Ispravka članka: U prethodnoj verziji ovog članka umjesto imena i prezimena i fotografije bivšeg hrvatskog premijera Zorana Milanovića greškom je navedeno ime i prezime i fotografija sadašnjeg hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.

Ključni segment procesa othering jeste nametanje određenih etiketa ili identiteta drugome. Tako su npr. nacisti upotrijebili rasni element i sve ljude koji su imali “jevrejsku” krv ili koji su Mischling (što na njemačkom jeziku znači “mješana krv”). Radi se naime o svojevrsnom rasizmu gdje se višestruki identiteti jedne osobe svedu na jedan identitet – nacionalni, vjerski, rasni, jezički itd. Najbolja ilustracija ovog obilježavanja jeste mnogobrojni slučaji s početka agresije na BiH 1992. godine kada su pripadnici MUP RS i VRS provjeravali identitete muškaraca na osnovu polnog organa – da li su osunećeni ili ne.

Inače proces othering-a je dugotrajan proces, međutim u post-konfliktnim odnosno u zamrznutim sukobima kao što je BiH, ovaj proces nije potrebno ni započeti jer je u biti, samo prekinut. Iako smo mi i navikli na ovakvu retoriku u posljednjih desetak godina, pogled s distance, može biti zabrinjavajući. Naime, u posljednih nekoliko godina, očigledan je porast anti-državne odnosno anti-bosanske retorike od strane domaćih i regionalnih političkih aktera u kojima se država BiH predstavlja kao a) nesposobna država i b) uporište nasilnog ekstremizma. Kada ovakve izjave dolaze od pojedinaca, to se i može zanemariti, međutim kada ove izjave dolaze od državnika i značajnih političkih aktera onda je to razlog za brigu, jer to može ubrzo postati predmet državne politike.

Kratki pregled anti-bosanske i anti-muslimanske retorike

U decembru 2016., hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je da se iz tzv. Islamske države u BiH vraćaju hiljade boraca: ‘’Moramo svi pogledati istini u oči i suočiti se s trendovima koji dolaze, uključujući i povratnike iz tzv. Islamske države, iz borbi u Iraku i Siriji. Njih je nekoliko tisuća već, a ne može se zanemariti ni utjecaj nekih drugih država”, te je dodala: “Republika Hrvatska dijeli 1001 kilometar granice s BiH. Hrvatski narod je jedan od tri konstitutivna naroda u BiH i imamo obvezu kao jedna od supotpisnica Daytonskog ugovora”.

U januaru 2017., predsjednik entiteta RS i SNSD Milorad Dodik nakon sastanka s liderom HDZ Draganom Čovićem izjavio je da će istrajati u rješenju da se strane sudije isključe iz rada Ustavnog suda BiH: “Neodrživo je da ostanu strane sudije u BiH. Tragamo za procedurama na osnovu kojih bi se zamijenile strane sudije domaćim ljudima. Ako su odlučivali o Danu RS, nije isključeno da nam strane sudije počnu razmatrati legitimnost naziva Republika Srpska”,

U februaru 2017., Evropski parlament je izglasao rezoluciju, koju su izlobirali hrvatski zastupnici, u kojoj se poziva na “federalizaciju, decentralizaciju i legitimnu reprezentaciju državnih konstitutivnih naroda” u Bosni i Hercegovini.

U junu 2017., ministra prosvjete i kulture RS Dane Malešević izjavio je da će na teritoriji entiteta RS biti zabranjeni udžbenici iz Federacije BiH ukoliko u njima budu uvedene lekcije poput “opsade Sarajeva” ili izučavanja “Genocida u Srebrenici”.

U julu 2017., vlasti RS isplatili su 20,000 KM kao podršku porodicama Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

U augustu 2017., austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurtz izjavio je da se „U Sarajevu i Prištini, žene plaćaju da se pokrivaju u javnosti“, te je dodao “Mi ne možemo gledati i ne činiti ništa.”

