digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Ukupno 83 lidera, 55 afričkih i 28 evropskih država, okupilo se od 29.-30. novembra u Abidžanu, glavnom gradu Obale Slonovače, na 5. samitu EU-Afrika na kojem je glavna tema bila migracije i sigurnost.

U Abidžanu je bilo govora o novom partnerstvu dva kontinenta sa njihovim različitim ciljevima. Cilj Evropljana je da otklone opasnost od nekontroliranog priliva izbjeglica, uz isticanje podatka da se očekuje udvostručavanje stanovništva Afrike do 2050., dok Afrikanci žele da budu tretirani kao ravnopravni partneri. Na Samitu se raspravljalo o jačanju odnosa između Afričke i Europske unije, a u središtu pažnje su investicije u mlade s obzirom na to da je Afrika najmlađi kontinent - 60 posto stanovništva mlađe je od 25 godina, a 40 posto mlađe je od 15 godina.

Pitanje afričkih migranata nije moglo zaobići Samit iako je EU naglasila da nije Samit o migracijama nego o jačanju partnerstva između dviju strana.

Predsjednik Obale Slonovače Alasan Uatra rekao je na otvaranju Samita da sigurnost u Africi i Evropi zavisi od njihovog kapaciteta da riješe krizu u Siriji i okončaju nehuman tretman migranata.

Pojedini afrički čelnici zatražili su da se na dnevni red Samita uvrsti pitanje prodaje migranata kao robova na javnoj aukciji u Libiji, za što se zna već nekoliko mjeseci.

„Otkriće o robovima i trgovini ljudima nepodnošljivo je za obje obale, evropsku i afričku”, istakla je Federica Mogherini, visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku. Njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je da je veoma važno podržati Afriku da okonča nelegalnu migraciju, tako da ljudi ne bi morali da pate u užasnim kampovima u Libiji, prenosi AP. Predsjednik Francuske Emanuel Makron nazvao je krijumčarenje migranata zločinom protiv čovječnosti.

 „Imigracija je problem za obje strane, a isto važi u za terorizam, nezaposlenost mladih, i posljedice promjene klime. To pogađa i Evropljane i Afrikance i zato oni moraju da rade ruku pod ruku“, izjavio je Antonio Tajani, predsjednik Evropskog parlamenta, ističući da će za 30 godina biti više od dvije milijarde Afrikanaca. Samit je prošao u sjenci CNN-ovog priloga o izbjeglicama robovima u Libiji.

U ovom prilogu CNN je objavio snimku prodaje ljudi u ropstvo na aukciji u Tripoliju, što je izazvalo zgražavanje u svijetu. Nakon ovih snimaka održani su protesti u Parizu, Stockholmu i New Yorku uz slogane „Oslobodite našu braću!“ i „Crnci nisu robovi!“. Predsjednik Afričke unije Alpha Conde izjavio je da zahtijeva kažnjavanje ovih zločina, a Libija je najavila pokretanje istrage. „Međutim, dok se svijet usmjerio na libijske vlasti, većina ignorira ulogu Evropske unije u omogućavanju tog odvratnog zlostavljanja“, upozorava komentator Al Jezeere, ističući da Evropska unija pokušava zaustaviti migracije i zatvoriti svoje granice, ali da nije ponudila alternativne i sigurne puteve za migrante i izbjeglice, što je neizbježno dovelo do stvaranja još opasnijih uslova za ljude koji se nalaze u tranzitnim državama poput Libije čime je ropstvo postalo direktna posljedica ove situacije.

Nakon objavljivanja CNN-ove snimke Malta Independent je objavio: „Mi Europljani bismo se trebali sramiti dogovora koji su naši lideri postigli prošlog februara u Malti zbog sve više smrti u Sredozemnom moru. Taj dogovor je zapravo bio samo fasada koja skriva njihov stvarni cilj - jače utvrditi ‘evropsku tvrđavu’“.

UN je osudio EU zbog pomoći libijskim vlastima, te opisao njihovo tretiranje migranata kao „nehumano“. UN-ovi istražitelji izjavili su da su šokirani prizorima u centrima za pritvore migranata. Tamo su pronašli hiljade izgladnjelih i traumatiziranih muškaraca, žena i djece naguranih jedne na druge, zaključanih u prostore bez osnovnih životnih potrepština, bez ljudskog dostojanstva. Istražitelji su objavili da su premlaćivanje i silovanje u centrima svakidašnja pojava.

