Nedžad Grabus

Nedžad Grabus

muftija slovenački, završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1987. godine i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu (1994), gdje je magistrirao (2001) i doktorirao (2008).

Predavač je akaida na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i član Sabora IZ u BiH. Radio je u Vjersko-prosvjetnoj službi Rijaseta i kao saradnik na Radiju BiH od 2001. do 2003. godine kao urednik Religijskog programa, također je dugogodišnji saradnik TV Sarajevo.

Objavio je veći broj stručnih tekstova radova među kojima su:  „Mogućnosti islamskoga djelovanja posredstvom elektronskih medija“ (1995); „Islam u BH medijima u oskudici vjerskog novinarstva“ (2000); „O prednosti vjerovjesnika nad melekima“ (2001); „Šejh-Jujino tumačenje islamskoga vjerovanja – akaida“ (2002); te „El-Bagdadijevo učenje o temeljima imana“ (2002) i dr. Prevodio je također i tekstove Ekmeledina Ihsanoglua, Huseina Đoze, Džona L. Espozita (John L. Esposito, Tomaža Masnaka i dr.

Govori arapski, engleski i slovenački jezik. 

U hijerarhijskoj ljestvici vrijednosti svakog naroda povjerljivost i pouzdanost su vrline koje su važne za čuvanje i napredak organizacije ili sistema na kojem se zasniva njeno djelovanje. U bošnjačkom narodu IZ je poslije Drugog svjetskog rata, pa sve do 1990. godine, brinula o znatno širem okviru od samog vjerskog učenja. Tadašnji sistem bio je snažno involviran u djelovanje IZ. Problem obavještajnih i kontraobavještajnih djelatnosti iz tog perioda u znatnoj mjeri opterećuje i današnje političko “dozrijevanje” Bošnjaka. Povod za ovaj tekst je dokument kojeg smo nedavno dobili u traganju za rješenjem administrativnog problema i subjektiviteta IZ u Sloveniji. Dokument je nastao 30.9.1976. u Ljubljani, napisan je na slovenskom jeziku za potrebe Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove. Podatke je sakupio i napisao izvještaj Ilija Savić, a potpisao komandir policijske stanice Janez Zakrajšek. U izvještaju je zapisano da je IZ, registrirana na adresi Linhartova 36, imala dozvolu za organizaciju vjerskih aktivnosti od 27.8. do 25.9. 1976. u privatnoj kući u vlasništvu Alije Džinića. Podnosilac izvještaja je zapisao da je u navedenom periodu pratio posjetu i sudjelovanje u vjerskim aktivnostima svakim danom od 20 do 22 sata, te da je na teraviji bilo od 60 do 80 muškaraca. Naveo je da su to uglavnom bili radnici iz “Komunalnog preduzeća Ljubljana”, ističući da su bili i Albanci, u izvornom tekstu napisao je Šiptari, zaposleni u preduzeću “Kanalizacija” i “slastičari” iz Ljubljane. Izdvojio je posebno H. Bašića iz Javnih skladišta, za kojeg piše da je aktivan u Odboru islamske zajednice Ljubljana. Iz dokumenta znamo da je na džumi u tom periodu bilo oko 20 muškaraca. U izvještaju se navodi da je imam bio student iz Sarajeva, A. Halilović, a stanovao je kod H. Ćatića, za kojeg navodi datum rođenja i adresu stanovanja. U izvještaju je napisano da je Bajram-namaz bio 25.9.1976. u šest sati. Zapisao je da je imam u svom govoru ukratko predstavio političko stanje na Bliskom istoku i okolnostima u kojima žive muslimani. Napisao je da su vjerske aktivnosti tekle mirno i da nije bilo nikakvih incidenata, te da je posjećenost bila puno veća nego prethodne godine. Izvještaj je zaključio kako je student Halilović obećao da će se IZ iz Sarajeva zalagati da se sagrade odgovarajući prostori, “džamija” u Ljubljani.
U dokumentu nema ništa problematično sa stanovišta bilo kojeg spomenutog sudionika tadašnjih događaja. Ovaj dokument nas upozorava na činjenicu da su obavještajne i policijske strukture redovno pratile aktivnosti IZ. Ne treba biti paničar, ipak ne smijemo biti ni naivni da se to događa i danas u našim džematima. Mi živimo u različitim državno-pravnim okvirima i sistemima, obrazujemo se u različitim zemljama. Imami imaju kontakte s džematlijama ali i s ljudima iz različitih društvenih struktura. Islam je u suvremenom svijetu, posebno na Zapadu, u znatnoj mjeri postao “sigurnosno pitanje”. Avanturisti različitih profila s “viškom adrenalina” često prihvate islam i iznenada se pojave u džematu. Niko ih ne poznaje, a “naša naivnost i inferiornost” prema drugima utječe da ih često prihvatimo brže i lakše nego svoga imama koji nas poučava islamu i za kojim klanjamo namaz, i samo za nekoliko dana “nepoznati mumini” već su u prvom safu. Zato su u džematskim odborima važni ljudi od povjerenja, pouzdani i odani idejama IZ, jer samo tako i imam može biti siguran u obavljanju svoje misije. Imama uvijek neko “nadzire”, a ko imame uči “obavještajnoj kulturi”? Najgori scenarij za IZ jeste ako se proizvodi međusobna sumnja i nepovjerenje među njenim uposlenicima koje se može iskazati kroz stavove pojedinih rukovodilaca kada kažu: “Dobar je on, samo ne znam čiji je!?”

Sličica Želim Print

Filozof Žan Fransoa Liotar u knjizi La condition postmoderne zastupa mišljenje da živimo u eri u kojoj je legitimizacija “velikih narativa” u stanju krize i opadanja. Analitičari smatraju da su na meti Liotarovog djela dva osnovna narativa: “narativ progresivne emancipacija čovječanstva – od kršćanskog iskupljenja do marksističke utopije – i narativ trijumfa nauke. Liotar smatra da su od Drugog svjetskog rata takve doktrine “izgubile vjerodostojnost.”

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro