PREPOROD: S obzirom na 15. april, Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, kakvo je Vaše sjećanje na njeno formiranje i izrastanje u ozbiljnu vojnu snagu?

PAŠALIĆ: Petnaestog aprila se navršavaju trideset i tri godine od formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine. Dozvolite da na početku ovog razgovora čestitam Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine svim pripadnicima Armije, njihovim porodicama, porodicama šehida te svim građanima koji su svjesni da bez nje ne bismo mogli danas govoriti o Bosni i Hercegovini. Nekada davno su rekli da je Armija Republike Bosne i Hercegovine armija nemogućih mogućnosti. Ona je specifična u samom njezinom nastajanju. Važno je kazati da su njenu većinu činili dobrovoljci. To je neponovljivo: da se za par mjeseci na javni poziv prijavi preko 200.000 ljudi koji su bili spremni braniti nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet države. Tek su 1995. godine ljudi dobivali pojedinačne pozive za mobilizaciju. To potvrđuje i veliki broj muhadžirskih brigada. Na početku rata, zbog agresije i terora koje su vršili agresori, ljudi su napustili svoja mjesta, ali se odmah i organizovali, pa tako imamo brigadu Donjeg Vakufa koja je formirana u Bugojnu, Jajačku formiranu u Zenici. Imamo dvije brigade koje su došle iz Krajine, odnosno, čiji su pripadnici formirali 17. krajišku i poslije 27. krajišku brigadu. Onda imamo Dobojsku brigadu koja je formirana izvan grada, kao i Teslićku brigadu. Sve vrijeme to su bile muhadžirske brigade, što govori o dobrovoljnosti i želji bosanskohercegovskih patriota da čuvaju domovinu. Ne znam je li to, na takav način, ponovljeno igdje u svijetu. Druga važna stvar jeste da u toku četvrogodišnjeg rata pripadnici Armije nisu imali nikakvu novčanu nagradu. Borci Armije su bili zadovoljni ako imaju dobre čizme, dva okvira municije, uniformu i nešto da pojeduju dok drže linije odbrane. Nisu nikad postavljali pitanja oko izvršenja zadatka.

Često su ostavljali kući porodice, ne znajući čime će ih prehraniti. Armija Bosne i Hercegovine bila je jedan mozaik različitih ljudi, različitih vjerskih i nacionalnih identiteta. Neki su, boreći se, izgovarali šehadet, nosili Kur’an sa sobom, a neki su branili prve linije s polovkom. To je činjenica. Nevjerovatni su pokazatelji patrotizma i odanosti koju su borci Armije pokazivali spram države u kojoj su živjeli.

Sjećam se kad su generala Mahmuljina pozvali da pojede ćevape u Zenici...

PREPOROD: Kako se održavao moral vojske tokom odbrane od agresora koji je imao na raspolaganju većinu vojno-tehničkih resursa koji su pripadali bivšoj, zajedničkoj državi?

PAŠALIĆ: Bilo je to vrijeme kada smo nastojali sačuvati dostojanstvo i čast. Bilo je: hoćemo li dozvoliti da neko siluje ili ubija naše majke, sestre, nejač, ili ćemo ih sačuvati. Bilo je trenutaka kada su ljudi davali posljednje atome snage kako bi sačuvali svoju porodicu i, naravno, državu Bosnu. To je bio najveći motiv. U tekstu zakletve, koju su borci i pripadnici Armije davali 1992. godine, stoji da će vojnik savjesno i disciplinovano izvršavati zadatke koji su mu dati. To je jemin – zakletva, i onaj koji je pisao tekst zakletve znao je šta znači savjest i disciplina, šta znači vojnička disciplina i koliko je to presudno u ratu i u tako složenoj organizaciji kakva je Armija. Mogu kazati da se ta disciplina veoma poštovala. U najvećoj mjeri, nisu borci kasnili sa zadacima ili postavljali pitanja pri izvršenju svojih zadataka, a mogli su. Naprimjer, mogli su pitati zašto im se nije osiguralo dovoljno hrane ili municije, zašto nisu opskrbljene njihove porodice... Tu disciplinu i požrtvovanost vidjeli su i učili od svojih komadanata, lidera koji su ih predvodili i koji su bili veoma disciplinovani i odgovorni ljudi. Sjećam se kad su generala Mahmuljina, nakon nekog sastanka, pozvali da pojede ćevape u Zenici... Nije to mogao ni zamisliti. Kazao je da to ne bi mogao uraditi dok njegovi vojnici u rovovima nemaju dovoljno hrane. Ovdje želim posebno istaknuti značaj i ulogu oficira koji su bili u nekadašnjoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji i koji su ostavili dio zasnovanih porodica u Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji i došli da se bore za svoju zemlju. Oni su donijeli tu vojničku disciplinu. Bili su kičma Armije Republike Bosne i Hercegovine, u smislu njezine organizacije. Znali su koliko je značajno pridržavati se vojničke discipline. Brojni su uzorni primjeri. Naprimjer, kada general Dreković, slušajući direktive Generalštaba, odbija da sarađuje s izdajnikom Fikretom Abdićem, koji je bio formalno član Predsjedništva, ili kada general Dudaković sluša direktive i naređenja od generala Delića, a nikada se nisu vidjeli. Dudaković je tada znao da ga Delić ne bi mogao, zbog ratnih uslova, uopšte kontrolisati, ne bi mogao doći do Krajine itd. Međutim, Dudaković kao častan, disciplinovan i savjestan komandant izvršava sve postavljene zadatke i pritom ne postavlja pitanja niti se oglušuje o komandu. Imate primjer, recimo, kad 1993. general Alagić dolazi u Travnik, javlja se tadašnjem komandantu 17. krajiške brigade, generalu Ćuskiću i kaže da se stavlja na raspolaganje da bude vojnik ili komandant. Poznavajući Alagićevo znanje i iskustvo, Ćuskić nije insistirao da i dalje on bude komandant. On je želio u tom momentu da tu dužnost preuzme onaj ko je bolji. Poslije će Alagić biti komandant Sedmog korpusa, a njegov zamjenik Ćuskić. Ili kada Sakib Forić, sa 17. krajiškom brigadom, i general Ćuskić dolaze pred sami Kozarac, mjesto gdje su rođeni i odakle je veliki broj pripadnika ove brigade. Dobili su naredbu da se obustave sva borbena dejstva zbog potpisanog Dejtonskog sporazuma i oni ostaju nadomak svojih kuća. Ne krše naređenje i ne ulaze u svoj Kozarac. Ta disciplina, koju su nosili oficiri bivše Jugoslavenske narodne armije i koju su izvanredno znali prenijeti i na borce, bila je iznimna. Znali su šta znači vojnička disciplina koja je i održala i Armiju Bosne i Hercegovine i državu. Nikad nije bila upitna lojalnost prema državi i vojnička poslušnost prema nadređenim.

Cijeli intervju je dostupan u posljednjem broju Preporoda, 15. april 2025. godine