*- Autorica je profesorica povijesti islama na Goethe Univerzitetu u Frankfurtu, Njemačka

Razlozi za uspjeh ovih pokreta su višestruki, prije svega razočaranost i nepovjerenje prema etabliranim političkim elitama i politici Evropske unije. No, izražena ksenofobija i strah od imigracija, pogotovo od ljudi s Bliskog istoka, koja se u različitim horor scenarijama ovih pokreta predstavlja kao pokušaj “islamizacije”, odnosno svojevrsne “muslimanske invazije” Evrope zasigurno kotiraju veoma visoko na ljestvici razloga za njihov politički uspjeh.

Populistički nacionalistički pokreti uspjeli su se etablirati kao relevantan politički faktor u skoro svim zemljama Istočne i Zapadne Evrope. Transformirani u političke stranke, jedan za drugim bilježe znatne uspjehe na regionalnim i saveznim izborima i znatno mijenjaju političku scenu kako u istočnim, tako i u zapadnim evropskim demokratijama. Nedavno održani savezni izbori u Austriji i Njemačkoj potvrdili su desničarske populističke stranke kao treću po jačini političku snagu na saveznom nivou. U pojedinim regijama ovih zemalja nova desnica dobila je čak najveći broj biračkih glasova, a sasvim je izgledno da će se, barem u Austriji, nacionalistička Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) naći u vladajućoj koaliciji zajedno s Austrijskom narodnom strankom (ÖVP).

Uspon desničarskih pokreta u Evropi

Uprkos razlikama u konkretnoj političkoj snazi, te u stepenu radikalnosti određenih pozicija, evropskim desničarskim strankama i pokretima mnoga su obilježja zajednička. To su prvenstveno antievropski stavovi, djelimično praćeni zahtjevima za ekonomskim izolacionizmom i povratkom nacionalnih novčanih valuta. Ipak, glavne okosnice njihovog političkog programa jesu antiimigracijski stavovi, aktivno suprotstavljanje prihvatanju izbjeglica te protivljenje otvorenom društvu i društvenom pluralizmu, što se izražava kroz zahtjeve za kulturnom homogenizacijom te društvenom nadmoći vlastite etničke kulture, iako je definicija potonje neminovno teška i, u najboljem slučaju, difuzna.

Razlozi za uspjeh ovih pokreta su višestruki, prije svega razočaranost i nepovjerenje prema etabliranim političkim elitama i politici Evropske unije. No, izražena ksenofobija i strah od imigracija, pogotovo od ljudi s Bliskog istoka, koja se u različitim horor scenarijama ovih pokreta predstavlja kao pokušaj “islamizacije”, odnosno svojevrsne “muslimanske invazije” Evrope zasigurno kotiraju veoma visoko na ljestvici razloga za njihov politički uspjeh. Antiislamski stavovi, odbojnost prema islamu i muslimanima te zahtjevi za restriktivnim mjerama prema ispoljavanju islamske vjerske prakse možda su najizraženije zajedničke ideološke postavke evropskih desničarskih pokreta na istoku i na zapadu. Kao što su donedavno debate o društvenim integracijama u zapadnim zemljama s vremenom s ravni sveopćih društvenih integracija sužene na pitanje islama i muslimana, tako se i trenutne političke debate o imigraciji usko vežu za kompleks “islam”. Useljenici i izbjeglice prvenstveno se tretiraju kao “muslimani”, odnosno kao amorfna masa uvjetovana “islamskom kulturom”, neovisno o tome što je vjerska, etnička, socijalna i kulturna struktura migranata i izbjeglica koji su posljednjih godina pristigli u Evropu daleko složenija i pluralnija. Ovakvo izjednačavanje imigracije s islamom nipošto nije ograničeno na političku desnicu. No, desničarsku populističku retoriku dodatno obilježava kriminalizacija islama kao religije: prekršaji, krivična djela, nasilje, pogotovo nasilje nad ženama počinjeno od imigranata dovode se u vezu s islamskim vjerskim učenjima, odnosno s onim šta se pod tim zamišlja, a pojedinačni slučajevi, kao i ideologije pojedinih vjersko-političkih muslimanskih grupacija, uzimaju se kroz medijsko skandaliziranje kao reprezentativni za cjelokupnu muslimansku zajednicu. Trenutna geopolitička situacija na Bliskom istoku i teroristički napadi u evropskim metropolama koriste se kao obrazloženja za “kritiku islama”, koja se pak ne ograničava na islamističke pokrete ili političke ideologije, nego u daljnjem razvoju u obliku negativnih stereotipa uopćeno projicira na cjelokupnu zajednicu muslimana.

