Uzvišeni Allah nas je obdario posebnom blagodati – govorom. To je razlika između nas i drugih stvorenja – jezik i mogućnost sporazumijevanja. Mi tu blagodat svakodnevno koristimo i život bez nje bio bi gotovo nemoguć. Međutim, često se dešava da upravo ta blagodat, kojoj je svrha da povezuje ljude i olakšava međusobno razumijevanje, izazove nesporazume i probleme.

Recimo, ako hatib ili govornik ne objasni na jasan i precizan način temu svoje hutbe, to može ljude dovesti u sumnju, dilemu, zbunjenost, pa čak i razljutiti. Ako roditelj svome djetetu ne zna objasniti zašto nešto ne smije raditi, nego samo ponavlja „to ne smiješ", dijete ga vjerovatno neće poslušati. Ako nastavnik ili profesor predaje hladno, bez osjećaja i bez riječi koje mogu probuditi znatiželju, učenik ili student će zamrziti predmet, iako u dubini možda baš taj predmet voli.

Koliko je samo komšijskih i rodbinskih veza prekinuto, ne zato što su ljudi napravili veliku nepravdu, nego zato što neko nije znao lijepo artikulisati svoje misli. Umjesto da kaže nešto na mudar i blag način, posegne za psovkom ili ružnom riječju – i to dovede do prekida odnosa.

A nekada nije potrebno ni da govorimo pa da nastane problem. Dovoljno je da šutimo, da se pravimo nezainteresirani, kao da nas „boli briga". I ta ravnodušnost zna povrijediti druge. Evo primjera: bude dženaza u našoj mahali, a mi ne odemo. Dobro, možda smo bili spriječeni, možda nismo mogli stići – to se dešava. Ali problem nastane kad se poslije pravimo kao da ništa nije bilo. Nismo nazvali porodicu, nismo izrazili saučešće, nismo rekli „oprosti, nisam mogao doći". I ta šutnja, ta hladnoća, na drugoj strani ostavi gorak trag. Ljudi to dožive kao zapostavljanje i nepoštovanje. A to se onda prenese na odnos i veze među nama.

Psiholozi kažu da praznine u komunikaciji ljudi obično popunjavaju vlastitim mislima. I problem je što to popunjavanje rijetko ide u pozitivnom smjeru. Ako se nismo javili, ljudi ne pomisle: „Sigurno je bio zauzet", nego češće: „Namjerno me ignoriše." Ako se nismo opravdali, ljudi ne misle: „Nije stigao", nego češće: „Nisam mu važan.“ I tako sitnica preraste u jaz među ljudima.

Zato pametni ljudi ne čekaju da sumnja naraste, nego razjasne situaciju odmah, dok je nesporazum mali i lako rješiv.