Kako je poznato španski monarh je 1492. godine izdao edikt kojim je pred jevreje postavljen izbor: promijenite vjeru, idite ili umrite. Procjenjuje se da je između 40.000 i 100.000 jevreja napustilo Španiju i našlo utočište u Sjevernoj Africi, Osmanskoj Carevini, Italiji i Holandiji. Oni koji su promijenili vjeru i ostali postali su žrtve inkvizicije: oko 2000 ih je nastradalo samo u prve dvije decenije ove institucije.
Zakon od juna 2015. godine ostavio je četiri godine roka za one koji žele da apliciraju za špansko državljanstvo. Rok ističe ovog oktobra. Sličan zakon donio je i Portugal, malo prije Španije - februara 2015. godine. U tom zakonu nema roka do kada se zahtjevi moraju podnijeti. Prema izvještaju Jevrejske telegrafske agencije (JTA) od 2. oktobra ove godine više od 130.000 jevreja sefardskog naslijeđa podnijelo je zahtjev za špansko državljanstvo. Zahtjevi su većinom došli iz Latinske Amerike. Do sada je odobreno najmanje 8.300 zahtjeva.
Podnosioci zahtjeva su trebali da dokažu sefardsko porijeklo, znanje španskog jezika i test za špansko državljanstvo. Bilo je moguće da se zadrži svoje postojeće državljanstvo. Od onih koji su podnijeli zahtjeve za špansko državljanosti neki su bili motivisani emocionalnim razlozima, a neki mogućnošću da žive u Evropskoj uniji. Među onim prvima, neki su ispunjavali zahtjev roditelja da se vrate u pradomovinu, sjećali su se ključeva njihovih domova iz Seville ili Granade koji su čuvani i prenosili se s koljena na koljeno.
U Španiji danas živi jevrejska zajednica koja broji između 15.000 i 45.000 stanovnika u zemlji od oko 46 miliona stanovnika. U vrijeme Frankove vladavine bio je jak antisemitizam, ali se sa dolaskom demokratije to promijenilo, Ipak, navodi se, potrebno je više napora da se izbrišu tragovi antisemitizma koji su se očuvali i u svakodnevnom jeziku.
Napori španske vlade da se okaje stari grijeh su hvale vrijedni, ali se nužno postavlja jedno pitanje: šta je sa nekadašnjim muslimanima Španije i njihovim potomcima? Zakoni o izgnanstvu koji su donijeti prema jevrejima donijeti su takođe i u pogledu muslimana. I oni su, kao i jevreji, stavljani pred alternativu: promijenite vjeru, idite ili umrite. Protjerivanja iz Granade su izvršena 1502. i 1507. godine. Ta mjera je kasnije ponovljena kraljevskim dekretima iz 1609. i 1614. godine. Protjerano je nekoliko stotina hiljada osoba. Neki muslimani su prešli u Sjevernu Afriku i tamo se nastanili, čuvajući svoje običaje i pjesme, kao u Fesu u Maroku. Drugi su ostali, bili pokršteni i njima se bavila inkvizicija.
Zašto Španija nije donijela sličan zakon o povratku i u pogledu muslimana Andalusa, odnosno njihovih potomaka? To pitanje su postavile opozicione partije Ujedinjena ljevica i Baskijska nacionalna partija. Neki španski historičari su isključivanje muslimana iz Zakona o povratku pokušali opravdati tezom da su muslimani bili okupatori i da su ih španski kraljevi samo vratili u zemlju porijekla. Međutim, ova teza ne stoji zbog toga što su među muslimanima bili ne samo Arapi i Berberi nego i domaći španski prelaznici na islam koji su svi doživjeli istu sudbinu. Slično su i balkanske hrišćanske nacionale države u 19. i početkom 20. vijeka pod maskom protjerivanja Turaka izvršile i protjerivanje domaćeg muslimanskog stanovništva.
Ranije u ovom tekstu naveli smo da se demokratska Španija suočila sa pitanjem antisemitizma koji je toliko dubok da je ušao u svakodnevni jezik. Interesantno je pitanje: da li se demokratska Španija suočava sa islamofobijom i da li negativni streotipi i izrazi u španskom jeziku postoje i za muslimane? Kada se adresiraju ova pitanja iskupljenje za grijehe iz vremena reconquiste biće upotpunjeno.