U augustu 2017., Miroslav Tuđman, sin Franje Tuđmana i bivši šef Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane RH (SIS) objavio je knjigu “Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, te je izjavio da “Ovo što se sada događa po Europi, to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glave. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv ‘muslimanske’ imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Allah-u-ekber. Činjenica je da su od ranih 90-ih, i prije nego što je izbio rat, u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Alije Izetbegovića”.

U augustu 2016., bivši hrvatski premijer Zoran Milanović izjavio je: “BiH nije država. Tamo nemaš s kim šta razgovarati, ja bih - da se mene pita, ali i neki od vas imaju porijeklo u BiH, dakle - ja bih ih ugurao u EU preko reda. I to stalno govorim, kroz prste. Tamo nema reda, nema poretka, Dodik šuruje sa Vučićem. Sad se to prelama majke ti mile, preko austrijskih predsjedničkih izbora. To su stvari koje se tiču nas. Najlakše je dobiti glasove preko austrijskih Srba, kojima jako dobro zvuči da se RS odcijepi, da se organizuje referendum. Tip igra na to. Šta ćemo mi? Hoćemo ostaviti Hrvate u BiH u državi sa Bošnjacima. Imamo posla sa negativcima, zapamtite to. To nisu pravi i topli ljudi”.

U septembru 2017., pojavio se snimak Vladike Grigorija u kojem kritikuje Srbe i govori: “Mnogo turskog i balijskog ima među nama”.

U oktobru 2017., Patrijah Irinej je na Sajmu knjiga u Beogradu rekao: „Čuvajte Republiku Srpsku i onoga koji danas vodi i predstavlja narod Republike Srpske. To je jedini način da opstanemo na tamošnjim prostorima”. Dalje je poentirao: „Gde god živeli Srbi to je Srbija, bilo u Bosni, bilo u Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mestima.“

U oktobru 2017., bugarski premijer Boyko Borissov izjavio je da je u Bosni i Hercegovini „radikalni islam problem“.

U oktobru 2017., u Narodnoj skupštini RS usvojena je rezolucija o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti RS.

U novembru 2017., češki predsjednik Miloš Zeman izjavio da „radikalni se islam, koji finansira Saudijska Arabija, širi po Bosni i Hercegovini“ te da se “ISIS crne zastave već vijore u nekoliko gradova.”.

U novembru 2017., Blagoje Simić, osuđeni ratni zločinac pred MKSJ, imenovan je za direktora Doma zdravlja u Bosanskom Šamcu.

U novembru 2017., predsjednik stranke “Ujedinjena Srpska” Nenad Stevandić izjavio je “Objavljena je informacija da je lider Bošnjaka Bakir Izetbegović organizovao obuku za 9.000 pripadnika, koji su predstavljeni kao neka tajna vojska. Tu nije reč o tajnoj vojsci, nego o ljudima koji su posredstvom Saveza bosanskih džemata i vojnog krila SDA pridruženi svim institucijama BiH i paralelni su sistem vlasti.”

U januaru 2018., povodom presude MKSJ u predmetu “Prlić i drugi”, na redovnoj sjednici Skupštine Kantona 10, objavljen je tzv. Livanjska deklaracija, u kojoj između ostalog stoji:

“Presude hrvatskoj šestorki su samo pokušaj završetka protuhrvatske i protupravne politike, potpomognute sve jačom težnjom bošnjačkog korpusa u Federaciji da se od Federacije, ako ne i od čitave BiH, stvori bošnjačko islamski kalifat u srcu Europe.”

U februaru 2018., hrvatski član Predsjedništva BiH izjavio je da ‘U BiH reći građanska država to znači unitarizam u nekoj formi i teorijskom obliku, a to vam znači u osnovi islamsku državu’.

U BiH je skoro neprimjetno u akademskoj i političkoj, a onda, naravno, i općoj javnosti promakla studija EU Instituta za sigurnosne studije iz juna 2017. u kojoj se na hipotetičkoj osnovi razmatra više potencijalnih kriza s kojima bi se EU mogla suočiti. Posebno je zanimljivo kako se u tom hipotetičkom svijetu analizira mogući scenario raspada BiH i potencijalne reakcije domaćih i svjetskih aktera.

