PREPOROD: Poštovani doktore, naša tema je mentalno zdravlje i svijest o njegovoj važnosti općenito. Kakva je ta svijest danas kod nas, u našoj domovini?

Dr. Hasanović: Naša domovina je jedna mala tačka na globusu koja ima veliko značenje u mnogo pitanja. U historiji ona je mjesto susreta civilizacija, umjesto Huntingtonovog “sukoba civilizacija”. Međutim, ovi koji hoće da naprave ono što ne valja, slijede te neke floskule i umjesto da bude onako kao što je historijski bilo, dakle, susret civilizacija, vidimo sada, 30 godina nakon početka rata u BiH 1992. godine i odnosa svjetske zajednice prema nama muslimanima i danas kada je Ukrajina žrtva velikoruske hegemonije 2022. godine. Da bismo znali šta je mentalno zdravlje, onda ćemo se poslužiti jednom skorašnjom definicijom Svjetske zdravstvene organizacije koja kaže: “Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja.” To je ključno pitanje. Ko god nije mentalno zdrav, taj ne može biti zdrav. S druge strane, definicija zdravlja po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji prije nego što se pojavila ova maksima jeste: “Zdravlje nije samo puko odsustvo bolesti, nego je potpuno tjelesno, psihičko odnosno mentalno i socijalno blagostanje.” S tim što su Amerikanci, tamo 1980-ih godina, pokušali da ubace u definiciju i “duhovno blagostanje”, međutim nije se taj dogovor definisao do kraja. Ali, danas ljudi koji se bave čovjekom i čovjekovim bićem znaju da i bez duhovnog zdravlja nema zdravlja. Iz gore rečenog, ako smo u BiH bez psihičkog, socijalnog i duhovnog blagostanja već 30 godina nizašto krivi, je li moguće da naš narod ima potpuno mentalno zdravlje?

Mozak je jedna velika Allahova tajna

Mi sad tačno znamo u kojem dijelu mozga se šta dešava. Pošto je mozak jedna velika Allahova tajna, mozak je sukus čovjekove biti, jer Allah je dao mozak i um kao bit našeg postojanja. Jer bez ideje, bez misli, koje dolaze putem mozga i uma, bez obraćanja Allahu, dž.š., i održavanja permanente veze s Njim, čovjek ne bi mogao ni postojati smisleno. A u tom obraćanju, koje je Allah, dž.š., dao veličanstvena je dova, direktan razgovor s Allahom, dž.š. Kad čovjek zna ko mu je Gospodar, onda se Njemu obraća i od Njega traži sve što mu treba. Prema izreci: “Ko spozna sebe, spoznao je svog Gospodara”, koju neki pripisuju Muhammedu, a.s., jasno je da ljudi koji jako malo znaju o sebi, jako malo znaju o svom mozgu. Oni koji ne čitaju i nisu upućeni u najnovija naučna otkrića iz oblasti mozga i mentalnog zdravlja, oni uopće ne shvaćaju ovo što nam se dešava.

Moguće je ozdraviti od psihičkih problema

PREPOROD: Upravo to je bio povod da u mjesecu ramazanu pokrenemo ovu temu i govor o mentalnom zdravlju. Doktore, vi ste i teoretski i praktično involvirani u procese obrazovanja i znanja o mentalnom zdravlju. Postoji li, da li je ono danas adekvatno prisutno u našim obrazovnim ustanovama, vjerskim zajednicama, školskim sistemima, nevladinim organizacijama, općenito, u našem društvu?