U slučaju njemačke stranke Alternativa za Njemačku (AfD), antiislamske pozicije kulminirale su u stavu da islam i nije religija, nego vjersko-politička doktrina, izraženom u jednom zvaničnom programskom dokumentu iz 2016. godine. Stoga i ne začuđuje mnogo otvorena izjava jednog od visokih funkcionera te stranke da se muslimanima treba uskratiti ustavom zagarantirana sloboda religije. Ta je pozicija upravo posljednjih dana obilježila javni prostor Njemačke, jer su se predstavnici drugih političkih frakcija u njemačkom parlamentu suprotstavili izboru dotičnog čelnika za potpredsjednika parlamenta pozivajući se na tu njegovu izjavu.Cijeli tekst

Ksenofobna i prvenstveno antiislamska retorika desničarskih pokreta samo nagovještava suštinu političkih programa ovih pokreta, a to je preustrojavanje vlastitih društava u smjeru restrikcije, pa i ukidanja određenih ljudskih prava, jednakosti građana, ukidanja zakona o zabrani diskriminacije te slobode religije. Konkretne političke i strukturalne posljedice ovakvog uspjeha populističkih pokreta tek se naslućuju i one će, vjerovatno, poprimiti različite oblike, shodno njihovoj političkoj moći i stranačkim odnosima u specifičnim kontekstima, ali opasnost za ove civilizacijske vrijednosti demokratskih društava nije nimalo apstraktna uzmu li se u obzir rastući politički utjecaj ekstremne desnice i njena integracija u političke aparate i mehanizme vlasti. Doduše, nije izgledno da će zaista doći do erozije pravnih država ili suštinskog preustrojavanja demokratije na Zapadu. Demokratski mehanizmi i politički pluralizam i dalje funkcioniraju, kao i civilna društva u ovim zemljama, koja su se pokazala kao možda najvažniji mehanizam otpora desničarskim ideologijama.

No, sasvim je izvjesno da su politički uspjesi nacionalističkih pokreta istovremeno omogućili i njihov pristup legislativnim i administrativnim aparatima koji se mogu efektivno upotrijebiti u interesu desničarskog svjetonazora. Kroz djelovanje u saveznim i regionalnim parlamentima, bilo u svojstvu opozicije ili pozicije, stranke, primjerice, mogu predlagati nacrte zakona, kao i teme parlamentarnih diskusija. Osim toga, predstavnici desničarskih stranaka u parlamentima zastupljeni su u svim radnim komisijama tih legislativnih tijela. Restriktivnija politika prema stranicama, imigrantima, uključujući i radnike iz drugih zemalja Evropske unije, izbjeglicama, vjerskim i drugim manjinama sasvim se sigurno može očekivati. Pored veoma vjerovatne mogućnosti da će parlamenti ubuduće služiti kao platforma za ekstremne verbalne i formalne napade na druge partije te, posebice, na još jednu omiljenu metu desne retorike – medije, odnosno javne servise, sasvim je izvjesno da će politički i obrazovni programi s ciljem integracije, demokratizacije, društvene inkluzije manjina i antirasističke senzibilizacije biti reducirani ili čak potpuno ukinuti, nešto što su, primjerice, zastupnici AfD u regionalnim parlamentima već nekoliko puta pokušali. Također je izvjesno da će u takvoj atmosferi ionako kontroverzne diskusije o određenim oblicima islamske vjerske prakse, kao što su ezan, molitva i ramazanski post na radnom mjestu, te gradnja džamija i munara, poprimiti na emocionalnom intenzitetu te da će metoda i trezveni politički pokušaji pronalaska kompromisnih rješenja ustupiti mjesto odlukama donesenim iz ideološkog naboja. Upitan je i razvoj dijaloških inicijativa i saradnje između države i muslimanskih vjerskih zajednica, razvoj koji je u posljednje vrijeme u mnogim zemljama ionako zamrznut zbog političkih tenzija između Turske i zapadnoevropskih zemalja.

Pitanje djelovanja IZ u BiH jeste najvažnije iskustvo koje imaju muslimani u evropskom građanskom društvu. Bez IZ u BiH muslimani Bošnjaci u Hrvatskoj, Sloveniji i dijaspori su zanemarljiv statistički element. Vjerovatno više muslimana u Šerićima prisustvuje dnevnim namazima u džematu nego u svim džematima u Hrvatskoj i Sloveniji. Očigledna je razlika između administra-tivne i stvarne snage i ljudskog potencijala pojedinih subjekata.

Turbulentni politički odnosi u svijetu i sukobi na Bliskom istoku snažno se odražavaju na život muslimana u zemljama Evrope i Amerike. Ta nestabilnost utječe i na muslimansku populaciju u BiH. Muslimani u BiH žive u nekoj vrsti kroničnog „egzistencijalnog grča“ i strahu koji se odnosi na opstanak u svojoj domovini. Naše povijesno iskustvo života tokom 140 godina unutar evropske kulture i civilizacije, u različitim državno-pravnim i političkim uređenjima trebalo bi biti prednost za političko „snalaženje“ unutar lukavih i neiskrenih saveza na prostoru bivše Jugoslavije i Evrope. Možemo li shvatiti politiku vukova u janjećoj koži?

Razlozi bošnjačke nevažnosti u Evropi

Bošnjaci su se sami borili i izborili za autonomiju u vjerskim pitanjima unutar Austro-Ugarske. Cijelo stoljeće je bilo potrebno da se izbore i za nacionalna prava u vlastitoj domovini. Uprkos tome u današnjoj BiH u mnogim njenim dijelovima Bošnjaci imaju problem koji se posebno reflektira u obrazovanju, zabranama bosanskog jezika, dvije škole pod jednim krovom, nastavnom planu i programu koji poriče i niječe bosanskohercegovačku državu i identitet itd. Sigurni i konstantni dio bošnjačkog identiteta je islam. Zahvaljujući Bošnjacima islamu je priznato pravo javnosti u Austriji 1912. godine, kasnije i u dijelovima današnje Hrvatske 1916. Danas su Bošnjaci muslimani u istoj kompoziciji sa svim drugim muslimanskim narodima i manjinama u Evropi. U toj kompoziciji su neprimijetni i bez vlastitih inicijativa. Dio razloga bošnjačke nevažnosti u Evropi leži na nama samima. Uslijed površnih i nekada samozavaravajućih uvjerenja da je samo dovoljno to što smo u geografskom smislu Evropljani, te naše umišljenosti da smo primjer međuvjerskog suživota u Evropi i da naše iskustvo može pomoći u razumijevanju muslimanskog pitanja potisnuti smo unutar evropske političke scene na problem. Kakav smo mi primjer ako je samo u 20. stoljeću naš narod više puta desetkovan, a egzistencijalni prostor smanjen na jedva podnošljiv „psihološki“ nivo? Drugi razlog je da smo olahko svoju sudbinu predali u ruke drugim narodima koji se ambiciozno „hrvu“ sa Evropljanima za primat nad muslimanskim pitanjem. U Evropi postoji koordinirana akcija unutar desnih politika o političkom etiketiranju Bošnjaka i stalnom ukazivanju na potencijalni radikalizam i ekstremizam. To svjedoče izjave različitih važnih i nevažnih političara. Najviše žuči posljednjih mjeseci izazvale su zjave hrvatske predsjednice o ekstremizmu, radikalizmu i prijetećem terorizmu među Bošnjacima. Bilo je reakcija iz političkih partija, ali je dakako najveći teret na plećima IZ i reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića. IZ je institucija koja organizirano i institucionalno brine o svim vjerskim pitanjima muslimana u BiH i svijetu gdje žive Bošnjaci.
Ponovo smo prisiljeni u poziciju defanzivne apologije pred Evropom i Evropljanima zaradi vlastite vjere i kulture. U globalnim raspravama o muslimanima pobjedonosna formula za političare je upozoriti i na „nestabilnu“ muslimansku scenu u BiH. Hrvatska je izravno zainteresirana za muslimansko pitanje u BiH. To je strateško opredjeljenje hrvatske politike i samo naivni to mogu poricati. U različitim epohama se problem definirao sukladno potrebama i datim političkim okolnostima. U hrvatskom političkom razumijevanju muslimanskog pitanja postoji konstanta: nekada je to negiranja identiteta, tepanje o „cvijeću“, preko „europeizacije“, „modela“ i upozoravanja na opsanost radikaliziranja Bošnjaka. Bošnjački politički i vjerski predstavnici moraju trezveno i hladne glave temeljito raspraviti to pitanje. Hrvatska je važna zemlja za Bošnjake u svekolikom pogledu. I u periodu teških iskušenja i sukoba 1993-1994. potvrđeno je i dokazano da unutar hrvatskog naroda postoji snažna demokratska snaga i vjersko-duhovna inteligencija koja može kredibilno definirati i artikulirati hrvatsko-bošnjačke odnose. Nacionalistički elementi unutar hrvatskog naroda u političkim i vjerskim krugovima opterećuju bošnjačko-hrvatske odnose. Te odnose opterećuje i bošnjačka snishodljivost i površnost. Problem koji se pojavljuje na bošnjačkoj sceni jeste različito iskustvo koje ima bošnjački autohtoni narod u gradovima u BiH u kojima je hrvatska većina, i iskustvo bošnjačke „useljeničke“ manjine u Hrvatskoj. Između ta dva suprotna iskustva teško je naći konsenzus u bošnjačkom političkom i vjerskom establišmentu. Jedan je pristup često servilan, zahvalan na mrvicama prava, bez želje za učenjem vlastitog jezika i nacionalne grupe predmeta, drugi bezidejan i potisnut u prosjačku poziciju moljenja za elementarna prava u vlastitoj državi.

Bošnjaci su „djelimično“ u EU

Odnosi između dva naroda koja dijele egzistencijalni i kulturni prostor moraju se graditi i biti zasnovani na snažnim temeljima koji će omogućiti stabiliziranje društvenih odnosa u BiH. Hrvatska je članica elitnog političkog kluba Evropske unije i putem diplomatske mreže razvija svoje političke interese. U vjerskom smislu Hrvatska ima snažnu potporu unutar Katoličke crkve diljem Evrope. Katolička crkva je snažno podržala nezavisnost BiH i referendum 1992. Bh. diplomacija je nacionalno „podijeljena“, a IZ nema osmišljenu strategiju odnosa sa najvažnijim vjerskim centrima moći u Evropi, pa ni sa Katoličkom crkvom u Hrvatskoj. Hrvatska politička elita podržava, a rukovodstvo IZ u Hrvatskoj predstavlja zakon o vjerskoj slobodi kao „model“ za muslimane u Evropi. Bošnjaci u Hrvatskoj su dali veliki doprinos odbrani, utemeljenju i razvoju hrvatskog društva i države. Uprkos tome u Hrvatskoj ne postoji posebna izborna jedinica za Bošnjake i oni su već duži period „izbačeni“ iz političkog života Hrvatske i svedeni na vjersku zajednicu. Hrvatska je jedina zemlja u Evropskoj uniju u kojoj su Bošnjaci priznati kao nacionalna manjina, što znači da su Bošnjaci „djelimično“ u Evropskoj uniji.
Stvari se brzo mijenjaju u međunarodnim političkim odnosima. Činjenica je da se zapadna društva homogeniziraju u odnosu na muslimansko „pitanje“ i da su sve više opterećena fobijama od islama. Muslimanska društva su podijeljena i postoje snažne razlike u političkim pogledima na njihov budući razvoj. Zato je nužna prilagodljivost i stalna aktivnost na razvijanju odnosa sa prijateljima u svijetu. Koje su zemlje sa muslimanskom većinom koje mogu pomoći rješenje bosanskohercegovačke složene političke situacije? Malo ih je.
Muslimani u BiH su svojom borbom za autonomiju u vjerskim poslovima u doba kada je država favorizirala kršćanstvo kao religiju uspjeli dobiti pravo da sami brinu o suštinskim pitanjima vezanim za djelovanje IZ. Zato se i danas moraju čuti jasniji glasovi o našem pravu kojeg smo izborili na tom planu. Danas demokratska društva priznaju pravo na vjersku autonomiju svim zajednicama i crkvama. I muslimanska inteligencija mora snažnije razvijati svijest o evropskoj pripadnosti. Zahvaljujući ustavnoj neutralnosti evropskih zemalja, za koju se između ostalih zalagao i Jurgen Habermans, u vjerskim pitanjima muslimani uglavnom imaju slobodu organiziranja i djelovanja. Drugo je pitanje da li razumijemo evropski politički sistem i uopće šta znači autonomija u vjerskim poslovima?
Unutar muslimanskih društava ta pitanja su pod apsolutnom kontrolom političkih i državnih ustanova. Pitanje djelovanja IZ u BiH jeste najvažnije iskustvo koje imaju muslimani u evropskom građanskom društvu. Bez IZ u BiH muslimani Bošnjaci u Hrvatskoj, Sloveniji i dijaspori su zanemarljiv statistički element. Vjerovatno više muslimana u Šerićima prisustvuje dnevnim namazima u džematu nego u svim džematima u Hrvatskoj i Sloveniji. Očigledna je razlika između administrativne i stvarne snage i ljudskog potencijala pojedinih subjekata. Organizacija i djelovanje na islamskom planu u Hrvatskoj i Sloveniji neuporedivi su sa složenošću djelovanja IZ u BiH i njenoj odgovornosti u društvenom životu. IZ u BiH, naravno, mora uzeti u obzir činjenicu o pravnom subjektivitetu i državnom okviru u kojem djeluju njezini dijelovi.

Autonomija u odnosu na muslimanske zemlje

Važno je pokrenuti ozbiljnu raspravu unutar ustanova IZ u BiH ne samo o muslimanima u Evropi i o utjecaju evropske „političke“ i „vjerske“ elite na muslimansko pitanje nego i o pitanjima zaradi kojih postoje predrasude i strahovi u tim krugovima. Nije nova činjenica da u Evropi postoji strah od islama. Samo strpljivo, stručno i utemeljeno možemo razvijati svoju poziciju u Evropi. Predrasude prema muslimanima su se taložile stoljećima, neće ih „razbiti“ naša generacija, ali se mora uložiti maksimalan angažman da se stereotipi umanjuju.
Bošnjaci prvi put u povijesti u BiH imaju izravan kontakt sa muslimanima i njihovim zvaničnim predstavnicima iz različitih dijelova svijeta. Točak društvenih promjena pred sobom će rušiti stare spoznaje o nama i prošlim vremenima. Zato je pitanje na koji način će se razvijati muslimanski status u Evropi i kako sačuvati svoju samobitnost u BiH od suštinske važnosti za sve nas. U tom smislu treba imati u vidu više činjenica. U BiH djeluju udruženja čiji su nosioci osobe koje imaju formalno islamsko obrazovanje koje su stekli na nekom od fakulteta u muslimanskim zemljama. IZ nema razvijen aparat da može uključiti u svoju infrastrukturu tako velik broj osoba koje okončavaju studije islamskih nauka u BiH i izvan nje. Mnogi od njih su studirali islamske studije bez koordinacije sa organima IZ. IZ može barem pokušati u suradnji sa državom preuzeti kontrolu i otvoriti to pitanje sa muslimanskim zemljama o studiju na islamskim fakultetima i univerzitetima. Otežavajući problem za misiju IZ jeste da postoje velike razlike u pristupu u „islamskom“ djelovanju osoba koje su izvan strukture IZ i osoba koje obavezuju normativna akta IZ. U BiH postoje programi neformalnog islamskog obrazovanja koji djeluju paralelno i izvan kontrole IZ. To je složeno pitanje i ne može biti riješeno represivnim mjerama. Ne može to riješiti sama IZ, bez ozbiljnog pristupa vladinog i nevladinog sektora. U BiH djeluju ambasade mnogih muslimanskih zemalja. One imaju svoju agendu kroz odjele koji se bave kulturnim ili vjerskim djelatnostima. Ima li snage da se u IZ obave ozbiljni razgovori o utjecaju tih zemalja na djelovanje IZ i općenito misijsko djelovanje na području islama u BiH? Razvijanje prijateljskih i državnih odnosa sa muslimanskim zemljama podrazumijeva i jasan stav prema aktivnostima koje se odvijaju na području za koje su se muslimani borili da bi imali autonomiju upravljanja u vjerskim pitanjima. Ponovo na početku 21. stoljeća moramo se boriti za autonomiju u islamskim pitanjima sada u odnosu na „muslimanske“ zemlje i organizacije. Naš odnos prema njima ne smije se svesti na puko primanje donacija za gradnju vjerskih, obrazovnih i kulturnih objekata i organizaciju vjerskih manifestacija. Uslijed šutnje i nejasnog stava o tome razvija se konformistički odnos rezigniranih osoba koje svoje stavove iznose samo na „minderlucima“.
Mnogi političiri iz Evrope nisu dobronamjerni, ali mi ne smijemo horski odgovorati na svako upozorenje i biti ravnodušni prema problemima koji se razvijaju u našem društvu. Nužno je kontinuirano raditi nezavisne analize i istraživanja o problemu radikalizacije i sa onima koji napadaju i optužuju muslimane u BiH razgovarati argumentima i činjenicama, a ne samo medijskim „dopisivanjem“.

Stav lijevih stranaka

Problem na koji način lijevo orijentirane stranke u bošnjačkom narodu gledaju na muslimansko pitanje je još uvijek nepoznanica, jer stvari nisu jasno iskristalizirane na političkoj sceni u BiH. Slijepo i dogmatsko slijeđenje ideološkog obrasca prema vjeri iz bivšega sistema predstavlja se kao demokratsko dostignuće. Uz sve navedene unutrašnje slabosti mora se imati na umu činjenica da je BiH kao država „poluprotektorat“. Državno uređenje otežava rad i suvereno funkcioniranje institucija IZ u mnogim aspektima njenoga djelovanja. Različiti obavještajno-sigurnosni izvještaji kreiraju sliku o muslimanima koji eskaliraju u kriznim periodima. Zato naši stavovi moraju biti jasniji i zasnovani na stručnim analizama. Evropska društva su liberalna i zasnovana na slobodi i građanskim pravima. U taj koncept teško se uklapaju drugačije forme i manifestacije religije. Mogu li Bošnjaci sami iznijeti borbu sa bremenitim političkim i vjerskim pitanjima koja se postavljaju u Evropi? Bilo bi kukavički i oportuno napustiti kompoziciju u kojoj su svi muslimani, ali poučeni stoljetnim iskustvom evropskog načina života i funkcioniranja moraju imati i svoju „lokomotivu“ koja je proevropska.
Važno je graditi prijateljske veze sa susjedima i pokrenuti razgovore sa prijateljima u Hrvatskoj. Uvjeren sam da ih ima puno. Nisu dovoljna samo medijska saopćenja za utvrđivanje muslimanskog pitanja u Evropi i stalna apologija da smo bez grijeha i grešaka. Možda bi bilo dobro održati zajedničku sjednicu Vijeća muftija IZ u BiH i Biskupske konferencije Hrvatske i BiH i dogovoriti načine moguće suradnje. Rumi nas je savjetovao kako je čovjeku malo stotinu prijatelja, a puno mu je jedan neprijatelj.

Sličica Želim Print

Sarajevo, 03. maj 2017. (MINA) - Danas se u Briselu reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović susreo sa visokom predstavnicom EU za vanjsku i sigurnosnu politiku i potpredsjednicom Evropske komisije gospođom Federicom Mogherini. Na sastanku se razgovaralo o doprinosu vjerskih zajednica evropskom putu BiH.

Bruxelles - Predstavnice nevladinih organizacija muslimanki širom Evrope objavile su zajedničko pismo u kome se obraćaju evropskoj javnosti ističući svoje pravo na izbor odijevanja.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine