Već i ptice na grani znaju za takav odnos i tu slabost države te njenu nemogućnost i volju da svojim građanima obezbijedi normalan život. Razlog možemo potražiti u politici i političarima, ali i našoj ravnodušnosti koja se ogleda u našem nereagiranju, nedostatku hrabrosti, poslušnosti ili zadovoljenju minimalnim. S jedne strane, to se ogleda u neradu državnih institucija i onih koji vode državu. S druge, ogleda se i u nemaru građana koji se mire sa datom situacijom i stanjem u kojem se nalaze. Svi parametri ukazuju da Bosna i Hercegovina ima duboke strukturne probleme i s obzirom na odnos političkih predstavnika prema tome, ti problemi su trenutno teško rješivi. Evropske integracije kako-tako garantiraju sigurnosti BiH i predstavljaju nužnost. Egzodus kadrova u koje je država investirala, da situacija bude još gora, i dalje se nastavlja i to nesmanjenim intenzitetom. Šta na tom polju radi država, entiteti, politika i političari? Blago rečeno – ništa. Pitanje te vrste bi se najviše trebalo ticati moralnih načela.

Motivi bavljenja politikom

Pogrešno vođenom tranzicijom koju su često odlučivali lični interesi, država je itekako gubila, građani siromašili, a oni koji su njome rukovodili, uglavnom se ‘snalazili’ i bogatili. Moralna načela i zakonska regulativa su tretirani kao manje važni. Nepravedno je sada namjere onih koji su se prihvatili politike podvesti pod tek interesne ili sitnošićarđijske motive. Mnogi od njih su imali iskrene namjere, ali nisu mogli odoljeti izazovu mogućnosti da se bespravno obogate. O tome najbolje govore njihove nekretnine koje od javnosti kriju kao zmija noge. Zato se i javlja nepovjerenje građana kada takvi obećaju “bolje sutra.” Da boljeg sutra nema, pored nekretnina prebogatih političara potvrđuje i praksa zapošljavanja preko rodbinskih i stranačkih veza. Ne traži se sposobnost i nema transparentnosti u zapošljavanju. Političari, odnosno predstavnici naroda, su čak i zakonsku regulativu prilagodili i sebe zaštitili. Nisu usvojili ni Zakon o sukobu interesa, da bi nesmetano mogli provoditi ovakve politike. Primarni zadatak političara je uvoditi red i poštovati, a ne zloupotrebljavati zakone. Niko nema monopol na društvena dobra. Zato što se spomenuta načela ne poštuju, nepovjerenje građana u političare je konstantno. Naprosto, politika se više bavila sobom i onime kako se održati na vlasti, nego potrebama samih građana. Tu je i kvaka. Rekli bismo, rješenje problema leži u povratku povjerenja građana koje se u konačnici stječe jačanjem vladavine prava. Naprimjer, Zakon o sukobu interesa ili Zakon o porijeklu imovine nužno je prvo usvojiti, a poštivati i provoditi. Implementiranje presuda Ustavnog suda BiH je posebno važno. Međutim, najnovija vijest u tom smislu je blago rečeno frapantna. Presuda Ustavnog suda kojom se Akademija nauka i umjetnosti BiH ima staviti u Registar pravnih lica Ministarstva pravde BiH još nije provedena. Nepriznavanjem odluka Ustavnog suda se opstruira rad ove značajne državne institucije i uopće onemogućava stasavanje BiH u stabilnu državu. Politika opstruiranja države u miru zamijenila je tako onu ratnu “razvlačenja pameti”.

“Princip je isti, sve ostalo su nijanse” svevremeni je stih nedavno preminulog muzičara Đorđa Balaševića. Kako se svaka država temelji na poštovanju zakona, za očekivati je da će Bosna i Hercegovina krenuti tim pravcem. Za to su nam potrebni kredibilni političari koji će slijediti politiku jačanja državnih organa. Ne treba zaboraviti da je kroz povijest BiH kao država konstantno bila osporavana i onemogućavana u uspravljanju na vlastite noge. Oduvijek je bila i ostala meta njenih susjeda. No, i pored svega, BiH je ipak opstala. Kao politički lider i personifikacija otpora agresiji, predsjednik Alija Izetbegović je, primajući nagradu Američkog centra za demokratiju, ukazao na pravce puta tog opstanka: “A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno.” Upravo, na tim osnovama počiva etika i politika ljudi ovog tla. Poručio je građanima: “Ako hoćemo Bosnu i Hercegovinu onda ne smijemo previše potcrtavati nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Trebamo pokušati da budemo, ako je moguće, Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući naravno nikada ono šta smo, ne zaboravljajući svoje tradicije. Niko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvjet da budete dobar Bosanac, da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije, ali i da njeguje jedan ideal bosanske države.” To su riječi koje bi i svaki političar trebao imati na umu.

Uloga političara

Političar bi time posjedovao jednu multikulturalnu viziju i općeljudske vrijednosti prihvatljive za svakog čovjeka. Nije takav političar onaj koji svoje ciljeve i politiku gradi na mržnji i ugroženosti jednih od drugih te podržava strah, nesigurnost, pesimizam i konflikte. Političar koji pledira da bude lider ne treba biti destruktivan, nego tolerantan i otvoren, progresivan i pozitivan, odgovoran i savjestan prema drugima i drugačijima. On kao takav prihvata partnersku suradnju, dijalog i kritiku. Za takve biti političar, a posebno lider, podrazumijeva ne samo individualnost u vođenju, nego partnerski i timski angažman u provođenju određenih smjernica ka političkim ciljevima. Važno je da takav političar ima samopoštovanje, ali i poštovanje onih koje predstavlja. Da li takvog političara, lidera imamo – to građani BiH znaju ponajbolje. No, da imamo odviše političara to je sasvim sigurno. Broj onih koji se žele politički angažirati iz dana u dan je u porastu. Pojava velikog broja ljudi različitih profesija, zanimanja i stavova ide tome u prilog. Tako, frizeri, konobari, mehaničari, novinari, inžinjeri, muzičari, sportisti i dr. preko noći postaju političari, a da nemaju nikakvog znanja, niti jasnog plana i programa. Ako ćemo biti iskreni, takvi političari će teško moći doprinijeti općem dobru i brizi za narod. Ovo tim prije, što na politiku gledaju kao na biznis i posao kojim mogu obezbijediti sebi lagodniji život. Podaci govore da su u našoj državi političari najplaćeniji. Poređenja radi, jedan parlamentarac mjesečno naplati iznos kao 12 ili čak 19 penzionera s najnižom penzijom, dok za platu jednog zastupnika, ministra ili imenovanog dužnosnika, radnik s prosječnom platom u BiH mora raditi skoro pola godine.

Problem postaje još izraženiji kada se stručni kadrovi politički angažiraju, kada politika zamijeni struku. Posebno se to odnosi na zdravstveni sistem i odlazak ljekara u političke vode. Neki od njih već imaju dugogodišnje karijere koje u proteklom periodu i nisu baš donijele rezultate. Politiku su prigrlili kao svoju šansu i prihvatili je onako kako to određuje Pol Valeri kao “vještinu da se građani spriječe da se miješaju u stvari koje ih interesuju.” I to sve zarad svoje “promidžbe”. Profesor dr. Esad Zgodić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu je detektirao ovaj fenomen kao pojačanu “politizaciju bošnjačke tehničke inteligencije i njene političke produktivnosti”. Zašto se stručni kadrovi poput medicinara ili inžinjera angažiraju na polju politike pitanje je na koje nauka, politologija i sociologija, trebaju dati odgovore.

Naravno, politika ne isključuje ni njih jer obuhvata i proteže se na sve segmente ljudskog života i mišljenja. Politika se ne treba tehnokratizirati ili pretvoriti u puki materijalizam, niti zanemariti duhovnost i religiju te globalne procese. Čak, mnogi hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s, upućuju, pa i zahtijevaju aktivnost u sprečavanju nepravde i nepravilnosti u društvu. Od vjernika se traži da budu politični kako bi obezbijedili mir i blagostanje. Na tom putu se vodi politička borba sa ciljem dobra za narod i državu. Da li smo demokratskim načinom izabrali baš najbolje da nas vode i zastupaju, razmišljanje je od kojeg zavisi i naša budućnost. Evidentno, danas nedostaje političke volje da stvari krenu naprijed. A, to znači da nedostaje i hrabrih i poštenih političara. O drugim osobinama da i ne govorimo.