Dr. Hasanović: Ne postoji. Iz puno razloga. Jednim dijelom za to su krivi i stručnjaci za mentalno zdravlje koji su sebi dozvolili da budu na margini, nisu uzeli ono mjesto koje im u savremenoj medicini i društvu pripada. Do prije 20-ak godina bila je jedna floskula: “Hirurzi ne znaju puno, a mogu pomoći puno; internisti znaju puno, a ne mogu pomoći puno; a psihijatri niti znaju puno, niti mogu pomoći puno.” Međutim, unazad 20-30 godina, koje se zovu dekade mozga, otkako su u dijagnostici počele da se koriste imidžing tehnike poput CT-a, funkcionalne magnetne rezonance, PET-a, SPECT-a, itd., moguće je pratiti šta se zbiva na nivou sinapse, na nivou veza između neurona i u kojim područjima mozga se dešavaju određene humane funkcije. To se naročito pokazalo, nakon ispitivanja ljudi koji su imali moždani udar, saobraćajnu nesreću, operacije na mozgu zbog tumora i slično, što nam je dalo do znanja koje su funkcije izgubili gubitkom određenog dijela mozga, tako da danas imamo tzv. “brain mapping” ili mapiranje mozga. Bečki neurolog Frojd nam je ostavio u amanet znanstveni pristup i razumijevanje psihoterapije, to jest, liječenje duše bez upotrebe lijekova, razgovorom. Mi koji danas radimo ovaj posao, imamo na raspolaganju razne psihoterapijske tehnike koje su vrlo moćne kao što je grupna analiza, naprimjer. Ova psihoterapija vrati osobu u vrijeme kada je bila dijete. Zahvaljujući slobodnim asocijacijama drugih članova grupe, pacijent se sjeti traumatskih događaja iz djetinjstva u kontekstu “porodice” tj. terapijske grupe koja nije njegova originalna porodica, ali koja putem transfernih odnosa u grupi oponaša njegovu ili njenu porodicu. Pacijent se sjeti svojih konfliktnih traumatskih događaja koji su bolni i ometajući, čega godinama nije bio ni svjestan, pa ih u grupi podijeli sa članovima od kojih dobije razumijevanje i podršku. Pacijent u grupnoj analizi doživi “novo emocionalno iskustvo” i kao odrasla osoba razriješi svoj duševni konflikt iz djetinjstva i ima šansu da postane zdrav. Znači, moguće je ozdraviti od psihičkih problema ako se čovjek posveti psihoterapijskom i ako ima određenu ekipu koja mu pomaže kao što su psihoterapeuti, psihijatri, timovi mentalnog zdravlja u domovima zdravlja gdje se liječimo. Naprimjer, postoji rekonstruktivna psihoterapijska tehnika EMDR, što znači, desenzitizacija i reprocesiranje pokretima očiju. To je jedna tehnika koju je američka psihoterapeutkinja Francine Shapiro otkrila prije nekih pedesetak godina, dodatno je razvila u liječenju PTSP-a i traume. Danas je je ta psihoterapijska tehnika dobila jedan fantastičan progres u svijetu i pokazala se kao jedna od najboljih tehnika za rješavanje traume i mnogih drugih zdravstvenih problema. Danas, sa psihoterapijom i saznanjima o tome koje molekule utječu na promjene stanja ljudi, na sinapsama, kao što je npr. dopamin – koji utječe na naš doživljaj i osjećaj uspjeha i nagrada, zatim imamo serotonin – molekula sreće, imamo oksicotin koji je molekula ljubavi možemo ljekovito uticati na duševnu bol, rastrojstvo i poremećeno duševno zdravlje naših pacijenata djelujući suprotno kortizolu koji je molekula hormona stresa…

Posttraumatski stresni poremećaj

PREPOROD: Upravo za stres kažu da je danas najveći ubica?

Dr. Hasanović: Stres dolazi od engleske riječi “stress” to znači tlak, napetost. Inače, stres je reakcija ljudskog organizma na stresor. A stresori mogu biti vanjski i unutrašnji. Vanjski stresori su različiti udari na našu dobrobit i blagostanje bilo riječima, fizičkim napadima i torturama, oduzimanjem hrane, oduzimanjem prava i mogućnosti za posao, oduzimanjem države, ubijanjem djece, roditelja... (što se dešava u ratu) itd. U svim tim relacijama kad čovjek doživi stres on nije ništa kriv, ali se osjeća da jeste nešto kriv i da je zato kažnjen. Stoga su akutna stresna reakcija koja traje do šest mjeseci i posttraumatski stresni poremećaj koji se razvija nakon šest mjeseci od traumatskog stresa normalna reaktivna stanja na nenormalne uslove života. Sad se zna da i dijete u utrobi dobiva stres, dijete na porođaju dobiva stres, dijete dok doji majku dobiva stres. Tako da je veliko pitanje kako ćemo to posmatrati, jer za to imamo jako malu količinu znanja među onima koji su stručnjaci. Naprimjer, ja gledam studente medicine, oni sasvim malo vole psihijatriju. Lahko nauče srce, pluća, bubrege, kosti, zglobove, ali kad treba razmišljati o duši, o duševnom, onda im je to nešto teško. Međutim, na svu sreću postoje i takvi studenti koji nas fasciniraju, koji tako nauče i tako dobro razumiju da ja vidim da je naša budućnost u dobrim rukama, među mladim ljekarima koji uprkos svemu zaista imaju taj osjećaj šta je naša bit.

