U vremenu kada smo sve manje okrenuti onim sasvim običnim ljudskim vrijednostima pojedini primjeri i događaji ulijevaju nadu da ima još dobrote i iskrenosti koje nas čine tim što smo. Ljudi, nadasve. Ispraćaj imama u penziju u Visokom jedan je od takvih primjera. Rado smo se odazvali pozivu i prisustvovali ispraćaju trojice imama priređenom 1.februara 2016.godine u sali Bijele džamije u Visokom, a koje su u zasluženu penziju ispratile njihove kolege sa područja ovog medžlisa. Lijep gest koji moramo priznati u našim kolektivima sve je rjeđi. Najlakše je uposleniku po završetku radnog vijeka dati papir i ono malo penzijice koja je toliko mizerna da mizernija ne može biti. No, mnogo je bolnije kada izostane ona ljudska riječ. Za pretpostaviti je da su, upravo, imami Medžlisa IZ Visoko na čelu sa Ibrahimom ef. Hadžićem, glavnim imamom, bili rukovođeni time čim su svoje kolege ispratili u mirovinu na itekako dostojanstven način. Zar četrdeset godina rada u imamskoj službi ne zaslužuje to? Naravno da zaslužuje.
Povod je, dakle, bio opravdan kao i topla ljudska riječ. Ispraćajući kolege: Ahmeda ef. Agića, Asim ef. Musliju i Mesuda ef. Pušku njihov pretpostavljeni- glavni imam Medžlisa IZ Visoko Ibrahim ef. Hadžić je ukazao da sa njima ispraćaju jednu generaciju imama koji su zajedno išli i završili Gazi Husrev-begovu medresu 1974.godine. Oni su nesumnjivo dali veliki doprinos radu uIslamskoj zajednici i na neki način podnijeli najveći teret i bili spona u burnim vremenima u komunističkom sistemu i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Osvrnuvši se pojedinačno na njihov rad Ibrahim efendija je obrativši se mlađim kolegama naglasio : „Mi nešto stariji koji smo radili u proteklom sistemu prebrodili smo mnoga iskušenja na koja, ako Bog da, vi nećete nailaziti...Danas imate bolje uslove za rad i zdravu situaciju što se tiče međuljudskih odnosa. Smatram da je to jedan od najvrjednijih segmenata koji treba njegovati i čuvati. Na taj način ćemo kao zdrava organizacija imati i ispravne stavove spram džematlija koji jesu i naš prioritet u radu, a sve za dobro i napredak islama na ovim prostorima“. Uručivši sada već penzionerima prigodne komplete knjiga, on im je poželio puno dobrog zdravlja, te da ionako malu penzijicu ne troše na lijekove.
Progodnim riječima i hedijom penzionere je počastio i hafiz Edin ef. Bukva, predsjednik Udruženja ilmijje Visokog i imam Bijele džamije, da bi ispred penzionera- generacije iz razreda medrese prisutnima se zahvalio Asim ef. Muslija. On je istakao da je ovo za njih i sretan i pomalo tužan dan poručivši mlađim imamima da je njihov poziv nadasve častan a put kojim oni kroče zahvalan. Naime, i pored poteškoća u obavljanju imamskog posla sreća i zadovoljstvo učinjenim treba biti veće, jer svijest u ime koga se radi iskrenog vjernika ne može pokolebati, ukazao je on poželjevši da oni ispune svoju zadaću i uspravno dočekaju penzionerske dane.
Poslije međusobnog čestitanja imama porazgovarali smo sa penzionerima.
Ahmed ef. Agić, koji je pored imamske dužnosti dugo godina bavio se kancelarijskim poslovima u Medžlisu IZ Visoko, ističe: „Ovo je trenutak kada dijelimo radost i žalost. S jedne strane mi je drago što odlazim tako zdrav i na ovakav način u penziju, a s druge mi je žao što ostavljam sve ono što sam volio raditi. Sve u svemu, drago mi je što sam dočekao ovaj trenutak. Što se tiče mladih imama poželio bih im da uvijek u sebi nađu dovoljno snage, hrabrosti i strpljenja, te da razumiju i uvažavaju druge.“
Mesud ef. Puška je podržavajući riječi svog školskog kolege Agića, koji je nešto ranije otišao u penziju, rekao i ovo: „Ova posao koji smo radili zadnjih 40-ak godina sam radio sa istinskom ljubavi i odanosti našoj vjeri i Allahu dž.š. Sada u mirovini ćemo reducirati naš angažman na planu rada u Islamskoj zajednici, no nadam se da će ovi mlađi uspješno nastaviti. Mi smo naš emanet vjere nosili na plećima onda kada je odista bilo teško.“. Pitajući ga- da li će taj emanet mlađi moći ponijeti, on odgovara: „Ja se nadam da hoće. Imajući u vidu generacije koje su, također, prije nas radile i djelovale na ovim prostorima. Tu mislim na mog rahmetli oca hafiza Zajim- ef. Pušku koji je tri godine (od 1950-1953.g.) proveo na Golom otoku. Kao poruku mladim ukazao bih na jedan detalj vezan za mog oca. On je svaki dan bio izložen torturi. Po riječima jednog katolika koji je umro prije četiri mjeseca, a koji je izražavao simpatije pa i želju da prihvati islam – mog oca kao i još dva sveštenika su svakodnevno tukli da bi jednog dana upravnik zatvora zatražio da se odreknu svoga Boga kako ih više ne bi tukli. Sveštenici su na to bili spremni dok je hodža kojemu tada nije znao ime to odbio. Moj otac je pred svim zatvorenicima ponosno rekao:-Ubiti me i tući možete, ali svog Allaha i svog islama se nikada neću odreći. Naravno, to bi bila i poruka mladima. I mi smo u proteklim vremenima mogli napustiti imamsku službu jer smo mogli raditi i druge daleko novčano isplatljivije poslove, ali smo se opredijelili da budemo ono što smo. Mogli smo tako sada imati i veće penzije sa svim prinadležnostima. No, ima Allah dž.š., On se brine o svakome od nas“.
Asim ef. Muslija navodi: „Mi smo generacija kojoj je pripala čast da prenese emanet iz bivše Jugoslavije na BiH. Mi smo time počašćena generacija. Koliko god to nekome izgledalo teško u isto vrijeme bilo je i lahko jer smo savjesno i odgovorno prenosili emanet. Uostalom, to je i naša zadaća na Dunjaluku. Mislim da će mladi znati prenijeti dalje ovaj emanet. Doduše, ne zavisi sve od njih nego i od samih džematlija. I, nama su džema'ati i džematlije diktirale tempo rada. Dakle, neće se samo imami pitati. Tek, ovdje se mora raditi i raditi. Ovo je Bosna i ona traži kvalitetne imame, ona traži ideje i vizije. Mislim da su ove nove generacije dosta obrazovane i biće s vremenom još više. Oni su naše bogatstvo. Mi stariji imali smo primjer u našim prethodnicima kao što sam ja imao svog oca Ibrahim-efendiju, a nadam se da će i oni nas. U svakom slučaju treba raditi i biće dobra“.