Neki su iskazi, bili ugodni ili neugodni, otrježnjujući. U njima se na jasan način iskazuje i definira ono što se nejasno ili maglovito osjeća i vidi, ali izmiče preciznom i sintetiziranom određenju.
Kada se u literaturi raspravlja kakvi bi trebali biti odnosi muslimana međusobno i prema drugima, najčešće se uzima određenje iz 29. ajeta sure Feth da su sljedbenici Allahovog Poslanika „strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom“. U komentarima se posebno naglašava strogost prema onima koji ne kriju svoje neprijateljstvo. U suri Ma’ida, ajet 54, kaže se da je odlika dobrih vjernika to što su prema „vjernicima ponizni, a prema nevjernicima ponosni“. U ovaj kontekst može se dovesti princip o vjernicima kao braći (Hudžurat, 10), i da su vjernici i vjernice „prijatelji i zaštitnici jedni drugima“(Tevba, 71). Muhammed, a.s., je govorio da se vjernik raduje uspjehu drugog vjernika kao vlastitom, da se potpuna vjera dostiže kada se „želi svome bratu ono što se želi sebi“. Navodio je primjer međusobnog odnosa vjernika poput tijela, „kada se jedan organ razboli, cijelo tijelo obuzme nesanica i groznica“, ili su poput cigli u građevini u kojoj svaka cigla podupire jedna drugu.
Naprijed nije ništa novo rečeno a što većini muslimana nije odavno poznato, što redovno ne slušaju. Unatoč ovim (sa)znanjima, posebno politička i vladalačka praksa u muslimanskim društvima potpuno je drugačija. Proklamirani kur’anski princip u tom segmentu muslimanske prakse slabo funkcionira. Savremeni mislilac Šabir Ahtar zapazio je važnu odliku i razliku u političkoj i društvenoj praksi u zapadnom i muslimanskom svijetu. U tim praksama se odslikava sve licemjerje i dupli standardi i jedne i druge prakse, ali s drugačijim polazištima i posljedicama. Kako ističe Ahtar, „zapadnjaci se kod kuće“, dakle u svojim državama, „bore za principe; u inozemstvu briga ih je samo za materijalne interese vlastite elite. Muslimani se bore za principe samo u svojim bitkama protiv vanjskih sila; na domaćem frontu njihove se vođe samo brinu za svoje materijalne interese. U svojim zemljama i onim u kojima nemaju želje kontrolirati druge zapadnjaci su pažljivi i obzirni u vezi sa zaštitom ljudskih prava i osiguranja prava etničkih manjina, žena i homoseksualaca. U odnosu s muslimanima, ipak, zapadne vođe ponašaju se nepravedno i arogantno“(Shabbir Akhtar, Islam kao politička religija: budućnost jedne imperijalne vjere, CNS, 2017, str. 325).
Gorka je istina da se muslimanski čelnici na principe pozivaju uglavnom u vanjskim sporovima i odnosima među državama, a da su u svojoj kući i u odnosu prema vlastitom narodu često brutalni i bezobzirno gaze te iste principe. Da muslimani primjenjuju kod kuće samo ono što zagovaraju vani i u međunarodnim odnosima stanje muslimanskih društava bilo bi, sigurno, mnogo bolje a muslimanski lideri i govornici uživali bi mnogo veći kredibilitet. Muslimanski lideri ovakvom praksom ne samo da gube kredibilitet u međunarodnim odnosima, nego potpuno iznevjeravaju i naprijed spominjane kur’anske principe. Usto, svojim naznačenim odnosom prema vlastitom narodu, muslimanska vođstva legitimiraju i zapadnjačko licemjerje. Zašto bi se zapadnjaci odnosili drugačije prema muslimanskim društvima i narodima nego što se odnose same muslimanske vođe?
Stoga, kritika neprincipijelnog odnosa zapadnjaka prema muslimanskim narodima gubi na težini i oštrini ako se njome istodobno ne zahvaća muslimanska politička praksa. Kada muslimanski lideri prestanu tretirati vlastita društva ili članove svoje organizacije kao „poslušno stado“koje je u službi njihovih interesa, može se očekivati i da zapadnjaci značajnije promjene svoj odnos.
Postojećih loših praksi valja biti svjestan i strpljivo ih mijenjati. Muslimanski čelnici ne mogu biti vjerodostojni u zalaganju za socijalnu pravdu i ljudska prava u svijetu ako u tome nisu dosljedni kod kuće. Vjerska organizacija nije vjerodostojna kada se zalaže za socijalnu pravdu u društvu, ljudska prava i demokratske vrijednosti ako u tome nije dosljedna unutar vlastitog djelovanja i svojih ingerencija. I još važnije, održanje jaza i rascjepa između vjerskih principa i vjerske prakse golem je problem u svakom vremenu, jer vodi u religijsku šizofreniju. Nije moguće, jer nije mentalno zdravo, istodobno pripadati dvjema supstancijalno različitim duhovnim i moralnim praksama. U džamiji jednoj, na ulici drugoj! U Bosni jednoj, u Evropi drugoj!