Profesor Carl Bethke o islamofobiji u Evropi, percepciji Bošnjaka u njemačkom društvu i budućnosti BiH u Evropskoj uniji

Euroatlanska integracija je pitanje opstanka

PREPOROD: Je li bilo interesa u njemačkoj javnosti za posljednje presude vojnim licima koja su osuđena za stravične zločine poput genocida i udruženog zločinačkog poduhvata?

BETHKE: Ratko Mladić je, kao ratna ličnost, u Njemačkoj mnogo poznatiji nego Slobodan Praljak. Sukob Bošnjaka i Hrvata se primijetio u njemačkim medijama relativno kasno, a nakon tih saznanja naročito se Njemačka potrudila da se taj sukob što prije završi. Hrvatska je i znantno kraće bila uključena u rat nego Srbija. S druge strane, srpski zločini su bili daleko veći i trajali su godinama, što je i posljedica, za razliku od slučaja s Hrvatima, markantnije pozicije Osmanskog carstva u srpskoj nacionalnoj mitologiji.

PREPOROD: Kako gledate na komentare nekih političara s Balkana da će zbog kompleksne političke situacije državi BiH doći kraj?

BETHKE: Ključno je da vodeće zapadne sile nemaju nikakav interes za bilo kakvu podjelu Bosne ili prekrajanje granica, što bi dovelo i do širenja utjecaja ruske politike u ovom dijelu Evrope. Stoga, članstvo BiH u NATO-u nema alternativu. S druge strane, to što jedan dio Srba ne podržava suverenitet BiH promijenit će se samo ako se ekonomska situacija konačno stabilizira, a u tom kontekstu članstvo BiH u Evropskoj uniji nema alternativu. Dakle, euroatlanska integracija je, čini mi se, pitanje opstanka.

Bošnjake smatraju starosjediocima

PREPOROD: Kakav je status bošnjačke dijaspore kod njemačke političke ljevice i desnice?

BETHKE: Bošnjaci su među najbolje integriranim doseljeničkim društvima u Njemačkoj. Olakšavajuća okolnost je bila što Bošnjaci pripadaju istom srednjoevropskom kulturnom prostoru. Poslije imigracije je skoro redovno slijedio i socijalni napredak te je među njima brzo rastao broj onih srednje ekonomske moći. Imam utisak da se sada prema njima odnosi kao prema starosjediocima. Nemam tačne podatke, ali u vrijeme generacije gastarbajtera utjecaj Socijaldemokratske stranke (SPD) je bio jak, dok je od kraja rata u Bosni i tokom političkog angažmana Angele Merkel, Kršćansko-demokratska unija (CDU) dobila mnoge pristalice i svoju bazu među njima.

Ukupno 83 lidera, 55 afričkih i 28 evropskih država, okupilo se od 29.-30. novembra u Abidžanu, glavnom gradu Obale Slonovače, na 5. samitu EU-Afrika na kojem je glavna tema bila migracije i sigurnost.

U Abidžanu je bilo govora o novom partnerstvu dva kontinenta sa njihovim različitim ciljevima. Cilj Evropljana je da otklone opasnost od nekontroliranog priliva izbjeglica, uz isticanje podatka da se očekuje udvostručavanje stanovništva Afrike do 2050., dok Afrikanci žele da budu tretirani kao ravnopravni partneri. Na Samitu se raspravljalo o jačanju odnosa između Afričke i Europske unije, a u središtu pažnje su investicije u mlade s obzirom na to da je Afrika najmlađi kontinent - 60 posto stanovništva mlađe je od 25 godina, a 40 posto mlađe je od 15 godina.

Pitanje afričkih migranata nije moglo zaobići Samit iako je EU naglasila da nije Samit o migracijama nego o jačanju partnerstva između dviju strana.

Predsjednik Obale Slonovače Alasan Uatra rekao je na otvaranju Samita da sigurnost u Africi i Evropi zavisi od njihovog kapaciteta da riješe krizu u Siriji i okončaju nehuman tretman migranata.

Pojedini afrički čelnici zatražili su da se na dnevni red Samita uvrsti pitanje prodaje migranata kao robova na javnoj aukciji u Libiji, za što se zna već nekoliko mjeseci.

„Otkriće o robovima i trgovini ljudima nepodnošljivo je za obje obale, evropsku i afričku”, istakla je Federica Mogherini, visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku. Njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je da je veoma važno podržati Afriku da okonča nelegalnu migraciju, tako da ljudi ne bi morali da pate u užasnim kampovima u Libiji, prenosi AP. Predsjednik Francuske Emanuel Makron nazvao je krijumčarenje migranata zločinom protiv čovječnosti.

 „Imigracija je problem za obje strane, a isto važi u za terorizam, nezaposlenost mladih, i posljedice promjene klime. To pogađa i Evropljane i Afrikance i zato oni moraju da rade ruku pod ruku“, izjavio je Antonio Tajani, predsjednik Evropskog parlamenta, ističući da će za 30 godina biti više od dvije milijarde Afrikanaca. Samit je prošao u sjenci CNN-ovog priloga o izbjeglicama robovima u Libiji.

U ovom prilogu CNN je objavio snimku prodaje ljudi u ropstvo na aukciji u Tripoliju, što je izazvalo zgražavanje u svijetu. Nakon ovih snimaka održani su protesti u Parizu, Stockholmu i New Yorku uz slogane „Oslobodite našu braću!“ i „Crnci nisu robovi!“. Predsjednik Afričke unije Alpha Conde izjavio je da zahtijeva kažnjavanje ovih zločina, a Libija je najavila pokretanje istrage. „Međutim, dok se svijet usmjerio na libijske vlasti, većina ignorira ulogu Evropske unije u omogućavanju tog odvratnog zlostavljanja“, upozorava komentator Al Jezeere, ističući da Evropska unija pokušava zaustaviti migracije i zatvoriti svoje granice, ali da nije ponudila alternativne i sigurne puteve za migrante i izbjeglice, što je neizbježno dovelo do stvaranja još opasnijih uslova za ljude koji se nalaze u tranzitnim državama poput Libije čime je ropstvo postalo direktna posljedica ove situacije.

Nakon objavljivanja CNN-ove snimke Malta Independent je objavio: „Mi Europljani bismo se trebali sramiti dogovora koji su naši lideri postigli prošlog februara u Malti zbog sve više smrti u Sredozemnom moru. Taj dogovor je zapravo bio samo fasada koja skriva njihov stvarni cilj - jače utvrditi ‘evropsku tvrđavu’“.

UN je osudio EU zbog pomoći libijskim vlastima, te opisao njihovo tretiranje migranata kao „nehumano“. UN-ovi istražitelji izjavili su da su šokirani prizorima u centrima za pritvore migranata. Tamo su pronašli hiljade izgladnjelih i traumatiziranih muškaraca, žena i djece naguranih jedne na druge, zaključanih u prostore bez osnovnih životnih potrepština, bez ljudskog dostojanstva. Istražitelji su objavili da su premlaćivanje i silovanje u centrima svakidašnja pojava.

*- Autorica je profesorica povijesti islama na Goethe Univerzitetu u Frankfurtu, Njemačka

Razlozi za uspjeh ovih pokreta su višestruki, prije svega razočaranost i nepovjerenje prema etabliranim političkim elitama i politici Evropske unije. No, izražena ksenofobija i strah od imigracija, pogotovo od ljudi s Bliskog istoka, koja se u različitim horor scenarijama ovih pokreta predstavlja kao pokušaj “islamizacije”, odnosno svojevrsne “muslimanske invazije” Evrope zasigurno kotiraju veoma visoko na ljestvici razloga za njihov politički uspjeh.

