka koje se plasiraju kroz njih društveno važna funkcija. Ali, u postgenocidnom krajoliku mediji su poprimili antibosanski karakter u pravom smislu riječi. Reducirani smo na zaprepašćujuće mali broj beznačajnih tema dok se hegemonija širi svuda oko nas. Drobe nam mozgove večernjim izjavama ludaka nacijskog horora oko nas. Ludaci nam poručuju da će biti Bosne onoliko koliko oni dopuste! Mi bijedno raspravljamo kao posvađana slavenska plemena ko je stariji, ko je u pravoj vjeri, ko je bliži istini Rima ili Istanbula dok vladari u sjeni stoje nad našim životima i troše nas kao pijune u velikim igrama.
Pred našim očima slabe veze društvene kohezije. J. Habermas upozorava da su pod uvjetima globaliziranog kapitalizma “politički kapaciteti za zaštitu društvene integracije postali opasno ograničeni”. Rasipanje integracijskih modela pred naraslim silama destrukcije djeluje kao povijesni čin u kojem smo posmatrači koji ne razumiju radnju na pozornici u koju bulje zombijevskim pogledom. Nastupe tako vremena kad ludaci vode snage divergencije i ruše sve pred sobom. Nažalost, tamo gdje imamo militantni kolektiv imamo fašizam. Gotovo da smo navikli na priču o “volji naroda”, na fašističke podvale o volji kolektiva koju usmjeravaju dva tri firera ili vožda.
U isto vrijeme dok nezaustavljiva prekarnost razara naše psihičke i socijalne sisteme, nama se još uvijek nameću srednjevjekovne podvale kao neupitne i neke ljude se proglašava svetim. Vrlo je uputno pročitati knjigu autorice Meg Greene pod naslovom Mother Teresa – A biography (2004) pa da vidimo o kakvim “sveticama” se radi. Milione dolara, koje je dobila za pomoć sirotinji, Teresa je proslijedila u kasu Vatikana dok su bolesni i siromašni umirali po podrumima neuslovnih sirotišta u Kalkuti za koja je skupljala velike donacije širom svijeta. Naravno, ne bismo trebali biti iznenađeni, jer uvijek se pokaže da je s druge strane medalje ljudska pohlepa! Uz nju se vole slikati vladari svijeta i uručivati joj bogate poklone kao znak pažnje i ovozemaljske moći kojom raspolažu bez mjere. A, s druge strane, sirotinja koja pati u ostacima “trećeg svijeta” pod brižnom rukom zapadne svetice produžava u nedogled kolonijalne mitove i opravdava imperijalne i hegemonijske namjere.

Populizam, neznanje, nemoral

Profanizacija svakog ljudskog djela i ljudi od znanja u sistemu konzumerske zabave jeste nezaustavljiv proces kojem se ne može oduprijeti ni jedan pojedinac. Dovoljno je da polupismeni žurnalizam počne govoriti svojim jezikom o nekom velikom misliocu, slikaru ili piscu i odmah je pred nama užas potkopavanja vrijednosti koje je neki čovjek ostavio iza sebe. Žurnalizam uništava sve čega se dohvati svojom površnom slikom svijeta.
Velikosrpska politika suštinski je još uvijek zaleđena na Kosovu polju u 1389. godini i zatočena u programima svesrpstva i Velike Srbije. Od kraja 19. stoljeća u njoj se razvija mit o “osveti Kosova”, “svesrpstvu” (asimilacijsko-hegemonijski projekt po kojem su svi štokavci srpski narod) i mit o “Velikoj Srbiji” (projekt stvaranja velike državne teritorije na kojoj će živjeti samo Srbi). Ova tri mitska narativa su izvorište svih katastrofa srpskog naroda i onih koji su bili objekti velikosrpske hegemonije. Neko bi morao odlediti srpsko biće i vratiti ga u vrijeme, u moderno doba, među druge evropske narode. To “srpstvo”, nažalost, metastaziralo je u fundamenatalistički nacizam.
Sjeme fašističkog zla posijano je oko nas, u terorističkoj organizaciji ravnogorskih četnika koji još uvijek ratuju s “Turcima”. Oni paradiraju i postrojavaju se širom Bosne, posebno u entitetu “rs”, od Prijedora do Višegrada i Nevesinja, planski se “njeguje” fašizam kako bi bošnjački narod i povratnici svojim kućama bili zaplašeni i nestali u bestrag. To je dio nacističke velikosrpske strategije. Na mjestu pokolja i spaljivanja Bošnjaka u Višegradu velikosrpski nacijski projekt postavio je Andrićgrad, ciničko djelo zla, kojim se cilja na relativiziranje zločina nad Bošnjacima i kojim se cjelokupan velikosrpski nacijski projekt sa njegovom mitologijom, idejama i likovima prenosi na tlo Bosne i Hercegovine kako bi se dalo utemeljenje za buduće pothvate srpstva. Nesretna velikosrpska svijest sopstvenu laž pokušava nametnuti drugima kao da je kraj 19. stoljeća, kao da se ništa nije desilo, kao da niko ništa ne zna...
Na djelu je od devedesetih priča o ugroženosti i velikosrpska fabrikacija neprijatelja svuda okolo. Ćosićevsko-šešeljovsko-kecmanovićevski vokabular laži i mržnje zapljuskuje svakodnevlje i pretvara ga u primitivnu palanačku ahistorijsku pozornicu barbarskih rušitelja i zločinaca koji se ne stide krvi na svojim rukama. Vokabular zla sustiže nas na svakom koraku, osjećamo se napadnuto, nesigurno, pod opsadom. Na to primitivno i antibosansko djelovanje ne smije se odgovoriti “islamističkim” radikalizmom s bošnjačke strane, glupim terorističkim činom, jer bi time taj palanački nacizam bio opravdan i ispunjen. Svi fašisti oko nas su se spremili da odgovore na “islamistički čin” koji bi trebao izvesti neki ogorčeni musliman. Palanka se ruši civilizacijom i principima – ne istim odgovorima. To je filozofija! Zato su se digli bosanski neprijatelji da potvore Bosnu kao opasnost za Evropu u kojoj se nalaze “ljudi s radikalnim namjerama”. Nema ništa nemoralnije od potvaranja Bošnjaka kao nečega antievropskog od politika koje su devedesetih godina napravile strašne zločine u Bosni protiv bošnjačkog naroda.

Autoritarni tip čovječuljka

Monopartijski politički sistemi prošlog vremena, jugoslovenski i sovjetski, nosili su u sebi tu parareligioznu crtu. Ruski komunizam uništio je slobodu i kreativnost i skončao u staljinizmu. Partije su bile loše imitacije religijskih institucija koje su potisnute s povijesne scene i proglašene “opijumom” za mase. Partijski funkcioneri određivali su sve tokove u društvu, slično kako u teokratskim sistemima religijski predstavnici pokušavaju određivati sve što se tiče vlasti, moći, radnih mjesta, tokova novca, ekonomije, manipuliranja građanima za račun vladajuće klase... Partija je nametnula istine kao da su religija. Tako je nastao primjetljiv mentalitet slijepog slijeđenja i poslušnosti, jedan autoritarni tip koji je mogao vrlo lahko da se transformira u religijskog fundamentalistu i da ubija drugog čovjeka samo što je musliman. Ovaj shapeshifting, tj. nečija promjena oblika, ostao nam je neobjašnjen i nerazumljen. Naime, kako ljudi koji odrastaju s nama i druže se mogu jednoga dana postati monstrumi-ubice i ubijati druge ljude samo zato što se zovu drugačije? Ovaj monstruozni tip pristaje uz opasni oblik transformiranog partijskog jednoumlja, koje morbidno preživljava u licemjernom zloupotrebljavanju religijskih institucija za potrebe vladara koji đavolski upravljaju naracijama kolektiva i razvijaju kolektivističke teleologije kojima ne treba racionalno-kritičko mišljenje.
Prelaz iz “partijske religije” u “etničku religiju” ili etnicizam (etnicizam – etnija sebe naziva nacijom na teritoriji koju je otela od druge religijsko-etničke skupine kao neke vrste savremenog “plemena”) omogućen je autoritarnim karakterom. Njegova je glavna “vrlina” findžan-svjetonazor ili geto-Weltanschauung. On odozdo gleda u vođu i divi mu se bezgranično, a onoga ispod sebe gazi i uništava gledajući ga odozgo, svisoka. On nije slobodna individua, ne postaje slobodni građanin. On ne može postaviti pitanje o državi ili konstituciji respektabilne političke vlasti. Možda je u tome dio odgovora na pitanje koje se tiče Bošnjaka i drugih muslimana Balkana o neuspjesima formiranja država u 19. stoljeću. Zato su ih od 1821. do 1923. godine s balkanskog prostora pomeli, pobili, protjerali i uništili oko 5,5 miliona, kako nas podsjeća Justin McCharty. Tek treba postavljati prava pitanja!

Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge... Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“.

U Muzeju holokausta u Richmondu (The Virginia Holocaust Museum, Virginia, USA) izložene su slike nacista uslikanih nad masovnom grobnicom pobijenih jevrejskih žrtava. Hitlerovi oficiri i vojnici stoje nad masovnom grobnicom u kojoj su tijela jevrejskih žrtava. Oni poziraju! Sasvim identična slika onoj koju prenose srpski fašisti prijeteći novim genocidom i novim zločinima nad Bošnjacima. Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge. Militarna zločinačka formacija Škorpioni iz Srbije na ratištu oko Srebrenice snimljena je u egzekuciji srebreničkih civila kod Trnova i ta kaseta se gleda kao ratni ili akcioni film u Šidu, može se iznajmiti u lokalnoj videoteci. Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“. Oni još nisu osjetili ruku osvete na sebi i oni misle da ih ta ruka nikada neće stići! Ne priznaju sudove i sudske presude, ismijavaju žrtve, unesrećene, nemoćne...
Zločinci pokazuju potrebu da se slikaju dok ubijaju i zlostavljaju žrtve. Oni se slikaju nad masovnim grobnicama koje pune ljudskim tijelima. Oni snimaju egzekucije nemoćnih civila dok im pucaju u potiljak. U Muzeju holokausta (Richmond) njemački vojnici tokom Drugog svjetskog rata s pištoljem na čelu jevrejskih žrtava poziraju pred kamerama kao da je riječ o proslavljanju rođendana. Žrtva je prestrašena, obezljuđena, na koljenima i čeka smrt. Pad u iskopanu jamu. A ti vojnici okolo sasvim mirni i zadovoljni. Takve slike prave srpski vojnici širom Bosne, ponosni što iskorjenjuju drugačije od sebe, što ih progone, što ih bacaju u masovne grobnice, što im pucaju u leđa i potiljak dok su bespomoćni s rukama vezanim na leđima. Zločinci vole bespomoćne žrtve! Sutra će od njih oteti kuće i stanove, planski se naseljavati na prostorima s kojih su „očistili“ druge i bacili ih pod zemlju ili u rijeku Drinu. Valjda se time oslobađaju vlastitog straha. Oni love civile po kućama i tuku ih pred drugim članovima porodice. Uzimaju im drgocjenosti, porodično zlato i srebro, siluju im žene, djecu nabijaju na nož pred majkama, demonstrirajući „srpsko junaštvo“... Oni u Kotor-Varoši, Bijeljini, Višegradu, Foči, Srebrenici, Prijedoru, Nevesinju, Bratuncu, Banjaluci i drugim mjestima ubijaju nedužne ljude po kućama i ulicama kao da obavljaju neki rutinski posao. Oni s ponosom slikaju ta zlodjela i međusobno se nadmeću u činjenju zla i mučenju ljudi. Oni se ne stide zločina koje su napravili. Srpski zločinci poslije rata ponavljaju da bi ponovili sve zočine. Negiraju optužbe za genocid i druge zločine protiv čovječnosti. Ne priznaju presude internacionalnih sudova... Oni spaljuju ljude u Višegradu.. Oni prave masovne grobnice: Pilica, Tomašica, Hrastova glavica, Bunarevi, okolina Srebrenice, Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Foče, Čajniča ... Oni ispunjavaju zavjete predaka – osveta Turcima... Perverzija zla nema moralne skrupule ni obzire prema žrtvama. Ona je izopačeni ljudski razum zla u akciji koji postaje kolektivna aktivnost inficirana zločinom. Dođe u Sarajevo bokser iz Nikšića i siluje, ubija, ruši, pali, određuje ko će živjeti, a ko neće; „monstrum na Grbavici“ tokom agresije srbijansko-crnogorske vojske određuje ljudske sudbine. Bokser iz Nikšića, jad, otpad, četnik.

Medijski žargon autentičnosti

U medijskom društvu oko nas pojavljuju se medijski maheri koji znaju upotrebljavati medije i okretati ih na svoju stranu ili u svoju korist. Za njih javnost je predmet ili objekt s kojim se mogu poigravati, koju mogu manipulirati, formatirati, orijentirati, dezavuirati... Oni u digitalno polje uvode vlastite igre koje potcjenjuju igračko i ljudsko, kao ono što bi moglo biti plodonosno povezano.
Javni medijski servisi više i ne trebaju političarima jer su oni oformili vlastite privatne ili partijske medijske projekte i preko njih nastavljaju svoje „oblikovanje“ javnosti. Novinari mogu da se osjećaju iskorišteno, ali od tog osjećaja nema ništa. Oni su prisiljeni i svedeni na trivijalne teme iz života i niko više ne vjeruje u njihove priče. Ta sudbina je zadesila i državu, jer partijska vlast nije podudarna s državom nego s profitabilnim javnim preduzećima iz oblasti elektroprivrede, telekomunikacija i slično.
Mediji planski onemogućavaju promišljanje srpskih zločina nad Bošnjacima u kontinuitetu od 19. stoljeća. Mediji nas obmanjuju o uzaludnosti takvog posla, nepotrebnom poduzimanju takvog zadatka. Svaki pokušaj da se kaže nešto javno o projektu, scenariju, planovima, načertaniju, mediji odmah niveliraju, anuliraju, razvodne, prikažu kao nešto trivijalno, sporadično, slučajno. Široke mase onda u čudu bivaju zatečene kada ih ubice iz Srbije tamane po podrinjskim gradovima kao divljač za odstrjel i njihova mrtva tijela bacaju u Drinu. Bosanski mediji istrajavaju na antibosanskom odnosu prema životu i užasavaju se strašnih pitanja o pripremljenim zločinima u srbijanskim institucijama znanja, religije, policije, vojske. Mediji obesmišljavaju svaki naš govor o srpskom nacizmu kao politici koja razara ovaj dio svijeta tokom 20. stoljeća. Razara prvo srpsko narodno biće, ali i bošnjačko, hrvatsko, crnogorsko, albansko. To je opasan karcinom sa kojim se moramo suočiti – prvo srpski narod, pa onda svi na koje se pogubno odnosi. Ali, mediji su odmah tu da vas potope i proglase nacionalistom, srbomrscem, neznalicom, islamskim fundamentalistom, ekstremistom. Mediji samo ispunjavaju naloge propagande i obavještajnih službi. Zato nisu nevini!
Mediji mogu napraviti da ne postoji nešto što se redovno odvija pred našim očima. Oni istrajno ignoriraju sve poduhvate koji nisu u skladu s njihovim predstavama o svijetu ili s uputama političkih kontrolora vijesti. Mediji mogu napraviti stagnant water (ustajalu vodu, stajaćicu). U javnoj komunikaciji se neprestano provlače „estetizacije“ najprimitivnijih političkih ideologija, uvjeravanja da je to „vrhunsko“ dostignuće, da bez toga ne bismo mogli razumjeti povijesne procese i tome slično. Kada shvatimo da iza toga stoje rasističke predrasude, etnofaulizam i fašistički prizvuk onda smo već u opasnosti da nas žreci autentičnosti ne potope u provincijalizam „čaršijskog uma“ koji je neprimjeren „vrhovnim“ dostignućima izvornosti i jedinog pravog razumijevanja ili, kako to T. W. Adorno kazuje, „Jargon der Eigentlichkeit“. Tako zločinci na teritoriji Bosne naprave genocidnu tvorevinu entitet „rs“ i očekuju da se šuti ili da se to djelo zla prihvati kao nešto normalno. Nemoguće je to normalizirati kada je zasnovano na zločinu genocida. Nikada to neće biti normalizirano, jer u osnovi mu je neljudski zločin genocida nad Bošnjacima.

Mediji, iskorjenjivanje neidentičnog i lažne elite

Mediji pomažu da se u javnoj sferi nametne lažna elita i da ona definira „značenje“ koje je obavezujuće za kontekst. U jednom času riječ je o politički motiviranoj „eliti“ koja tačno zna šta je bitno u konkretnom povijesnom času unutar neke društveno-političke zajednice. Ta politička „elita“ nameće ateističku sliku svijeta. Njih zamijene oni koji sebe smatraju religijski motiviranima „elitama“, a s namjerom da isprave pogreške takozvanih ateista prema njihovim „religijskim postavkama“ i slikama svijeta. Onda u medijima sveštenici kao tumači pravog „značenja“ počinju definirati društvene vrijednosti i objašnjavati društvene procese. A pritom, u društvu i školskom sistemu više se ne govori o sociologiji i ona se potiskuje iz javnosti i obrazovnog sistema. Ljudi bez odgovornosti manipuliraju društvenu zajednicu metafizičkim i teološkim osmišljavanjima svakodnevnog života, dok njihovi politički sljedbenici ne smatraju da su oni obuhvaćeni moralom koji se navodno smatra vlasništvom „elitne“ grupacije.
Mediji bliski vlasti vrše javni odstrjel i progon neistomišljenika. Oni i tužilaštvo/pravosuđe imaju istu funkciju odstranjivanja nepoželjnih! Mediji povezani s poslovno-interesnim grupama prave neprozirne i maglovite slike stvarnosti. Tako se nastavlja inkvizicijski duh crkve iz srednjevjekovlja u našem dobu kroz unificiranje i brisanje neidentičnog. Oni koji još misle svojom glavom postaju predmet interesovanja manijakalnih šefova tajnih policijskih struktura i njihovih plaćenika. Tajne službe im pretresaju račune, prate telefone, twitere, facebook profile, prate mailove, inspektori stalno pretresaju finansijske tokove, koncentrirani pritisak ne prestaje... Mediji prije sudova objavljuju „optužnice“ na svojim stranama! Mediji nam nameću diktaturu „dnevnog“ događanja i dnevnopolitičkih tema!
Ko posreduje vijesti u medijskim kanalima? To su uglavnom osrednje obrazovani medijski posrednici koji prema svojim mogućnostima, afinitetima, moćima zapažanja, diktiraju strukturu vijesti širom medijskog prostora i na taj način ga određuju. Oni služe maker-ima u pozadini koji im podastiru „prave istine“ o događajima i nevidljivom rukom guraju u komunikativnu orbitu prilagođene informacije. Izloženost prosječnosti tokom dužeg perioda postavlja ideal prosječnosti kao vrhunski. Sve što mu se opire kao neidentično biva odstranjeno iz društvenog sadržaja. To je iskustvo Jevreja u nacističkoj Njemačkoj i Bošnjaka pred Miloševićevim agresorima na Republiku Bosnu 1992. godine.
Političari i poslovni ljudi kontroliraju medije preko direktora i urednika medijskih servisa. Oni tako nameću medijsku sliku zbilje ili društvenih procesa i stvaraju ambijent za vlastito djelovanje. Neshvatljivo je da javni servis koji je opće dobro svih građana kontrolira jedan čovjek i njegova politička partija. Javnim dobrom raspolaže jedan čovjek i njegova saradnička grupa u svome interesu – ne u interesu građana. Oni su okupirali javno dobro i pretvorili ga u privatno vlasništvo. Političari određuju ko će se pojavljivati u javnim medijima, o čemu će govoriti, šta će ga pitati, šta će odgovariti, koje će vijesti ići u eter, kome će se „svezati zvono“, ko će objašnjavati društvene procese... Mediji su i dalje osnov potčinjavanja Bosne izvanbosanskim politikama i interesima. Oni nastavljaju sve procese koje su vodili prije agresije i tokom rata u Republici Bosni i Hercegovini.
Budući da mediji ne mogu živjeti od dobro odgojenih djevojaka oni u svoje programe prizivaju i crnog đavola samo da bi povećali gledanost, reklame i utjecaj na mase. Zato su spremni da u svome medijskom prostoru prepariraju ratne zločince i s njima prave ekskluzivni interview. Tako se odvija la remontada – „povratak u igru“ ljudi zla koji su devedesetih godina 20. stoljeća izazvali stravična stradanja i ratnu katastrofu. Oni nas i dalje uvjeravaju da je moralo da se desi sve što se desilo. Pritom, oni su „nevini“ i ne snose nikakvu odgovornost za ovo što se desilo, jer zavjeru su skovali strani plaćenici i velike sile, a oni su nevini u ime svojih naroda ležali po zatvorima. Nemoralno je nadasve kad bolesni son of a bitch, presuđeni ratni zločinac koji se vraća s robije, biva slavljen od svoga sveštenika i naroda kao heroj. To je odveć bolesno, vrlo bolesno!

Sličica Želim Print

U tome svemu, naprimjer, najsramnije je što nam mediji skrivaju činjenicu da je entitet „rs“ na tlu Bosne nastao nasilnim putem, djelima zločina i genocidom nad Bošnjacima. O tome mediji šute i predstavljaju nam šarene sličice iz zemlje i svijeta kao da smo rajski krajolik.

U tome svemu, naprimjer, najsramnije je što nam mediji skrivaju činjenicu da je entitet „rs“ na tlu Bosne nastao nasilnim putem, djelima zločina i genocidom nad Bošnjacima. O tome mediji šute i predstavljaju nam šarene sličice iz zemlje i svijeta kao da smo rajski krajolik. Mediji taj entitet zla prezentiraju kao normalnu političku činjenicu! Političari i mediji govore da je to „ustavna kategorija“, gotovo nešto neupitno, kao da je time što ju je neko ugurao u dejtonski Anex IV prestalo postojati genocidno porijeklo te „administrativne“ tvorevine, kao da se oktrojiranim aranžiranjem političko-pravnog sistema može preprati jedna zločinačka mrlja i sakriti od očiju, od naših misli i sjećanja. Taj zločin koji stoji u temelju entiteta „rs“ potkopava sve ljudske norme i modele življenja na ovim prostorima svijeta života, a mediji nas upućuju na to da ne primjećujemo tu činjenicu i da se pravimo da ne postoji.

Može li država bez svoje televizije? Ili, drugim riječima, postoji li danas u Evropi  država koja nema svoju televiziju i medije koji predstavljaju najpozitivniju stranu te države? Gdje su nestali kvalitetni novinari – u dubinama medijske praznine komunikativne orbite! Pojavili su se stranački mediji – bilteni – preko kojih nas stranačke grupe šaltaju kao maloumnike.

Medijski teror

Mart 24, 2017

Medijski teror je bezgraničan. On se širi komunikativnom orbitom savremenog svijeta u talasima žurnalističkog cinizma.

Oko nas prašte besmislene populističke kampanje. Vrište političari na sve strane i obećavaju “zlatne kašike za puk”. Ljudi su postali ravnodušni, nezainteresirani, umorni od obećanja.

Treba priznati da modeli bolje izgledaju, a fudbaleri “brže” trče od filozofa! Od tih opasnih displaced philosophers.

Industrija obrazovanja u prekarnom društvu

Urušavanje univerziteta u prekarnom društvu (V dio)

Stranica 1 od 2
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro