Materijalnim progresom, masovnom hiperpotrošnjom i tehnološkim izumima čovječanstvo odražava sliku konzumerističkog sjaja i blagostanja. Ipak, ispod te sjajne hedonističke iluzije, skriva se, da se poslužimo snažnom metaforom Aragona, čovjek koji priča o sreći tužnih očiju.
Postigli smo udobnost, ali nestalo je unutrašnjeg spokoja i zadovoljstva. Prevazišli smo prostornovremenske prepreke, ali geometrijskom progresijom se umnožavaju strahovi, opsjednutost godinama, zdravljem i sigurnošću.
Dok se širi euforija blagostanja, postajemo ranjivijim i krhkijim nego ikada ranije. Nikada se kao roditelji nismo više trudili da udovoljimo željama vlastite djece. Uprkos tome, nikada nije bilo više “poremećaja ponašanja” kod adolescenata. Prema podacima nacionalnih instituta za zdravlje između 5% i 9% posto petnaestogodišnjaka u svijetu pati od neke duševne bolesti. Zamijenili smo tradicionalni odgojni stil “obaveza i kazni” sa odgojem bez stega kako djeca ne bi bila nezadovoljna i nesrećna. Kao krajnji rezultat dobili smo nestabilne ličnosti, psihološki nesigurne i duhovno razoružane pojedince, nesposobne da se suoče sa nepredviđenim događajima i složenošću života. Sutra će to biti frustrirane i arogantne osobe nespremne da se suoče sa konfliktima, nedaćama i iskušenjima sudbine.
Prometejska civilizacija sreće širom nam je otvorila vrata i u medicini. Idemo na fitnes, njegujemo dijetetsku ishranu, jedemo organsku hranu. Uporedo s tim gubimo trku sa stresom, žalimo se na loš tretman i odsustvo komunikacije sa ljekarima. Psiholozi pred nas neprestano isporučuju zahtjeve da ovladamo tijelom i raspoloženjem. Uvjeravaju nas da je tajna zdravlja u vježbanju i u samopouzdanju. U stvarnosti vidimo sliku subjektivne nemoći, pošto odustajemo od svakog ličnog napora prepuštajući se “svemoći” hemijskih proizvoda koje kupujemo u “apotekama sreće”. Potrošnja antidepresiva koja je u stalnom porastu pokazuje utopijsku tendenciju da u hiperpotrošačkom društvu pokušavamo postići nemoguće: birati trenutno raspoloženje i vještačkim medikamentnim putem ovladati emocijama.
Dosanjani kvalitet zdravstvene zaštite pronašao je svoj ekvivalent u sindromima jednako prisutnim, kako kod najmlađih, tako i kod i najstarijih: depresija, bulimija, anoreksija, estetski hirurški zahvati.
Hipermoderni komfor kojem težimo pronalazi svoju antitezu u ambijentu sveprisutne nesigurnosti. Kuće su veće i ukrašenije, ali stanovi sa blindiranim vratima, ekspanzija kompanija za obezbjeđenje i videonadzor, visoke ograde oko kuća; zar to sve ne potvrđuje rasprostranjeni osjećaj da nas drugi sve više ugrožava i da smo sami sebi sve više samodostatni.
Zato smo kao muslimani u ovim odabranim predramazanskim mjesecima mislima i osjećajima okrenuti dragovoljnom činu da se uskoro lišavamo lažne sreće i varljive udobnosti. Pripremamo se za mjesec posta, odricanja i samograničavanja. U ramazanu izlazimo iz svojih tvrđava paradoksalne sreće u vrelo života - u džamiju i džemat. Čini se da samo ramazan može vratiti dušu zarobljenu u hiperpotrošačku krletku u realnost života, i usmjeriti je otrježnjujućoj spoznaji da materijalne udobnosti brzo prelaze u dosadnu i mrzovoljnu naviku. Čovjek jednostavno nije stvoren samo zato da bi uživao. Ono u čemu redovno uživamo vremenom postaje svaki put sve manje i manje privlačno. Otuda se radi istinske sreće savremeni čovjek mora vratiti propisima vjere i vrlinama odricanja. U tom svijetu, nevidljivom i nematerijalnom koji se ne može osvojiti nikakvim novcem, zadobiti slavom i utjecajem musliman pronalazi izvor sreće i zadovoljstva. Klanjamo, postimo i izvršavamo druge propise vjere da bismo iskazali zahvalnost Stvoritelju, ali i da bismo fizički i emotivno ozdravili, da bismo postigli osjećaj istinske, a ne paradoksalne sreće i zadovoljstva.
Radujemo se tom ramazanskom osjećaju: povratku istinske sreće čiji vrhunac dostižemo u u trenucima iftara. Neprekidna udobnost i stalno zadovoljstvo su logički nespojivi. Kao što je ponekad potrebno da nam bude hladno kako bismo uživali u toploti upaljene vatre.