Cijeli muslimanski svijet ostao je zaprepašten 21. marta, 2013. godine. Tog jutra, iz Sirije – u kojoj već više od tri godine, nakon pobune protiv diktatorskog režima u Damasku, na sceni gledamo kako se tzv. Arapsko proljeće pretvara u teroristički diznilend – stigla je vijest o ubistvu Muhammada Saida Ramadana al-Boutija, čuvenog sirijskog alima, šejha, allame, velikog islamskog učenjaka Levanta.

Uskoro se na društvenim mrežama pojavio i šokantni, ali veoma opskurni video ubistva. Ubijen je u džamiji "Iman", u centru Damaska, u vrijeme kada je držao svoje uobičajeno predavanje. Na kratkom snimku se vide posljednji trenuci života ovog, kako su ga kasnije nazvali arapski mediji, "šehida mihraba": šejh al-Bouti drži predavanje, a potom se ispred pulta za kojim je sjedio dešava eksplozija. Nakon što se dim razišao, vidi se ranjeni šejh koji pri svom uspravljanju prvo popravlja ahmediju, a potom, gušeći se u vlastitoj krvi, svojim poprsjem pada preko stolića na kome se nalazio otvoren Kur'an. Užasavajuća slika ubistva čovjeka koji u džamiji vazi o vjeri i što je još užasnije: do danas se slučaj njegovog ubistva nije u potpunosti rasvijetlio.

Šejh al-Bouti bio je stručnjak iz oblasti šerijatskog prava. Cijenili su ga kao prvaka učenjaka Sirije, kao i šireg arapskog svijeta. "Njegova predavanja ponedjeljkom i četvrtkom, koja je držao iz raznih oblasti, bila su najposjećeniji javni skup u Damasku. Uvijek ga je pomno slušalo nekoliko hiljada ljudi, uživajući u njegovim veoma stručnim i do kraja prilagođenim predavanjima iz islamskog bontona, životopisa Poslanika, a. s., aktuelne problematike i sl... I niko, ali baš niko objektivan nema pravo zanijekati veliku popularnost, izuzetan utjecaj i nemjerljiv doprinos kojeg je dr. al-Bouti ostavio u javnosti Sirije, ali i drugih dijelova arapskog svijeta."

Dženaza-namaz ubijenom šejhu al-Boutiju i njegovu unuku Ahmedu, koji je također poginuo zajedno s njim, klanjana je dva dana kasnije, 23. marta, u Emevijskoj džamiji u Damasku, a ukopan je odmah pored mezara velikog muslimanskog vojskovođe i svog sunarodnika Salahuddina al-Ayyubija. Obojica su, interesantno, po etničkoj pripadnosti bili Kurdi. Dženazu je predvodio njegov sin dr. Muhammad Tawfiq al-Bouti, koji je također profesor islamskih nauka.

Obojicu sam imao priliku upoznati i družiti se s njima tokom njihovog boravka u Bosni. Naime, krajem avgusta, 2006. godine, šejh al-Bouti je sa svojim sinom Muhammadom bio gost Udruženja ilmijje, u okviru programa i tribine "Ummet danas". Dogovoreno je da s njim obavim intervju, ali zbog vremena i posjeta koje je imao po Bosni, intervju smo obavili u automobili na putu iz Sarajeva za Mostar. Ja sam ga pitao, a prevodio je Subhi Wassim Tadefi, također Sirijac. Njegova pojava i govor su bili skromni i staloženi. Govorio je o islamu u Siriji, o izazovima s kojima se suočava muslimanski svijet. Kad smo u vožnji, negdje kod Jablanice, došli do pitanja oko njegovog odnosa sa sirijskim režimom, prevodilac Tadefi me je gurnuo rukom i kazao da preskočimo to pitanje. To je šejh al-Bouti primijetio i rekao mu da prevede. Naravno, ja sam pitanje koncipirao tako da sam od njega zatražio komentar na ono što mu se spočitava – tj. saradnja sa sirijskim režimom. Odgovorio je, ali, ipak sam primijetio da mu nije nimalo drago što sam mu postavio to pitanje. To ga je uznemirilo. Osjetio sam da je nastojao da se distancira od režima, ali i da sačuva onu tanku vezu sa režimom sa željom da ne izgubi mogućnost djelovanja u Siriji. Jer, njegova je logika bila da režim ne valja, ali da je gore od toga zašutiti i odreći se te, kakve takve, prilike rada i pozivanja u islam. Šejh nije bio režimski čovjek, ali nije bio ni antirežimski. Ustvari, nije bio ničiji, jer nije nikome pripadao i zato je smetao svakome. Tako sam ja razumio ono što se dešavalo sa ovim uglednim islamskim učenjakom, a što mi je na svoj način pokušao objasniti njegov sin Muhammad, što je u ovom intervjuu i zabilježeno jer se .

Poslije predavanja u Karađoz-begovoj medresi u Mostaru, gdje se šejh al-Bouti obratio profesorima i učenicima, uputili smo se na izvor Bune na ručak. Kazao je kako ga krajolik i klima u Hercegovini podsjećaju na njegov rodni kraj.

Na kraju sam šejha fotografirao pored tekije na Buni. Koliko god je uživao u živopisnosti pejzaža, ljepoti vode, svjetlosti što je iskrila iz svake živuće tvari, vidno je i dalje bio ljut zbog pitanja koje sam mu postavio. Očiti nedostatak slobode, nedostatak osjećanja slobode, strah od mogućih posljedica, pomislio sam, i to je i mene u osunčanom blagajskom ambijentu učinilo tužnim. Nažalost, kasniji će događaji krvavo odgovoriti na mnoga pitanja koja nisam i jesam postavio šejhu al-Boutiju a tiču se načela slobode i islamske misije u haotičnim ideološkopolitičkim kontekstima. Šejh al-Bouti tragično će završiti ovozemaljski život "kao alim kojeg je vjera uzdigla, a politika ubila", kako je zapisano u tadašnjem Preporodovu izvješću. Šejh je preselio na Ahiret kao šehid mihraba, tragični svjedok vremena, u kojem je njegovim ubicama najmanje bilo sveto ono o čemu je veliki šejh govorio i Kur'an Časni što je, krvav, ostao pred njim otvoren.

Rahmet mu plemenitoj, učenjačkoj duši!