Bivajući zarobljeni u labirintu čulnih doživljaja i posvećivanja pažnje prolaznom, mjesec ramazan nam dođe kao duhovno proljeće. U čovjekovom životu je neophodno sustezanje, na ovaj ili onaj način, a ono se posebno očituje u tom mjesecu. Prema stanovištu S.H. Nasra, bez samoodricanja nijedna religija, a samim time ni ljudska kultura, nije moguća. Čovjek se povremeno mora povući iz carstva tjelesnog kako bi ostvario sopstvenu ravnotežu i naposlijetku zadobio plodove duhovnog ostvarenja.
Svrha, ciljevi i tajne posta
Jedna takva praksa jeste i post, koji je u islamu obavezujući tokom mjeseca ramazana, a preporučen u drugim mjesecima. U kur’anskom ajetu koji nam govori o obaveznosti posta (II, 183) odmah se naglašava njegova svrha. Promišljajući o toj svrsi, naša nastojanja u toku ramazana zadobijaju smisao i višestruka značenja. Mi ćemo se ovdje usredsrediti na neka od njih. Koliko je ovo važno govori i to što će el-Gazzālī reći da se potpunost čovjekova posta postiže tek onda kada shvati njegovo značenje, te uvidi da je svrha posta čišćenje srca (što se spominje i u navedenim stihovima) i usmjeravanje svih misli ka dragome Bogu.
Postom se gasi ona životinjska priroda u nama, čime se prisjećamo da smo kadri iznova omirisati dašak duhovnog svijeta. Imajući u vidu da je duša sklona zlu (XII, 53), potrebne su žestoke vježbe da bismo savladali i zatomili ono od niske i razjularene prirode u nama. Jedan od vidova čovjekova ostvarenja jeste upravo podvrgavanje životinjske naravi (raz)umu i duhu, čime se svjedoči da naše istinsko lice nije ono zemaljsko.
Post omekšava srce, pa je ono u danima posta mnogo osjetljivije za ono što će mu koristiti na Oba svijeta. Pored toga, postom pokazujemo sebi da umijemo upravljati vlastitom ličnošću kroz samodisciplinu, strpljivost i ustrajnost. Ono što je zanimljivo u vezi posta, a često se ističe, jeste da je on u svojoj bîti tajan, gotovo ništa se od njega ne pokazuje. Sva druga pokoravanja Bogu su javno izložena, te ih ljudi vide, a post vidi samo Svevišnji. To će reći da je post svojevrsna skrivenost.
Ovdje vrijedi spomenuti da u Islamu imamo odabrana vremena kada su jača duhovna strujanja. Čovjek je tada prijemčiviji za nebeske darove koje zadobija hodeći Pravim putom. U tim vremenima, velovi grijehâ se lakše skidaju s njegove iskonske prirode. Zato, ako nećemo sada u ramazanu uz raznorazne olakšavajuće okolnosti, za čije nabrajanje ovdje nemamo prostora, iskoristiti vrijeme za naprijed spomenuto, postavlja se pitanje kada ćemo? Pametan ispaljuje strijelu čim vidi lovinu!
Nadalje, okretanje prema Onome svijetu je čvrsto povezano s postom. Tako el-Gazzālī veli da su učenjaci koji su usmjereni prema Boljem svijetu zaokupljeni prihvaćanjem posta koje dovodi do postizanja smjeranoga dospijeća. Ne samo to, on nam otkriva i njegove tajne, pa kaže da su ciljevi posta slijeđenje melekâ u obuzdavanju strastî onoliko koliko je to ljudskom dvonošcu moguće i kićenje jednom od osobina Uzvišenoga Allaha, osobinom samedijjeta(samodovoljnost). Nad ovim se vrijedi zamisliti…
Post kao čin uma i volje
Ovo uopće ne treba smatrati krupnim zalogajem. Prema mišljenju İbrahima Kalına, post je čin koji je ukorijenjen u umu, duši i duhu više negoli tijelu. Post je, zapravo, čin uma i volje. Čovjek ne bi postio ukoliko ne bi bio ubijeđen u njegovu vjersku svrhu. Mora se imati dovoljno znanja i ispravno prosuđivati da bi se odlučilo postiti. Ovo je osnovno načelo islamskog prava: vjerske dužnosti se ne odnose na umno poremećenu osobu. Post uključuje um u smislu da smo pozvani razmišljati o sebi, svijetu i Bogu tokom posta. Klonjenje od hrane, pića i spolnog odnosa dok se posti, naglašava Kalın, u suštini nije čin tijela, već uma i volje. Post je i čin volje kojom koristimo naš razum, te htijenje da se držimo podalje od zemaljskih zadovoljstava kako bismo postigli više stanje postojanja. Osim toga, posteći mi se sustežemo ne od zabranjenih, već od dozvoljenih stvari za što je potrebna izuzetna snaga volje, jer to ne možemo učiniti, a da prethodno ne ubijedimo sebe u njegovu korisnost i da ne discipliniramo naše umove.
Put ljubavi – put preobraža(van)ja
Sada se vratimo postu u svjetlu kur’anskog sadržaja. Nakon Svoga govora o ramazanskom postu, Bog nam poručuje da je On blizu, da se odaziva onome ko Mu upućuje dove (II, 186). Ova posebna prisnost u toku ramazana između Boga i Njegovog sluge koji vapi za Njegovom Bliskošću, raspiruje plam ljubavi koji drugim mjesecima slabije gori. Ali ne uobičajene ljubavi. Već ljubavi koja prožima i preobražava svo biće do te mjere da vjernik neumoljivo i čeznutljivo traga za Licem Božijim, pa se ne smiruje sve dok ne bude posve ukotvljen u Njegovoj preobilnoj Milosti. Na koncu, ništa više neće vidjeti istim očima, posvuda će pronalaziti Njegove znake i osjetiti toplinu Njegove Sveprisutnosti. Stoga, pored toga što se trudimo danju tokom ramazana, valja se zalagati i noću, bilo namazima, dovama ili promišljanjem. Zasigurno je šteta da kroz branu sustezanja nakon iftara provali voda pohotnosti, jer nas to može omesti na preobražavajućem putu ljubavi na kojem trebamo biti postojani i nepokolebljivi:
“Noću spavaš, danju jedeš, pa gdje bi ljubav otkrio:
do ljubavi doći ćeš kad pospan budeš postio!”
(Hāfiz Šīrāzī)