Kada veterane rata oboljele od PTSP-a sa atrofijom moždane kore, nakon liječenja i stabilizacije za iole normalan život u ovakvoj državi nesređenih perspektiva, pošaljemo da dobiju penziju jer su je zaslužili, a nesposobni su za rad, naše kolege na penzijskoinvalidskim komisijama, koji nisu psihijatri, kažu da pacijenti „foliraju da bi dobili penziju“, te da im je nastalo prije rata, ili da nema dokaza da je ratna trauma izazvala PTSP, iako prije rata nikada nisu bili psihijatrijski liječeni, i odbiju ih od jedine šanse da dobiju minimum kompenzacije za žrtvu koju su podnijeli braneći domovinu i slobodu naroda. 

PREPOROD: Vi ste o PTSP-u pisali brojne radove, na desetine naučnih članaka, posebno nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu. Govorili ste o tome, govorili u javnosti. Danas se ponovno govori o “aktiviranju” PTSP-a u BiH i okruženju, posebno u kontekstu najava ratova, ekonomskih kriza, rata u Ukrajini, stradanja, dolaska izbjeglica. Koliko je to sve opasno za naše društvo?

Dr. Hasanović: Pa evo, ako pretpostavimo situaciju da ljudi koji žive u miru, dakle, sve im je ok, a onda se iznenada dese neki podsjetnici na preživjele traume pojedinih osoba, npr. miris neke paljevine, miris zgarišta, miris krvi, što izazove flashback fenomene. Osobama se vrate slike kad su prije 20 ili 30 godina doživjele traumatski događaj. Tada pogođena osoba više ne može imati mir, ne može spavati, ima noćne more, jer ta situacija preživjele traume koja se nije slegla u mozgu na vrijeme, pošto ta osoba nije u međuvremenu tražila psihološku pomoć i nije radila na svome PTSP-u. Ona je to samo zanemarila, pa je nastavila raditi, živjeti, misleći da je sve uredu. Pri tome je traumatizirana osoba dobila visok pritisak, dobila je šećernu bolest, dobila je da puno puši, da se puno alkoholizira, mladi uzimaju ilegalne „droge“, ljudi kockaju, klade se, i danas imamo epidemiju mladih koji igraju video igrice itd. U svim tim situacijama ljudi bježe od susreta sa sobom, gdje imaju problem s kojim se moraju suočiti, a on je uvijek jako ružan, u njemu ima sadržaj koji je užas, a to je da je neko poginuo, da je neko ubijen, a ta osoba koja je to gledala je bila bespomoćna i nije mogla ništa učiniti, i bila je užasnuta. To je ranija definicija PTSP-a, koja se malo promijenila. Sada je dovoljno čak i da si čuo za nekoga da je stradao, da ti je tvoj neko poginuo, da ti to pokrene tu tvoju unutrašnju potresenost. Taj PTSP nastaje nakon 6 mjeseci od akutnog događaja i on traje do 2 godine. Ako se čovjek liječi može se izliječiti, ukoliko se zaista posveti tome i ima dobar tim s kojim radi, i ako troši dobre lijekove i ako ne radi ove ružne stvari.

PREPOROD: Šta je tu još važno poduzeti?

Dr. Hasanović: Važno je da se traumatiziranoj osobi da dobar posao koji će mu pomoći da se socijalno realizira kako bi bio sposoban da sebi zaradi pare za održavanje vlastite egzistencije i egzistencije vlastite porodice, što ga čini neovisnim i samodovoljnim. Ta osoba će se srediti i imat će lahkoću da priča o svojim traumama. Ali, ako to nema, svaka pomisao o traumi ga poremeti, dobije napade ubrzanog rada srca, dobije visok pritisak, počne se znojiti, ne znaju šta da rade rukama, počnu pušiti i po pet kutija cigareta „da bi im ruke nešto radile“… Dakle, liječili ih ili ne liječili PTSP traje do dvije godine, ako nisu završili taj svoj terapijski proces, onda nakon dvije godine to stanje prelazi u drugu dijagnostičku kategoriju, u tzv. trajne promjene ličnosti nakon katastrofičnih događaja. Pazite, trajne promjene ličnosti, to ljudi ne vide, ali osjećaju duboko u sebi da nisu kao ranije a njihovi najbliži vide te trajne promjene. Tu postoje i promjene na mozgu, koje su posljedica PTSP-a. Na našoj klinici smo došli do sljedećih spoznaja: naša kolegica dr. Aljukić je radila svoj magisterij gdje je došla do zaključka da ratni veterani ARBiH koji su liječeni od PTSP-a, koji imaju stalno slike rata, ne mogu noću spavati. Tokom budnosti u njihove moždane ćelije ulazi kalcijum, a kalcijum je metal koji treba da izađe iz ćelija mozga dok spavamo, da bi se mozak odmorio i bio sutradan ponovo svjež za dnevne aktivnosti. Pošto veterani koji pate od PTSP-a ne spavaju noću, kalcijum ne izlazi, nego ostaje u ćeliji čime se povećava osmotski pritisak u ćeliji, zbog čega voda iz okolnog vanćelijskog prostora ulazi u ćeliju da se izjednači osmotski pritisak, međutim moždana ćelija je fragilna, tanke opne, povećanjem dotoka vode u nju, ona eksplodira, dakle ćelija umre. Time se redukuje kora velikog mozga, stručno to kažemo „atrofija moždane kore“. U magisteriju dr. Aljukić smo dokazali da imamo značajno prisutnu atrofiju mozga kod ljudi koji su preživjeli ratni traumatski stres koji je izazvao PTSP. Da bolje razumije stepen oštećenja koji trpe naši veterani koji su oboljeli od PTSP-a, poslužit ću se sljedećom metaforom. Ako uzmemo čovjeka i skinemo mu samo jedan milimetar debljine kože s jagodica njegovih prstiju, dakle samo jedan milimetar, to znači ostat će bez osjećaja za dodir, pošto se tu nalaze nervni završeci. Zamislimo sada kako je ljudima kada im se jedan milimetar moždane kore istopi/atrofira. To su nepovratna funkcionalna oštećenja o kojima se jako malo zna. U našoj kliničkoj praksi imamo ljude kojima se po pet-šest centimetara mozga istopi kod uznapredovale atrofije velikog mozga najčešće zbog dugogodišnje upotrebe alkohola koja se kod veterana nakalemi na PTSP.

Trajne promjene ličnosti

PREPOROD: A onda to pored zdravstvenog, stvara dodatne društvene probleme?

Dr. Hasanović: Da, imamo ozbiljan problem o kojem se javno ne govori ni zdravstveno, ni ekonomski ni demografski ni politički. Kada veterane rata oboljele od PTSP-a sa atrofijom moždane kore, nakon liječenja i stabilizacije za iole normalan život u ovakvoj državi nesređenih perspektiva, pošaljemo da dobiju penziju jer su je zaslužili, a nesposobni su za rad, naše kolege na penzijsko-invalidskim komisijama, koji nisu psihijatri, kažu da pacijenti „foliraju da bi dobili penziju“, te da im je nastalo prije rata, ili da nema dokaza da je ratna trauma izazvala PTSP, iako prije rata nikada nisu bili psihijatrijski liječeni, i odbiju ih od jedine šanse da dobiju minimum kompenzacije za žrtvu koju su podnijeli braneći domovinu i slobodu naroda. Po mom dubokom uvjerenju to je glupost koja govori dovoljno o nama kao narodu. Ja bih najradije te ljude, nekompetentne medicinske stručnjake istjerao s posla, nikad im ne bih dao da rade s ljudima, pogotovo ne s ranjivim kategorijama kao što su ratni veterani, ali evo oni su tu… Danas imamo tzv. 11. reviziju međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih stanja. U njoj te „Trajne promjene ličnosti“se pretvaraju u jedan novi entitet koji se zove „Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj“, to su praktički ljudi koji se osamljuju, nikom ne vjeruju, ne vide zašto žive, ne vide smisla, ne mogu da vole, ne mogu da rade ono što su radili…I to su objektivne stvari. Mi to sve vidimo, ali nama psihijatrima gledaju je li mi uzimamo kakvih para da mi njima damo penziju iz nekih razloga, jer kao oni izgledaju dobro, međutim, kad razgovaramo s njima, kad im uradimo kognitivne testove, kad vidimo koliko su mentalno propali... Plaše se srčanog i moždanog udara, zašto, jer je to njihova budućnost. Jedino što možemo za njih uraditi jeste da ih penzionišemo dok su živi pa da im penzija ostane kao uspomena porodici ako prerano umru!

PREPOROD: Prije 10 godina govorilo se o brojki od 400 hiljada dijagnosticiranih slučajeva PTSP-a u Bosni i Hercegovini. Kakvo je stanje danas?

Dr. Hasanović: To je UNPROFOR napravio procjenu. Ona se pojavila u javnosti i ja sam na to dao jedan komentar. Mi u ovom trenutku, s obzirom na način kako funkcioniše naše zdravstvo, s obzirom da mi nemamo ljude koji su u nauci postavili visoke nivoe dostignuća u razumijevanju i nošenju sa PTSP-om ratnih veterana, što je podrazumijevalo sistemski pristup u bilježenju svih relevantnih podataka, pa da imamo u svakom trenutku sve podatke o našim vetreranima i članovima njihovih porodica. Npr. Hrvatska ima fantastično snimljeno sve, od prvog dana rata, oni tačno znaju koji je vojnik gdje otišao, šta mu se desilo, koji je vojnik gdje ranjen, s kojim gelerom, šta se poslije toga desilo, koliko je bio u kojoj bolnici, šta je pio, koje lijekove - sve imaju zabilježeno. Mi to ništa nemamo. Kod nas je samo važno da spasimo čovjeka. Tako da mi u ovom trenutku, poslije svega ovoga, jednostavno nemamo te kompletirane evidencije za sve pripadnike ARBiH. Sa svojim pacijentima / vojnicima radim ovu grupnu psihoterapiju, a radimo i duhovnu psihoterapiju i ekopsihijatriju, dakle koristimo razne aspekte, jer njima sve to treba. Potrebno je da sa klinike, iz bolesničke sobe izađu napolje, u prirodu i da se uvjere da mogu raditi i biti korisni u prirodi, i da znaju da pripadaju Bogu i da se mogu vratiti u normalan, čovjeka dostojan život, da se pokaju za svoje grijehe ako ih proganjaju krivnje što su preživjeli itd. Isto tako, potičemo ih da se druže, jer su zbog osamljivanja i samoizolacije zaboravili na blagodati društvenog života. Ti ljudi se mogu družiti i tada se oni smiju, šale na vlastiti račun, razgovaraju opušteno i vrlo brzo ozdrave. Počnu uredno spavati bez tableta i odu svojim kućama, a onda se nastave družiti privatno.

PREPOROD: Šta se, zapravo, dešava?

Dr. Hasanović: Ti ljudi kada iskuse blagodati terapije koja je kompleksna i integrativna, kada odu svojim porodicama nastave da se međusobno druže i tako gradimo jedan novi socijalni okvir, čiji su oni glavni protagonisti, a u to uključuju i članove svojih porodica. Napravili smo jedno udruženje veterana rata liječenih od PTSP-a “Stećak” u Tuzlanskom kantonu, pa smo krenuli prema FBiH, međutim, nije uspjelo zbog te neke ljubomore i drugih stvari koje su dio naše duhovne neizgrađenosti. Ono što je ovdje važno reći jeste da PTSP ne može biti samo u kontinuitetu, čovjek može biti adaptiran, može biti super, imao posao, rodio djecu, djeca napreduju, i onda prođe 20 godina i odjednom mu umre žena, umre mu mati ili mu dijete pogine. Tad se njemu pojavi tzv. odloženi PTSP. Mi imamo tzv. hronificirani PTSP, to znači nikada simptomi ne pređu u PTSP kompleks, on stalno ima elemente PTSP-a, ali nosi se čovjek s tim, a ima ovih koji su sa odloženim PTSP-om. To su naročito Holanđani opisali kod njihovih vojnika koji su nakon rata u Indoneziji, nakon 30 godina počeli dobivati infarkte mozga, srca i počeli su uz to dobivati odgođeni PTSP zato što su im se vraćale one slike zločina koje su radili po Indoneziji kao mladi vojnici, kako su ubijali one nevine ljude itd. Nisu mogli sve podnijeti zbog kajanja i odgovornosti.

Sistemsko rješenje ratnih posljedica

PREPOROD: Već ste nekoliko puta spomenuli duhovnu dimenziju liječenja mentalnog zdravlja. Koliko ona tu može pomoći, a s druge strane, kako gledate na sistemske probleme u liječenju? Koja bi rješenja mogla biti korisna s obzirom na problematiku?

Dr. Hasanović: Jedan od načina koji smo mi dogovarali otpočetka, tu nam se pridružio i Selim Bešlagić kad je svojevremeno bio na poziciji - kad je on doživio PTSP, kada su njega ganjali da ga uhapse kada je bio na crvenoj potjernici Interpola - on je shvatio šta znači imati PTSP i mi smo imali nekoliko konferencija. Čak smo pozvani da govorimo u Parlamentu FBiH. Nas četvoro eksperata za PTSP je došlo da govorimo našim poslanicima. Međutim, u salu je ušlo samo četrnaest ljudi da nas sluša. To je bilo strašno za vidjeti, nisam mogao vjerovati, ali naše parlamentarce to nije interesovalo. Ono što je bio mogući ključ, sistemsko rješenje ratnih posljedica naših veterana je „veteranski centar“, to je model koji rade na zapadu, tako da oni ne idu u ove obične ordinacije gdje imaju ovi obični doktori i obični pacijenti, koji ne vide i ne znaju šta je PTSP, koji se plaše, jer su veterani sa PTSP-om oni potencijalne samoubice ili nasilnici. Značajan je broj pokušanih i počinjenih samoubistava među tim ljudima. Veteranski centar je taj u kojem se i o veteranima i o njihovim porodicama sve informacije skupljaju i doktori koji tamo rade po principu porodičnog ljekara znaju sve o tim ljudima i onda mogu najbolje pomoći. I onda prema težini tih njihovih stanja koja imaju zavisi koja će se terapija uključiti – hoće li to biti grupna, individualna, partnerska, porodična ili će to biti neko putovanje, izleti, ili će biti duhovna.

PREPOROD: Upravo to, dakle, spominjali ste duhovnu terapiju, zašto je ona važna?

Dr. Hasanović: U kojem dijelu našega bića imamo vjerovanje, povjerenje i nadu. U kojem dijelu našega bića imamo oprost i osjećaj da možemo drugima pomoć time što ih zavolimo iako su nam na određen način uradili nešto ružno. Naravno u našem duhovnom dijelu. Jer, to Allah, dž.š., kaže, kada svom najvećem dušmanu oprostiš, vidjet ćeš da će ti on najbolji dost postati. Eh, to treba učiti ljude, da opraštaju, a ne da rade na formiranju generacije koja mrzi i koja bez osnove, ne znajući ništa o onom drugom, forsira priču da treba eksterminirati, ono što nisu uradili prethodnici, da će oni to sad dovršiti itd., što je užas jedan.

PREPOROD: I to dalje prodružava haos?

Dr. Hasanović: Mislim, čitava priča je što je to anahrono, to nije budućnost čovječanstva, jer Allah, dž.š., je te stvari mnogo puta uradio. Kaznio je nasilnike tako što su nestali sa lica zemlje. Evo ja sad razmišljam narimjer, zašto sada u zapadnoj Evropi nema mladih ljudi, zašto se ne rađaju? Zašto im treba milion radnika svake godine da bi opstali kao privreda i društvo. Po mom mišljenju, to je Božija osveta, nema mladih ljudi, dakle Allah im je dao materijalna bogatstva prekomjerno ali im je ukinuo nafaku u djeci. Znači nestaju sa lica zemlje. To se sprema i aktuelnim nasilnicima.

Zadaća je države da spriječi nadriljekarstvo

PREPOROD: Spomenuli ste problem nadriljekarstva, s kojim ćemo završiti. Dakle, ono se prilično proširilo, pretvorilo se u jednu pomamu i zloupotrebu na svakom koraku?
Dr. Hasanović: Ima na internetu stav rahmetli Muamera Zukorlića, koji je rekao: Nema liječenja sihira kako to aktuelno rade s ovim rukjama. Ko su ti učači, gdje su certificirani, od koga imaju potvrdu o etičkoj i znalačkoj vještini. Kome podnose izvještaj za svoj rad. Šta bude sa ljudima kojima to ne pomaže pa idu sljedećem. Umjesto da masovno podučavaju pravilnom učenju Kur'ana i da ljude osposobe da sami uzmu Kur'an, da nauče Kur'an i da ga uče sebi, oni se bave nadrilječništvom, protivzakonitim aktivnostima. Danas imamo poplavu ljudi koji uče rukje. Šta to znači? Neće da nauče čovjeka da sam uči Kur'an. Nego, on mu uči i onda, kao on otjera džine. Uredu je, džin bježi od Kur'ana, ali se vrati ovom čovjeku iz koga je natjeran u bijeg, a vrati mu se sa osvetom: „Što si tražio da se boriš protiv mene“? I onda bude još gore. Nakon potrošenog vremena a uznapredovale duševne bolesti ti pacijenti dođu nama na kliniku, jer su neizliječeni i mi od njih i njihovih porodica saznamo sve šta se dešava, kako, pod kojim okolnostima, koliko sve to košta. Zadaća je države da spriječi nadriljekarstvo bilo kojeg oblika i porijekla.

Apelujem da se pokrenemo

PREPOROD: Spomenuli ste nekoliko puta samoubistva kao problem. Mi smo u prošlom broju objavili alarmantne pokazatelje o povećanom broju suicida u Bosni i Hercegovini?

Dr. Hasanović: Ja sam sa svojim studentima nastojao istražiti pitanje suicida kod nas, išli smo prema relevantnim organima MUP-a da dobijemo podatke, međutim, nisu nam dali te podatke. Ne znam kojim putem da se to dobije, vjerovatno kada bi to bio neki doktorski rad, mada je naša profesorica Avdibegović, koja je otišla u penziju uradila magistarski rad o samoubistvima. Koliko ja znam, do sada niko nije radio to, sa značajnom vremenskom distancom. Imamo tu i drugi problem kada govorimo o čovjeku kao nosiocu uloge oca ili muža u porodici, koja je kod nas tradicionalna i važna. Kad muškarac izgubi tu ulogu, on prestane biti cijenjen, žena ga ne poštuje, dijete ga ne poštuje, onda on iz tih razloga postaje višak i razmišlja o samoubistvu, pada u tešku depresiju, u jednu mentalnu deterioraciju, rastura se i kada vidi da nikom ne treba niti čemu služi, uz to na poslu ga neće jer on ne može uraditi svoj posao, ne daju mu penzije zato što kažu „možeš ti još raditi“, i u toj situaciji imamo jednu glupu i nevjerovatnu situaciju. Umjesto da ljude spašavamo jer su dali doprinos u tim najtežim vremenima i da nastave da žive, da imaju uspomenu, da nastave da pričaju o ljudima koji su poginuli, mi njih tjeramo da se ubiju! Stoga ja apelujem i da sa vašim medijem napravimo progresivnu aktivnost, makar u Federaciji BiH, da se to pokrene. Može i u RS-u kroz džemate. S druge strane u Mostaru su ljekari analizirali žene čiji su muževi imali PTSP, jer isto tako PTSP se prenosi na najbliže članove porodice, a dešava se i transgeneracijski prijenos traume, znači i djeca dobijaju PTSP od svojih očeva. Zamislimo mladu ženu, sa malom djecom koja svaki dan čeka hoće li joj doći vijest da je muž (otac njihove djece) poginuo jer drugi svaki dan ginu, ili će doći vijest da je zdrav, ili će doći osakaćeni, bez oka ili bez noge itd. Brine se mjesecima hoće li nastaviti život kao hudovica sa siročadi babe šehida? Roditelji više ništa ne čekaju, oni su pomrli, ali žene ratnih veterana su nastavile da žive, djeca to nisu znala, te supruge su u veoma teškom problemu, s njima niko ne radi, a trebalo bi to organizovati, jer dobro mentalno zdravlje majke je uslov za duševnu stabilnost njihove djece…

PREPOROD: Koja je moguća uloga Islamske zajednice, džemata, imama – kako je vidite kao čovjek od struke, šta je učinjeno, a šta se može učiniti na ovom polju?

Dr. Hasanović: Za mene je najfascinantnija stvar da je naš reisul-ulema Husein-ef. Kavazović, svojevremeno u Gradačcu napravio jedno „čudo gradačačkog otpora“. I to se zna kako je, da ja sad ne bih elaborirao ovdje, o tome ću ako Bog da da pišem. On je za mene jedan fenomen. Allah mu je dao da je iza toga postao muftija, pa je postao reis. Bio je zarobljen u logoru u Hercegovini i to je pretrpio, čovjek sa nizom iskustava. Znači, kada on govori o tim stvarima, on ima senzibilitet i uvijek je nadahnut. On ima tim ljudi oko sebe koje je izabrao koji imaju određene elemente da organizuju rad u IZ u BiH po ovim pitanjima. Prema tome Islamska zajednica može krenuti kroz mektebe, jer - ne daju u školama da se radi – npr. da se govori o herojima i njihovom značaju, da se djeca uče o vrijednostima kulture otpora, kao što rahmetli predsjednik Alija Izetbegović kaže “čudo bosanskog otpora”, da se djeci objasni da u najtežim okolnostima uz Allahovu pomoć je moguće napraviti velike stvari… Nažalost, to je i stav međunarodnog faktora. Polahko slojevi prašine zaborava brišu slike živih sjećanja. Vrlo je važno da naši mladi znaju da mi nismo od onih koji čine zločine, već smo od onih koji branimo svoja prava, štitimo od zalima one koji su mazlumi i to je naša priča za sav naš život i za vijeke vijekova koji slijede pred nama. Prema tome našoj djeci to treba dati. U međuvremenu, da se pozovu ljudi koji su u džematu da pričaju djeci svoja iskustva, da se djeca senzibiliziraju u onom smislu da imati PTSP nije biti bolesnik kojeg pljuju ljudi jer mu je babo bolestan, na psihijatriji, što se vrlo često dešava i djeca dođu u školu i stide se što im je babo otišao na psihijatriju da leži tamo 40 dana, ne može da spava i što kod kuće pravi haos itd. S druge strane, dakle, imami koji su sami bili učesnici mogu kroz medrese da daju doprinos za pripremanje mladih imama. Skoro je profesor Mustafa Spahić na jednom seminaru profesorima medrese kazao, parafraziram: „Vi ste bastion za čuvanje naše budućnosti“. A to je kako mi da prenesemo na mlade, koji rasađuju istinu među našom populacijom. Od toga će zavisiti uspjeh u džematima, i dakako među ljudima. Zato je važno da se ne bavimo samo knjigama, već da unesemo u život važne događaje i autentično ih prepričavamo mladima. Kad sam bio dijete, stalno smo imali susrete sa borcima iz NOB-a. Vodili su nas gdje su bile velike bitke, tu su nam pričali odakle su napali četnici, odakle švabe, ustaše i tako je došlo do pobjede partizana kojih je bilo malo, a na kraju je NOB pobijedila. Prema tome, mi imamo priliku, znamo šta je bilo u Sarajevu, u Olovu, u Brčkom, u Bihaću, a vidite šta ovi rade, krivo interpretiraju događaje i naše ljude trpaju u zatvor, a svoje ratne zločince glorifikuju. Sljedeći problem o kojem se mora govoriti su ljudi koji su bili u logoru, terorizirani, silovani, ubijani, kada traže sudskim putem odštetu, onda moraju da plate jer ih odbije sud zato što je to „zastarjelo“. I oni moraju platiti 2.000,00 KM koje nemaju jer žive u teškoj bijedi i siromaštvu. Imamo i takvih slučajeva. Imamo silovane žene, djecu iz silovanih slučajeva… ima tu mnogo još stvari koje se moraju govoriti. Preporučujem ovu knjigu koja se zove “Psihički problemi djece i omladine u savremenom društvu.”

PREPOROD: O čemu govori ta knjiga?

Dr. Hasanović: To je naš prvi simpozij dječije i adolescentne psihijatrije u BiH da pokažemo koliko je važno da brinemo za djecu. I zato je naš tuzlanski model da svaki dom zdravlja gdje ima centar za mentalno zdravlje treba da ima dječijeg psihijatra. Da ne lutaju ljudi tamo nekakvim takozvanim ili nadriliječnicima, nekim ljudima koji prodaju maglu, nego da idu pravom čovjeku koji će na vrijeme postaviti tačnu dijagnozu i dati pravi tretman, treba uputiti roditelje, u školi treba napraviti intervenciju, da nastavnik prepozna duševnu patnju svojih učenika i da se tim osobama pomogne na najbolji način da se spriječi da se tamo u dobi 18-19 godina starosti ne razvije psihička bolest, što može biti kasno.