Košmarna stvarnost u kojoj se čovječanstvo zadesilo usljed pandemije izazvane koronavirusom blokirala je svako racionalno rezonovanje i ponašanje. Strah od smrti, panika od moguće i vrlo izvjesne zaraze, kolaps ekonomije... Je li moguće u takvim apokaliptičnim uvjetima apsolutno nametnutog karantinskog života ostati normalan, razborit i priseban?! Teško!
Karantinski dani u kojima sam bio prvo opsjednut strahom i neizvjesnošću, a nakon toga sve više rezigniran nemogućnošću bilo kakvog izbora, otvorili su mi oči pred jednostavnom činjenicom. Koronavirus nije samo nepredvidivi i sveuništavajući virus koji nemilosrdno gazi sve pred sobom. Koronavirus je prerastao u dogmu. Medijska slika o koronavirusu tako je sinhronizovana i sveprisutna da se u nju ne može i ne smije sumnjati. Sama sumnja u drukčiju sliku o koronavirusu, pokušaj da se sa više optimizma sagleda njegova priroda, dejstvo i posljedice doživjela bi sveopći javni podsmijeh i osudu.
Cijena kojom ćemo na kraju platiti pobjedu nad koronavirisom kako god i kada god ova bitka završi biće recipročna neviđenom i pandemijskom strahu i panici.
Zato se ni u jednom trenutku ne usuđujem posumnjati u nesumnjivo i propitivati nepobitno. Oni koji postupe suprotno naći će se u manjini prezrenih i unaprijed nedovoljno osvješćenih i informiranih građana.
Karantin u kojem se obreo veći dio svjetske populacije pokazao je da je Orvelova vizija totalitarnog i sistematskog nadzora i kontrole ljudi iz književne fikcije preselila u groteksnu realnost života. Nema fizičkog kontakta, postoji obavezna distanca i strogo kontrolirano i kanalisano medijsko informiranje. Nevidljivi neprijatelj je otjelotvoren u vidljivo zaraženom. Dobrovoljno pristajemo da budemo testirani, praćeni i nadzirani radi općeg dobra. Radi istog „općeg dobra“pristajemo da prijavljujemo sumnjive, denunciramo potencijalno opasne. U međuvremenu slušamo detaljne upute sa teleekrana sa kojeg se propisuje i određuje opseg lične slobode, proširuje spisak zabrana i restrikcija. Slojevi i slojevi novog straha zaposjedaju svaku nezaraženu pukotinu slobodoumnog mišljenja.
Nakupljeni bijes i tjeskoba koja nas u izolaciji rastače do psihološkog rastrojstva dugoročno je najopasnije sredstvo manipulacije. Na šta ćemo ličiti poslije karantina? Orvel bi to jednostavno izrazio riječima: „Pa ipak je taj bijes bio apstraktan, neusmjerena emocija, koja se mogla skrenuti s jednog predmeta na drugi kao plamen acetilenske lampe.“
Cijena kojom ćemo na kraju platiti pobjedu nad koronavirisom kako god i kada god ova bitka završi biće recipročna neviđenom i pandemijskom strahu i panici.
Duboko utisnuta i formirana dogma u karantinskoj svijesti nije nešto kratkotrajno i privremeno što ćemo preboljeti i poptisnuti iz sjećanja. Orvelovom junaku Winstonu, tom nepopravljivom heretiku koji je odbijao da se asketski povinuje „Ministarstvu istine“, u formi manifesta izrečene su riječi o kojima nije zgoreg bar nakratko razmisliti.“Čak ni u trenutku smrti ne možemo dopustiti nikakva skretanja. U prošlosti je heretik, idući na lomaču, i dalje bio heretik; propagirao je svoju jeres, zanosio se njome. Čak je i žrtva staljinstičkih Čistki mogla nositi bunt u svojoj glavi dok je išla hodnikom čekajući metak. Ali mi činimo mozak savršenim prije nego što ga raznesemo. Zapovjest starih despotskih sistema bila je ‘Nemoj’. Zapovjest totalitarnih sistema bila je ‘Budi’. Naša zapovjest je ‘Jesi’. Niko koga dovedemo ovde više ne ustaje protiv nas. Svakoga očistimo do kraja.“
