Pred sami rat 1992.godine mi smo privodili kraju radove na porodičnoj kući koja se gradila od mog rođenja. Gradila se zajednički i bila nam je zajednička, dedina i nenina, babina i majkina, moja i sestrina i još dvojice amidža koji su se oženili pred samu agresiju.

Kako je rahmetli babo bio jedan od organizatora otpora u našem selu i kako su to oni s druge strane dobro znali, jednog dana su muhajem spustili tenk na potrebnu kotu i istamburali našu kuću. Uništili su joj zidove, ali nisu mogli temelje.

Tada mi nije ništa značila kuća, babo je već bio šehid i ja sam to istinski doživljavao kao počast od dragog Boga te mi je najveća briga bila kako odživjeti te ratne dane da ne ukaljam tu čast. Moguća smrt i nije tako teška ako je gledaš kao susret s ocem. Teško bi bilo susresti ga nečista obraza.

Kada sam kupio bašču, i ona i zazelenjela trava na njoj, podsjetila me je na rahmetli babin život. I on je želio nakon gradnje kuće da uzmogne uzet negdje malo bašče. Ledina je lijepa, trava na njoj mirisna, no ja nemam hajvana da bih mu sjeno kosio. Izorao sam je za sjetvu. Podsjetilo me to na babin šehadet.

Ako iza sebe ostaviš hajirli evlad, smrt nije ni u dunjalučkom smislu kraj, samo preoravanje ledine u oranicu iz koje će osjemenjivanjem nići nove vrijedne kulture.

Nakon oranja došla je kasna jesen i zima. Hladnoće i mrazevi. Što su mrazevi jači zemlja se bolje uredi, u njoj štetno izumre a dobro ostane da sjemenu proljetnom snagu potrebnu da.

Nakon babina šehadeta oči su kao jesen suzama lice umivale a onda su krenule bitke, ofanzive i juriši koji su izazovom straha štipali srce ko zimski mrazevi oranicu.

Moje je uvijek bilo da orem, kopam i sadim – hoće li rodit obilno, oskudno, ikako il' nikako, Božija je volja. Moje je bilo kad pitaju „ko će“ da kažem „ja ću“, hoćemo li pobijedit, izgubit, preživjeti ili umrijeti, Božija je volja. Treba bit kad već jesi i pružit onoliko koliko ti je dragi Bog dao da pružit možeš. Prvi ili posljednji, ne toliko bitno koliko je bitno biti u koloni.

Ja i komad bašče pod mojim imenom u katastarskim knjigama vođen. Trenutak promišljanja i obilan struk sjećanja.

Ne recite za one koji su na Božijem putu umrli, mrtvi su-ne oni su živi ... javi mi se u mislima kur'anski ajet i s njim osmjeh na usnama. Drago je mome babi da me vidi na ovom komadu zemlje, da vidi motiku u mojim rukama, osjećam to u grudima. Drag mu je svaki moj trenutak istinske sreće, znam to, jer danas i sam imam djecu i znam da na beharima njihovih osmjeha napajam bunar svoje duše. Nismo ratovali iz hira i obijesti već iz nužde i potrebe. Nismo ginuli za rad bola i tuge nego za rad sreće i osmjeha. Kad roditelj vidi da mu je dijete sretno ma u kavim da je okolnostima i roditelj će biti sretan i strepnja roditeljska će se smanjit. Smatram da nas i Bog isto gleda...

...vas će tri vrste biti: oni sretni – ko su sretni?! i oni nesretni – ko su nesretni?! i oni prvi – uvijek prvi! Oni će Allahu bliski biti u džennetskim baščama naslada –. biće ih mnogo od naroda drevnih, a malo od kasnijih –. na divanima izvezenim, jedni prema drugima na njima će naslonjeni biti; služiće ih vječno mladi mladići, sa čašama i ibricima i peharom punim pića iz izvora tekućeg –. od koga ih glava neće boljeti i zbog kojeg neće pamet izgubiti –. i voćem koje će sami birati,. i mesom ptičijim kakvo budu željeli. U njima će biti i hurije očiju krupnih, slične biseru u školjkama skrivenom – kao nagrada za ono što su činili.. U njima neće slušati prazne besjede ni govor grješni,. nego samo riječi: “Mir, mir!” A oni sretni – ko su sretni?! Biće među lotosovim drvećem bez bodlji,. i među bananama plodovima nanizanim i u hladovini prostranoj, pored vode tekuće i usred voća svakovrsnog kojeg će uvijek imati i koje neće zabranjeno biti, i na posteljama uzdignutim... biće ih mnogo od naroda drevnih, a mnogo i od kasnijih. A oni nesretni – ko su nesretni?!....

Mjesec je redžeb po hidžretskom kalendaru, u njemu noć u kojoj mubarek prizivamo podsjećajući se na ispunjenje dove Ibrahima, a.s.: "Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!" 

„O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje.“

Proljeće je, sunce se kroz oblake zime probija, svjetlost i toplinu donosi, a redžeb, radost skorog mjeseca ramazana nagovještava. Bogu zahvalu donosim i salavat učim.

"ALLAHUMME BARIK LENA FI REDŽEBE VE ŠA'BANE VE BELLIGNA RAMADAN“

„Moj Gospodaru, blagoslovi nas u mjesecu redžebu i ša'banu i daj nam da dočekamo ramazan“

Da živimo isto vrijeme darovano našim očevima, ovdje na samom kraju bašče ja bih smrtni čas čekao. Sretan ili nesretan? Zapitat mi se je dok još života u meni ima.  

Dunjaluk je ahiretska njiva, šta sam na njemu posadio što bih na ahiretu ubrat mogao, pitam se? Gubi se materija u propitivanju, sipe kroz prste diplome i položaji, auta i odijela, kuća i slični uresi...blijedi njhiova snaga i sjaj a javljaju se lica bliskih, voljenih, javljaju se osmijesi na drugim licima svojom pažnjom posijani, stisak ruke bratske, pokoji namaz noćni a strah od nedostatnosti utapa se u nadu u milost Božiju i dar ruka evladskih s vjerom da će dovama svojim za babu i nakon smrti miris mu zikrullaha donositi.

Bože, ne iskušavaj ih sa mnom niti mene s njima, smiluj nam se i od sretnih nas na oba svijeta učini, a mome babi i svim šehidima Poslanikova ummeta bašče džennetske podari prostrane da prime i one koje su voljeli i one koji njih u ime Tebe vole i spomen na njih čuvaju ovdje na dunjaluku! AMIN!