Vjerujem da se svako ko se lati pera kako bi napisao pokoji redak o kruni neba, Muhammedu, a.s., nađe između dvije vatre. S jedne strane ima želju iskazati određene dijelove Poslanikova života i njegove ličnosti, podrazumijevajući da ih je valjano razumio i doveo u ispravan kontekst, pa ih kao takve iznosi na bjelinu hartije, jer, da samo nabraja pûke historijske činjenice, zašto bi radio već urađen posao? A s druge strane mu ruka zadrhti da ne napiše nešto neumjesno, što ne bi bilo prilično onome čijim se životom Svevišnji zaklinje (Kur’ān; XV, 72). Naravno, uvijek svjestan (kao Hassān ibn Sābit) da se njegova pjesma, u ovom slučaju tekst, proslavlja Muhammedovim imenom, a ne obrnuto. Stoga biram treći put. Napisat ću ponešto o onome što meni privlači pažnju iz Muhammedovog, a.s., osebujnog života i što je najviše dotaklo moje biće—zato ovaj put pišem u prvom licu jednine—uopće ne misleći da su to najpunovažniji segmenti iz njegove sīre. Ovdje ćemo se samo osvrnuti na tri njegove osobine: strpljenje, stid i poniznost, pošto je nemoguće nabrojati, a kamoli razmotriti sve njegove vrline, jer: “… ko njegove čare da opiše?” (Safvet-beg Bašagić)

Ono što me posebno dojmilo jeste Poslanikov tako širok vidokrug, pa znatno dublje sagleda stvarnost u jednom većem kontekstu, znajući da trenutna slika stvarnosti nije sâmâ stvarnost.

Krenimo redom. Hazreti ‘Ā’iša kazuje da je rekla Vjerovjesniku, a.s.: 

– Da li ti je ikada došao trenutak teži od onog poslije bitke na Uhudu? 

– Svašta sam doživio od tvoga naroda– reče on

– ali najteže što sam doživio od njih bilo je ono na Dan‘Akabe, kad sam se obratio lbn‘Abd Jālīl bin‘AbdKulālu, pa nije prihvatio ono što sam htio. Otišao sam veoma potišten, i nisam se osvijestio sve dok nisam došao u Karnu’s-se‘ālib. Tada sam podigao glavu i ugledao kako mi oblak pravi hlad. Pogledao sam ga bolje, a ono u njemu Džibrīl. Poziva me i reče: “Allah je čuoono što ti je rekao tvoj narod, i kako su te odbili. On ti je poslao meleka koji je zadužen za brda da mu narediš što god hoćeš u vezi s njima”. Potom me pozva melek brda, nazva mi selam, a zatim reče: “Muhammede, to je tako, pa šta želiš? Ako hoćeš, ja ću nad njima poklopiti dva brijega”. 

– Ne– rekao je Vjerovjesnik, a.s.,ja se nadam da će Allah dati da od njih postanu oni koji će samo Allahu ibadet činiti i nećeMu ništa pripisivati kao druga.(El-BuhārījevSahīh, 3231.)

Ovdje u oči upada nekoliko stvari. Prvo, takva reakcija na jedan od najtežih događaja u njegovom životu zaista govori o Poslanikovoj iznimnoj ličnosti. Drugo, nije stavio svoj interes u prvi plan, već dalekosežnije posljedice. Njemu je najvažnije čovjekovo okretanje Bogu. I, ono što me posebno dojmilo jeste Poslanikov tako širok vidokrug, pa znatno dublje sagleda stvarnost u jednom većem kontekstu, znajući da trenutna slika stvarnosti nije sâmâ stvarnost.

Što se tiče druge osobine, svakom muslimanu je poznato da je Muhammeda, a.s., krasio stid. Ovdje bih samo istakao situaciju u kojoj je Pejgambera bilo stid ukazati čak na nešto što mu smeta toliko da je došla reakcija sa Neba. Veli se u Kur’ānu: “O vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se dopusti radi jela, ali ne da čekate da se ono zgotovi; tek kad budete pozvani, onda uđite, i pošto jedete, raziđite se ne upuštajući se jedni sa drugima u razgovor. To smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vam to rekne…” (XXXIII, 53).

Na kraju, kada je u pitanju poniznost, nijedan musliman ne ostaje ravnodušan kada se podsjeti na Poslanikov skrušeni ulazak u Meku za vrijeme njenog osvajanja odnosno oslobođenja. Ušao je tako jer je bio svjestan da mu je to od Allaha dar. Vrhunski edeb i poniznost je pokazao i tokom mi‘rādža kada mu je Uzvišeni pokazao Svoja najveličanstvenija znamenja (LIII, 18), jer, motreći te čudesno lijepe svjetove: “… pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio” (LIII, 17).

Ovako opisuje hazreti Mevlānā Muhammedovu, a.s., poniznost u djelu Fīhi mā fīhi: “On (Pejgamber) je voljen i ponizan, a to je zbog dragulja koji ima u sebi. Tako i granu na kojoj ima mnogo voća plodovi saviju do zemlje, dok se grana na kojoj nema voća izvija u nebo, kao što je grana jablana. A kad voće preko granice rodi, grana se podupire da se ne bi skroz do zemlje savila. Pejgamber je bio vrlo skrušen, jer su se sva voća svijeta od početka do kraja na njemu skupljala. Bez sumnje, od svih je drugih bio ponizniji”.

Završio bih meni najdražim stihovima o Muhammedu, a.s., koje je ispjevao upravo hazreti Mevlānā, a prenosi ih iz Mesnevije Annemarie Schimmel u djelu kod nas prevedenom pod naslovom Muhammedalejhi’s-selamkaodivan uzor. Naime, znamo da se o umiljatom dječaku Muhammedu brinula dojilja Halima, a napomenu da ga je jednom izgubila, pa usplahireno i zabrinuto tražila, hazreti Mevlānā će preudesiti u svjedočanstvo o njegovoj veličini:

“Ne brini, nećeš ga izgubiti,

on je taj u kome se cijeli svijet gubi!”