Populistički nacionalistički pokreti uspjeli su se etablirati kao relevantan politički faktor u skoro svim zemljama Istočne i Zapadne Evrope. Transformirani u političke stranke, jedan za drugim bilježe znatne uspjehe na regionalnim i saveznim izborima i znatno mijenjaju političku scenu kako u istočnim, tako i u zapadnim evropskim demokratijama. Nedavno održani savezni izbori u Austriji i Njemačkoj potvrdili su desničarske populističke stranke kao treću po jačini političku snagu na saveznom nivou. U pojedinim regijama ovih zemalja nova desnica dobila je čak najveći broj biračkih glasova, a sasvim je izgledno da će se, barem u Austriji, nacionalistička Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) naći u vladajućoj koaliciji zajedno s Austrijskom narodnom strankom (ÖVP).

Uspon desničarskih pokreta u Evropi

Uprkos razlikama u konkretnoj političkoj snazi, te u stepenu radikalnosti određenih pozicija, evropskim desničarskim strankama i pokretima mnoga su obilježja zajednička. To su prvenstveno antievropski stavovi, djelimično praćeni zahtjevima za ekonomskim izolacionizmom i povratkom nacionalnih novčanih valuta. Ipak, glavne okosnice njihovog političkog programa jesu antiimigracijski stavovi, aktivno suprotstavljanje prihvatanju izbjeglica te protivljenje otvorenom društvu i društvenom pluralizmu, što se izražava kroz zahtjeve za kulturnom homogenizacijom te društvenom nadmoći vlastite etničke kulture, iako je definicija potonje neminovno teška i, u najboljem slučaju, difuzna.

Razlozi za uspjeh ovih pokreta su višestruki, prije svega razočaranost i nepovjerenje prema etabliranim političkim elitama i politici Evropske unije. No, izražena ksenofobija i strah od imigracija, pogotovo od ljudi s Bliskog istoka, koja se u različitim horor scenarijama ovih pokreta predstavlja kao pokušaj “islamizacije”, odnosno svojevrsne “muslimanske invazije” Evrope zasigurno kotiraju veoma visoko na ljestvici razloga za njihov politički uspjeh. Antiislamski stavovi, odbojnost prema islamu i muslimanima te zahtjevi za restriktivnim mjerama prema ispoljavanju islamske vjerske prakse možda su najizraženije zajedničke ideološke postavke evropskih desničarskih pokreta na istoku i na zapadu. Kao što su donedavno debate o društvenim integracijama u zapadnim zemljama s vremenom s ravni sveopćih društvenih integracija sužene na pitanje islama i muslimana, tako se i trenutne političke debate o imigraciji usko vežu za kompleks “islam”. Useljenici i izbjeglice prvenstveno se tretiraju kao “muslimani”, odnosno kao amorfna masa uvjetovana “islamskom kulturom”, neovisno o tome što je vjerska, etnička, socijalna i kulturna struktura migranata i izbjeglica koji su posljednjih godina pristigli u Evropu daleko složenija i pluralnija. Ovakvo izjednačavanje imigracije s islamom nipošto nije ograničeno na političku desnicu. No, desničarsku populističku retoriku dodatno obilježava kriminalizacija islama kao religije: prekršaji, krivična djela, nasilje, pogotovo nasilje nad ženama počinjeno od imigranata dovode se u vezu s islamskim vjerskim učenjima, odnosno s onim šta se pod tim zamišlja, a pojedinačni slučajevi, kao i ideologije pojedinih vjersko-političkih muslimanskih grupacija, uzimaju se kroz medijsko skandaliziranje kao reprezentativni za cjelokupnu muslimansku zajednicu. Trenutna geopolitička situacija na Bliskom istoku i teroristički napadi u evropskim metropolama koriste se kao obrazloženja za “kritiku islama”, koja se pak ne ograničava na islamističke pokrete ili političke ideologije, nego u daljnjem razvoju u obliku negativnih stereotipa uopćeno projicira na cjelokupnu zajednicu muslimana.

U slučaju njemačke stranke Alternativa za Njemačku (AfD), antiislamske pozicije kulminirale su u stavu da islam i nije religija, nego vjersko-politička doktrina, izraženom u jednom zvaničnom programskom dokumentu iz 2016. godine. Stoga i ne začuđuje mnogo otvorena izjava jednog od visokih funkcionera te stranke da se muslimanima treba uskratiti ustavom zagarantirana sloboda religije. Ta je pozicija upravo posljednjih dana obilježila javni prostor Njemačke, jer su se predstavnici drugih političkih frakcija u njemačkom parlamentu suprotstavili izboru dotičnog čelnika za potpredsjednika parlamenta pozivajući se na tu njegovu izjavu.

Ksenofobna i prvenstveno antiislamska retorika desničarskih pokreta samo nagovještava suštinu političkih programa ovih pokreta, a to je preustrojavanje vlastitih društava u smjeru restrikcije, pa i ukidanja određenih ljudskih prava, jednakosti građana, ukidanja zakona o zabrani diskriminacije te slobode religije. Konkretne političke i strukturalne posljedice ovakvog uspjeha populističkih pokreta tek se naslućuju i one će, vjerovatno, poprimiti različite oblike, shodno njihovoj političkoj moći i stranačkim odnosima u specifičnim kontekstima, ali opasnost za ove civilizacijske vrijednosti demokratskih društava nije nimalo apstraktna uzmu li se u obzir rastući politički utjecaj ekstremne desnice i njena integracija u političke aparate i mehanizme vlasti. Doduše, nije izgledno da će zaista doći do erozije pravnih država ili suštinskog preustrojavanja demokratije na Zapadu. Demokratski mehanizmi i politički pluralizam i dalje funkcioniraju, kao i civilna društva u ovim zemljama, koja su se pokazala kao možda najvažniji mehanizam otpora desničarskim ideologijama.

No, sasvim je izvjesno da su politički uspjesi nacionalističkih pokreta istovremeno omogućili i njihov pristup legislativnim i administrativnim aparatima koji se mogu efektivno upotrijebiti u interesu desničarskog svjetonazora. Kroz djelovanje u saveznim i regionalnim parlamentima, bilo u svojstvu opozicije ili pozicije, stranke, primjerice, mogu predlagati nacrte zakona, kao i teme parlamentarnih diskusija. Osim toga, predstavnici desničarskih stranaka u parlamentima zastupljeni su u svim radnim komisijama tih legislativnih tijela. Restriktivnija politika prema stranicama, imigrantima, uključujući i radnike iz drugih zemalja Evropske unije, izbjeglicama, vjerskim i drugim manjinama sasvim se sigurno može očekivati. Pored veoma vjerovatne mogućnosti da će parlamenti ubuduće služiti kao platforma za ekstremne verbalne i formalne napade na druge partije te, posebice, na još jednu omiljenu metu desne retorike – medije, odnosno javne servise, sasvim je izvjesno da će politički i obrazovni programi s ciljem integracije, demokratizacije, društvene inkluzije manjina i antirasističke senzibilizacije biti reducirani ili čak potpuno ukinuti, nešto što su, primjerice, zastupnici AfD u regionalnim parlamentima već nekoliko puta pokušali. Također je izvjesno da će u takvoj atmosferi ionako kontroverzne diskusije o određenim oblicima islamske vjerske prakse, kao što su ezan, molitva i ramazanski post na radnom mjestu, te gradnja džamija i munara, poprimiti na emocionalnom intenzitetu te da će metoda i trezveni politički pokušaji pronalaska kompromisnih rješenja ustupiti mjesto odlukama donesenim iz ideološkog naboja. Upitan je i razvoj dijaloških inicijativa i saradnje između države i muslimanskih vjerskih zajednica, razvoj koji je u posljednje vrijeme u mnogim zemljama ionako zamrznut zbog političkih tenzija između Turske i zapadnoevropskih zemalja.