Autor članka pod naslovom “Shaykh Google as Hafiz al-Asr: the Internet, Traditional Ulama and Self Learning” (Šejh Google kao Hafiz al-Asr: internet, tradicionalna ulema i samoučenje) je Emad Hamdeh, specijalista za islamsko pravo i islamsku intelektualnu historiju sa Embry Riddle Univerziteta (SAD). Za čitaoce Preporoda ćemo rezimirati glavne ideje autora.
Autor se bavi izazovom koji internet predstavlja za islamski tradicionalni koncept znanja i učenja. Prema ovom konceptu centralno mjesto ima relacija učitelj – student. Preko ovog odnosa, a ne preko knjiga, prenosi se islamsko znanje. Zato se u tradicionalnom kontekstu javlja isnad, neprekinuti lanac prenosa znanja od studenta preko njegovog učitelja a zatim njihovih učitelja sve do samog izvora. Kada su korišteni tekstovi, onda je tu opet bio učitelj koji bi nadzirao njihovo pravilno čitanje i razumijevanje.
Ova situacija se drastično mijenja dolaskom modernosti. Naglasak sa učitelja se prenosi na univerzitet kao ustanovu te dolazi do izvjesne “demokratizacije” znanja prouzrokovane uvođenjem štampe. O islamu više ne govori samo tradicionalna ulema nego i svjetovno obrazovani intelektualci.
Stanje se dalje radikalizuje razvojem interneta i društvenih mreža posljednjih decenija. Taj razvoj donosi neviđeni masovni pristup islamskim tekstovima i njihovom tumačenju izvan okvira islamskog tradicionalnog sistema obrazovanja. Sada postaje moguće učiti bez pomoći učenjaka. Nastupa doba samoučenja. Ono za što su ranije bile potrebne godine mukotrpnog učenja pred učiteljem sada, naizgled, biva dostupno za nekoliko dana ili čak sati. Ranije šejhove zamjenjuje “Šejh Google”.
Striktna pravila tekstualnih studija zamjenjuju TV vaizi, youtuberi, online univerziteti, društveni mediji i sl. Dolazi do odstupanja od tradicionalnog prijenosa znanja i njegovih štetnijih posljedica, na koje je ukazao još imam Al-Šatibi (u. 790/1388).
Prihvaćanje samoučenja umjesto studiranja pred učiteljem je pogodovalo širenju ekstremističkih ideja. Jedan savremeni muslimanski autor se, osuđujući ISIL, žalio kako su ovi ekstremisti učenu tradiciju, koja zahtijeva godine studiranja, zamijenili površnošću i greškama pretraživanja po internetu.
Međutim, tradicionalna ulema nije mogla ostati samo na osuđivanju interneta. Kao što su neki alimi u drugoj polovini 20. vijeka prihvatili audio kasete da šire svoje poruke tako se i danas okreću internetu. Umjesto studenata koji su punili sale za predavanja, oni se danas okreću blogovima, video porukama, društvenim mrežama i na njima okupljaju svoje sljedbenike kao što su njihovi prethodnici imali halke po medresama.
Na ovaj način, autor zaključuje, tradicionalni sistem prijenosa znanja bio je uzdrman pojavom nestručnjaka na javnim pozornicama. Međutim, protagonisti tog sistema nisu ostali pasivni već su i sami prihvatili internet da bi ostali relevantni i takmičili se sa nestručnjacima.
Emad Hamdeh se u ovom tekstu bavio veoma važnim pitanjem – razvojem tehnologija prijenosa znanja i njihovim efektima po muslimane. U pomenutom tekstu je objedinio valjan teorijski okvir, poznavanje tradicionalnog islamskog koncepta učenja i promjena koje je modernizacija unijela u ovaj sistem. Ono što se intuitivno osjećalo ili parcijalno sagledavalo, dobilo je danas akademski izraz. Taj izraz govori da je i samo bavljenje ovim problemom pretrpjelo utjecaj modernosti. Da je autor živio u predmoderno doba, napisao bi poslanicu – risalu – o ovom problemu. Ali, danas, on je napisao izvorni naučni rad objavljen u časopisu na engleskom jeziku i indeksiranom u svjetskim bazama podataka. O tome članku saznajemo, također, putem pretraživanja na internetu, uz pomoć Šejh Googla.
