Muftija dr. Sabahudin ef. Ćeman pripada generaciji imama koji su svoj životni i profesionalni put bili prisiljeni nastaviti i vezati za rad u dijaspori. Porijeklom je iz Tešnja, a  rođen je u Sanskom Mostu gdje mu je otac radio kao imam. Od 1980. godine živio je u Prijedoru gdje je nakon završene medrese radio kao imam u Gornjoj Puharskoj do početka rata kada je odveden u logor sa drugim Bošnjacima. U Sjedinjene Američke Države je došao 1993. godine. Od tada je praktički i aktivan u Islamskoj zajednici Sjeverne Amerike. Uporedo sa radom visoko obrazovanje je stekao na islamskim i društvenim naukama u SAD. Obavlja dužnost muftije Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (IZBSA), gdje je prepoznat po naglašenom osjećaju za organizaciju, kontinuitet i strateški razvoj zajednice. Njegov pristup karakteriše insistiranje na odgovornosti, radu i izgradnji sistema koji nadilazi pojedince. U prošlom broju našeg lista, umjesto Uvodnika smo objavili njegovo obraćanje na Skupštini IZBSA, a budući da smo se bavili temom dijaspore, u ovom broju donosimo razgovor sa ovim izuzetno aktivnim javnim pregaocem i intelektualcem.

PREPOROD: Poštovani muftija, ove 2026. godine je punih 120 godina od početka institucionalnog organiziranja Bošnjaka u Americi. Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverene Amerike je prošla dug put i danas djeluje znatno drugačije ali i u znatno širem opsegu i na većem nivou od onog kada je 9. jula, 1906. u Springfieldu registrirana prva muslimanska organizacija Bošjnaka – Džemijetul-hajrije. Za početak Vas molim da napravite jedan kratak presjek i osvrt današnjeg stanja u zajednici koju predvodite?

Dr. Ćeman: Kada se govori o tih 120 godina, često se taj period posmatra kao jedna cjelina, kao da je sve teklo istim tokom. A zapravo nije. Bilo je različitih perioda i različitih razloga zbog kojih su ljudi dolazili. U početku su dolazili pojedinačno, tražeći posao i bolji život, i učinili su ono što su mogli u tim okolnostima. Međutim, ono što danas imamo u najvećoj mjeri oblikovano je kasnije — u vremenu rata, progona i genocida. Tada ljudi nisu dolazili zato što su htjeli, nego zato što su morali, i sa sobom su donijeli osjećaj da se nešto mora sačuvati. Zbog toga su džemati nastajali drugačije — ne samo kao mjesta okupljanja, nego i kao mjesta oslonca. To objašnjava zašto Zajednica danas izgleda ovako kako izgleda. Imamo džemate, organizaciju i kontinuitet, i to jeste velika vrijednost. Ipak, vidi se da smo došli do tačke kada to više nije dovoljno za ono što dolazi. Ono što je izgrađeno iz potrebe i iskustva ne prenosi se samo od sebe — za to je potreban svjestan rad. Kako primjećuje Alexis de Tocqueville u djelu Democracy in America: „Snaga društva ogleda se u njegovoj sposobnosti da gradi trajne oblike zajedničkog djelovanja, posebno kroz institucije i udruženja koja nadživljavaju pojedince.“  Danas smo upravo pred tim pitanjem — ne kako sačuvati Zajednicu, nego kako joj osigurati trajanje.

Odgovornost počinje od svakog pojedinca

PREPOROD: U Sjevernoj Americi živi velika bošnjačka dijaspora. To je ipak jedna drugačija dijaspora nego ova, da kažemo, bliža, evropska. Koje su njene specifičnosti i prednosti, a koje strane vidite kao eventualne nedostatke. Koje je mjesto Islamske zajednice u ovom profiliranju?

Dr. Ćeman: Naša dijaspora ima jednu posebnu dimenziju. Nije nastala samo kroz ekonomiju. U velikoj mjeri nastala je kroz rat, progon i iskustvo gubitka. I to iskustvo je oblikovalo odnos prema svemu; prema vjeri, prema Zajednici, prema identitetu. Zato su džemati građeni ozbiljno. S osjećajem da se nešto mora sačuvati. Ali kada se to uporedi sa evropskom dijasporom, vidi se i jedna razlika. Evropska dijaspora je bliža domovini — geografski, ali i životno. Veze su češće. Povratci su lakši. Kontakt je prirodniji. U Sjevernoj Americi ta udaljenost mijenja stvari. Ovdje čovjek mora svjesnije čuvati ono što ima. Ništa se ne podrazumijeva. I tu se, zapravo, krije i prednost i izazov. Prednost je što su naši ljudi naučili da se organiziraju. Da grade. Da preuzmu odgovornost. Zato imamo uređene džemate i funkcionalnu Zajednicu. Ali izazov je u tome što ta udaljenost, ako se ne radi svjesno, s vremenom slabi vezu. Posebno kod generacija koje dolaze. I možda se to najjasnije vidi upravo kroz generacije. Prva generacija zna ko je. Ona je to proživjela. Druga generacija još uvijek nosi tu vezu. Ona pamti i prenosi. Treća generacija više ne nosi to iskustvo. Ona traži objašnjenje. I tu se mijenja odnos. To se vidi u svakodnevnim razgovorima. U pitanjima koja se postavljaju. U tom kontekstu vrijedi Poslanikov, a.s., hadis: „Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.“ Odgovornost nije nešto što je izvan nas niti se može prenijeti samo na Zajednicu — ona počinje od svakog pojedinca. Zajednica je mjesto gdje se to jasno vidi, u načinu na koji radimo, odnosimo se i doprinosimo. I tu dolazimo do njenog mjesta. Islamska zajednica u Sjevernoj Americi nije samo organizacija — ona je prostor u kojem se identitet čuva i iznova oblikuje. Tu se naslijeđe ne samo prenosi, nego razumije i potvrđuje kroz život generacija koje dolaze, dajući smisao pripadnosti u promjenjivim okolnostima. A kako primjećuje Zygmunt Bauman u knjizi Identity: „Identitet nije nešto što se jednom dobije, nego nešto što se  stalno izgrađuje.“ Tu je izazov. Nije pitanje hoćemo li opstati — opstali smo. Pitanje je hoćemo li ono što imamo znati pretvoriti u trajanje, u kontinuitet koji neće zavisiti od okolnosti, nego od naše svijesti i odgovornosti.

PREPOROD: Kada govorimo o dijaspori, a posebno o sjeverno-američkoj, nameće se pitanje uloge i aktivnosti ove dijasporalne zajednice u lobiranju i zagovaranju interesa domovine Bosne i Hercegovine. Kako u tom pogledu stoji naša organiziranost. Koje organizacije postoje? Koji su potencijali i da li su dovoljno iskorišteni?

Dr. Ćeman: Osnova postoji. Postoje ljudi, znanje i pristup. U Sjevernoj Americi djeluju organizacije i pojedinci koji ozbiljno zagovaraju interese Bosne i Hercegovine. Riječ je o angažmanu koji često počiva na ličnoj odgovornosti i velikom ulaganju, iako institucionalna podrška nije uvijek dovoljno izražena. Rezultati tog rada su vidljivi. Ali kada se sagleda cjelina, postaje jasno da taj potencijal nije u potpunosti povezan. Aktivnosti se odvijaju paralelno, bez dovoljno koordinacije i zajedničkog usmjerenja. Zbog toga izostaje kontinuitet — teme se ponavljaju, inicijative se ne nadograđuju, a zajednički nastup ostaje nedovoljno izražen. U takvom okviru dio energije se rasipa, a stvarni domet ostaje manji nego što bi mogao biti. Kako upozorava Henry Kissinger: „Ko ne zna kuda ide, završit će negdje drugdje.“ Snaga postoji. Potencijal je tu. Ono što nedostaje jeste jasan pravac i povezan nastup koji taj potencijal može pretvoriti u trajan utjecaj.

(...)

Reisu-l-ulema ne stoji izvan Zajednice

PREPOROD: Na posljednjoj sjednici Sabora IZ u BiH donesena je Odluka o raspisivanju izbora za reisul-ulemu. Dakle, formalno ovim otpočinje proces evidentiranja kandidatura, te kasnije potvrđivanje i predstavljanje kandidata u skladu sa procedurama utvrđenim Ustavom IZ i Pravilnikom o izboru reisul-uleme. S obzirom na Vaše dugotrajno iskustvo i angažman u Zajednici, šta očekujete od novog reisu-l-uleme. Šta su to ključne trase na kojima stvari treba popravljati ili mijenjati?

Dr. Ćeman: To je velika odgovornost. Radi se o vođenju ozbiljne i složene institucije, sa mnogo očekivanja. A ta očekivanja su često različita. I nekad prevelika. Zato je jasno da nije moguće zadovoljiti sve. Reisu-l-ulema ne vodi sam. On je prvi među jednakima. Kur’an kaže: „I dogovaraj se s njima u poslovima.“ (Ali ‘Imran, 159) Kada govorimo o tome šta znači uspješno voditi Zajednicu, postoji još jedna važna dimenzija. Reisu-l-ulema mora osjećati ljude koje predvodi — razumjeti njihove potrebe, brige i način na koji razmišljaju. Istovremeno, mora imati razvijen osjećaj za to kako drugi vide Zajednicu. Njegova uloga nije samo unutrašnja, nego i predstavnička. U tome leži ravnoteža: biti sa ljudima — kao prvi među jednakima — i istovremeno razumjeti šire društvene i svjetske tokove u kojima Zajednica djeluje. Na toj osnovi treba znati kako Zajednicu postaviti i predstaviti, čuvajući njenu duhovnu ulogu, organizacionu stabilnost i odgovornost prema onima koje predstavlja. John C. Maxwell u knjizi The 21 Irrefutable Laws of Leadership kaže: „Lider je onaj koji zna put, ide tim putem i pokazuje ga drugima.“ Ako to prevedemo na naš kontekst, onda očekivanja nisu u tome da jedan čovjek riješi sve. Nego da razumije gdje smo, šta možemo i kuda treba ići. U tom smislu, vidim nekoliko važnih pravaca. Prvo — jačanje unutrašnje povezanosti Zajednice. Da ljudi, bez obzira gdje žive, osjećaju da su dio iste cjeline. Tu posebno dolazi pitanje odnosa prema dijaspori i njenog stvarnog uključivanja. Drugo — razvoj i stabilnost institucija. Ne samo da postoje, nego da imaju kontinuitet i da ne zavise od pojedinaca. I treće — način komunikacije. Ljudi danas žele da budu saslušani. Zato je važno da Zajednica ne govori samo prema ljudima, nego i sa ljudima. Jednako je važno postaviti i drugo pitanje — ne samo šta očekujemo od onoga koji predvodi, nego i kakav je naš odnos prema toj odgovornosti. Reisu-l-ulema ne stoji izvan Zajednice; on je njen dio, kao i svi mi. Zbog toga ne može sam nositi ono što je, u svojoj suštini, zajednička odgovornost. Ako očekujemo, a ne pratimo, ako tražimo, a ne doprinosimo, teško je očekivati da bilo kakvo vođstvo donese puni rezultat. Nasuprot tome, tamo gdje postoji razumijevanje, povjerenje i spremnost da svako preuzme svoj dio, i zahtjevna odgovornost postaje nosiva — i dobija snagu da traje.

Cijeli intervju pročitajte u posljednjem broju Preporoda.